Temeljito pročišćeni Elvis

30.6.2022.

Naslov originala: Elvis | Godina: 2022. | Trajanje: 2 sata 39 mintua | Zemlja proizvodnje: Australija, SAD | Režija: Baz Luhrmann | Scenarij: Baz Luhrmann, Sam Bromell, Craig Pearce | Glumci: Austin Butler, Tom Hanks, Olivia DeJonge, Richard Roxbourgh, Helen Thompson | Producent: Gail Berman, Baz Luhrmann, Catherine Martin, Patrick McCormick, Schuyler Weiss |
Elvis - redatelj: Baz Luhrmann

Elvis – redatelj: Baz Luhrmann

Svaki film Baza Luhrmanna je zapravo mjuzikl, najčešće one „histerične” sorte, napučen scenama masovnog plesa, obojan živim bojama, obilježen maksimalističkim pristupom sa dosta detalja i u ritam ubačen hektičnom montažom koja imitira estetiku video-klipa. To svakako vrijedi za njegova prva tri naslova, od australskog prvijenca Strictly Ballroom (1992.), preko novog čitanja Shakespearove tragedije Romeo i Julija koja je pod naslovom Romeo + Juliet (1996.) prebačena u kontekst kalifornijske srednje škole, pa do autorove do sada najveće uspješnice, mjuzikla Moulin Rouge! (1999.) ovjenčanog dvjema nagradama Oscar (za scenografiju i kostim) uz još šest nominacija. Taj duh maksimalističkog mjuzikla nastavio je odjekivati i kroz dva Luhrmannova naredna filma, epski spektakl Australia (2006.) i gotovo karikaturalno stiliziranu i moderniziranu adaptaciju literarnog klasika The Great Gatsby (2012.).

 

Pred nama je sada Elvis, film u kojem se Baz Luhrmann dohvatio vrlo publiciziranog i široj javnosti poznatog lika i djela takozvanog kralja rokenrkola, što u teoriji implicira da bi s takvim materijalom do izražaja došle redateljeve jače strane poput spektakularnosti, detaljnosti, raskoši i sklonosti ka koreografiranim scenama kojima dominira glazba. Elvis, koji je premijeru imao ovog proljeća u Cannesu van konkurencije, a u kina širom svijeta ulazi u rano-ljetnom terminu, zapravo je najviše biografski film koji pokriva cjelokupnu pjevačevu karijeru, od statusa lokalne senzacije na američkom Jugu, pa do smrti u „zlatnom kavezu” Las Vegasa. U njemu je glazba itekako prisutna, prije svega kao začin koji prijeti da preuzme primat nad sadržajem, ali i kao motivator i pokretač radnje, ponekad i kao remetilački faktor.

 

Najočitija paralela koja se nameće je ona s još jednom spektakularnom biografskom (melo)dramom o slavnom glazbenom revolucionaru koja nam dolazi iz jedne druge kinematografske ere – s filmom Amadeus (1984.) Miloša Formana, što je Luhrmannu više poslužilo kao dramaturška „špranca”, nego kao alat za pocrtavanje sličnosti između životnih putova Mozartovih i Presleyevih koji su međusobno zapravo dosta slični, makar u smislu da su obojica bili iskorišteni i unekoliko prevareni od strane moćnih pojedinaca i društva u cijelini. Kao i Amadeus, i Elvis je uokviren naracijom koju izvodi njegov „Salieri”, u ovom slučaju menadžer „Pukovnik” Tom Parker koji ga možda nije baš izravno otkrio, ali je njegovoj karijeri dao zamah, e da bi ga na koncu sustavno pljačkao.

 

U doba njihovog prvog susreta negdje u ruralnoj južnoj državi Mississippi ranih 50-ih godina prošlog stoljeća, Elvis (Austin Butler) je već bio lokalna radijska senzacija s malom izdavačkom kućom iza sebe, a Parker (Tom Hanks) uhodani menadžer pjevača „country“ glazbe Hanka Snowa i voditelj putujućeg karnevala. U svom prvom susretu s Elvisovom glazbom, koju mu je priredio Snowov sin Jimmie, jedino što Parkeru upada u uši su crnački ritmovi ranog rokenrola (koji je zapravo spoj ritma i bluza sa gospelom) i melodiozni štih bjelačke i nadasve južnjačke „country” muzike. Međutim, kada ga vidi na jednom živom nastupu na kojem se, našminkan i obučen u ružičasto odjelo, uspijeva otresti prvotnih negativnih komentara od muškog dijela publike, e da bi zasvirao, zapjevao i zaplesao svojim karakterističnim „migoljenjem” kukova i raspalio maštu ženskog dijela, Parkeru postaje jasno da pred sobom gleda potencijalno najveću točku u povijesti.

