Na ova ali i sva moguća druga (filmska) pitanja nemoguće je jednoznačno odgovoriti. Ono u što možemo biti sigurni jest da je film savršen dokument vremena i kao takav predstavlja izniman potencijal i poligon za promišljanje naše okoline, stvarnosti, trenutka. Pojednostavljeno – kada film i ne govori ni o čemu govori o nečemu. Stoga ga treba slušati i čuti. Treba ga uzeti za ozbiljno i ukoliko su se i film i publika umorili: filmski kritičari si takav luksuz jednostavno ne smiju dopustiti. Pogotovo kada govorimo o hrvatskom filmu. Hrvatski je film slabo vidljiv i u Hrvatskoj i van nje. Brojni su razlozi za takvu situaciju, no zasigurno je i jedan od važnijih među njima činjenica da se o hrvatskom filmu malo piše, a pogotovo na engleskom jeziku. Ako se o prilikama na domaćoj sceni u svijetu i piše, to je uglavnom pisano od strane stranih novinara i kritičara. Time se posve gubi utjecaj hrvatske filmske kritike u međunarodnim vodama, a on se u pravilu stječe pisanjem upravo o onome što se najbolje poznaje. Dakle o filmovima koji dolaze iz kulture iz koje je i sam pisac.
Sve navedeno su razlozi za nastanak ove dvojezične publikacije koja je i svojevrstan putokaz za daljnje djelovanje Hrvatskog društva filmskih kritičara. O filmu želimo i moramo pisati, a ukoliko prostora za naše nastojanje nema – stvorit ćemo ga sami. Trenutno u Hrvatskoj ne postoji medijska platforma na kojoj se kontinuirano i u tjednom ritmu piše o (hrvatskom) filmu i HDFK ima moralnu i profesionalnu odgovornost to promijeniti. Promišljanje, pisanje, inzistiranje na filmu je naša stvarnost ali i nužnost jer… što bolje govori o nama samima nego godišnja filmska produkcija? Svi naši ponosi, strahovi, razmišljanja i osjećaji su utkani u nju. Moramo ih gledati, s njima se suočiti i pokušati ih objasniti i sebi i drugima.
Projekt koji je pred vama pokrenut je u isto vrijeme kada su naše najveće brige bile neuspjeh najskupljeg hrvatskog filma od osamostaljenja, stagnacija sredstava za komplementarne filmske aktivnosti i sve manja prisutnost filmske kritike u medijima. Danas, nakon potresa koji je protresao gotovo četvrtinu hrvatskog stanovništva i usred globalne pandemije virusa corone, te brige izgledaju benigno. Ne znamo što nas čeka, ali jasno je da će kulturni sektor završiti loše u miješanju novih karata. Novi problemi neće izbrisati stare, ali će ih pogoršati, i zato: u vremenu “Infekcije” – “The Show Must Go on”! Svijet se neće zaustaviti, a ne bismo smjeli ni mi.
Ovdje možete preuzeti publikaciju na engleskom jeziku.
Hrvoje Pukšec, predsjednik Hrvatskog društva filmskih kritičara
ISPRAVKA: U publikaciji u tekstu F20 – A JOURNEY INTO MADNESS pogrešno je potpisana fotografija. Na njoj se nalazi Romina Tonković, a ne Lana Ujević. Ispričavamo se objema glumicama zbog ove greške.
Također, naknadno je u posljednjem pasusu istog teksta dodan link na tekst Nenada Polimca na koji se poziva autor Krešimir Košutić, no budući da više ne možemo zadirati u ovu elektronsku publikaciju, dopunu teksta s linkom možete vidjeti na ovoj poveznici.