 

Ostalo je, manje ili više, povijest: prva turneja južnim državama, prijetnje cenzure, pritisci segregacije, kupovina ranča Graceland, odlazak u vojnu službu u Njemačkoj gdje je upoznao svoju ljubav Priscillu (Olivia DeJonge), pokušaj karijere u Hollywoodu i konačno Las Vegas u kojem ga je Parker držao zatvorenog i nadrogiranog svojim zmijskim manipulacijama. Dio krivice svakako je snosio i sam Elvis Presley zbog svog ekscesnog životnog stila i brojnosti svoje „svite” koju su činili i „kraljica” Priscilla, i njegovi roditelji, majka Gladys (Helen Thompson) koja je, doduše, pokušavala Elvisa zaštititi od malignih utjecaja Pukovnikovih, ali je umrla u pjevačevoj mladosti, te otac Vernon (Richard Roxbourgh), beznadno naivan i nesposoban, kao i Elvisovi rođaci i prijatelji iz mladosti, ali glavnina krivice ipak otpada na Parkera, čovjeka bez državljanstva i dokumenata, karijernog prevaranta i kockara koji je gomilao dugove.

 

Glumačka podjela je vjerojatno najjača karika Luhrmannovog filma. Austin Butler je atipičan Elvis, njegova uloga ni u kojem slučaju nije tipična imitacija, a glumac nas uspijeva dirnuti kanalizirajući Elvisove unutarnje nesigurnosti, fantazije i tugu koju je mogao zatomiti jedino na sceni, pritom uspostavljajući neprekinuti široki luk od početaka do tragičnog kraja. Butler, međutim, ostaje zasjenjen glumačkom izvedbom Toma Hanksa koja ide kontra njegovog uobičajenog tipa epitoma pristojnosti, ali je na hinjenoj verziji istog izgrađena. Svaki detalj u Hanksovoj glumi je na mjestu, od šetajućeg akcenta koji je čas europski, čas južnjački, pa do činjenice da iskusni glumac uspijeva probiti debele slojeve šminke kako bi se izrazio.

 

Luhrmannovski pristup pun glazbe, plesa, detalja i masovnih scena do izražaja dolazi u prvoj polovici filma koja se bavi Elvisovim usponom, uz povremene montažne sekvence koje otkrivaju detalje iz njegovog djetinjstva (siromaštvo, odrastanje u sirotinjskim četvrtima u društvu Afroamerikanaca, što je presudno utjecalo na njegov glazbeni ukus), dok se u drugoj, polaganijoj polovici film ubacuje u žljeb tipične biografije. Opet, i pored trajanja od 160 minuta, stječe se dojam da publika ne dobiva priliku za predah, te da je Elvis serija kratkih filmova, ili čak „foršpana” na temu faza u pjevačevoj karijeri. Sličan pristup Luhrmann je pokazao i u svom prethodnom filmu, ali za razliku od Gatsbyja, Elvisova biografija koju gledaoci znaju skoro pa napamet u linearnoj varijanti pruža nešto čvršću okosnicu, pa je „nered” kao tipična odlika Luhrmannovih filmova ovdje vještije zamaskiran.

 

Redatelj, doduše, ima određene historiografske ideje, primjerice misiju da od Presleya napravi ikonu borbe protiv segregacije, odnosno heroja borbe za građanska prava i integracijski faktor afroameričke i bijelačke kulture, premda se Elvisa smatra prije svega umjetnikom koji je „prepakirao” i za bijelačku publiku aproprirao crnački izraz. Svoju viziju i misiju Luhrmann ističe u scenama u kojima Elvis dolazi u kontakt sa svojim crnim idolima, uzorima, a kasnije prijateljima kao što su Arthur „Big Boy” Crudup, „Big Mama” Thornton, Sister Rosetta Tharpe, B.B. King i Little Richard koji ipak ostaju na nivou slučajnih prolaznika, te u montažnim sekvencama pocrtanim modernijim izrazima crnačke glazbe koji s onim starijima veze imaju tek ovlaš, a s Elvisovom ih nemaju nikako, čime se ruši stilski kontinuitet.

 

U tu svrhu, Luhrmann i njegovi ko-scenaristi temeljito pročišćuju Presleyevu biografiju od nekih potencijalno kontroverznih momenata, poput činjenice da je Priscilla bila zakonski premlada u trenutku kada su se upoznali, Elvisovog pristanka da bude Nixonov „paradni konjić” u rovarenju protiv kontra-kulture i hippie pokreta, te njegovog odnosa s Ann-Margaret iz lasvegaške epizode života. U konačnici, Elvis nam ne donosi ništa kapitalno novog ni u svjetlu lika i djela poznatog pjevača, ni u svjetlu autorske karijere Baza Luhrmanna, već zapravo predstavlja nešto poput dvostrukog „Best Off” albuma, što je podvučeno i većim dijelom glazbe koju čujemo u filmu.

Oznake: