Nakon prošlogodišnjih Radislava Jovanova Gonza, Arsena Oremovića i Simona Bogojevića Naratha, ove je godine na Pulskom festivalu (samostalno) debitirao na dugom igranom metru još jedan filmaš u svojim pedesetim godinama, Andrej Korovljev. Korovljev je Puljanin čiji su se prethodni dokumentarni radovi, uključujući dugometražni „Tusta“ o naslovnom frontmenu KUD Idijota, uglavnom bavili pulskim likovima, ambijentima i problemima. Nije stoga iznenađujuće da mu je i dugi igrani prvijenac (u opusu već ima jedan dugi igrani metar, ali tek kao ‘tehnički pomoćnik’ potpisan kao koredatelj na prvijencu Anđela Jurkasa „Zbog tebe“) smješten u rodnu Pulu. Tim prije što se Pula na dugom igranom metru prethodno gotovo nije pojavljivala (koliko mi je poznato, jedina dva izuzetka nezavisni su ultraniskobudžetni filmovi od kojih je jedan napisao i režirao upravo potpisnik ovog teksta), pa tko će je onda na taj način promovirati ako ne jedan Puležanin?
Korovljev je „Hotel Pula“ snimio prema motivima romana Vladimira Stojsavljevića Vakija i scenariju sve istaknutijeg mladog scenarista Ivana Turkovića Krnjaka, i s tim scenarijem problemi filma počinju, a nastavljaju se s glumačkim sparivanjem odnosno režijom. U središtu narativa smještenog u 1995. ljubavni je odnos maturantice Une i više nego dvostruko starijeg prognanika iz Bosne i Hercegovina, Mahira. Ona je odlikašica i pankerica i živi sa samohranom majkom i mlađim bratom, jer ih je otac obitelji napustio bez riječi i premjestio svoj život u Italiju. Majka je zbog toga vrlo opora, ali Una održava komunikaciju s ocem i kao da mu ništa ne zamjera. Štoviše, jedna od opcija nastavka njezina mlada života je u Italiji, uz očevu pomoć. Mahir je, pak, sredovječni muškarac sa sela koji je svojedobno pokušao studirati u Sarajevu, ali nije se snašao u gradu pa se vratio doma, a u ratu je, otkrivat će se polako, doživio tragediju i sada je izbjeglica u Puli, gdje zadnje tri godine, zajedno s drugim prognanicima iz BiH, živi u naslovnom hotelu na Verudi. Tamo je i klub u kojem se okupljaju mladi pankeri i rejveri, i tu će se jedne noći Una i Mahir susresti, a nešto kasnije i upoznati. A onda će, prema scenarističkoj zamisli, to poznanstvo prerasti u ljubavni odnos, što će se u filmu vrlo neuvjerljivo realizirati.
Naime, što je jednu vrlo mladu i privlačnu urbanu djevojku subkulturnog usmjerenja erotski moglo privući jednom sredovječnom, fizički prosječnom muškarcu sa sela koji umjesto na Termite pada na Indexe? U redu, očito je da Mahir nije iz fazona Šemse Suljaković, pa čak ni Halida Muslimovića, njegov je muzički ukus profinjeniji, oslonjen na kapitalni bend tzv. sarajevske pop škole, ali ipak između njegove i njezine generacije ogroman je jaz, a on je sa svojom velikom traumom valjda zadnji čovjek koji bi ga mogao premostiti. No opet, trauma jest poveznica među njima, iako je Unina daleko manja. Ona je ostala bez oca, ali ne potpuno i ne trajno, a on je, kao što će se pri kraju filma saznati, ostao potpuno i trajno bez cijele obitelji. Ali hajmo reći da su oboje senzibilne ranjene duše, pa da tu postoji stanovita spona. Osim te opće, konvencionalne poveznice, sugerira se da bi Mahir Uni mogao biti erotski interesantan i kao kompenzacija za oca. Štoviše, simbolički se to podcrtava motivom očeve košulje koja je postala Mahirova, no ta potencijalno provokativna slutnja dalje se ne razrađuje nego naprosto ostavlja stajati u zraku dok se ubrzo na nju ne zaboravi. I tako se propušta dobra prilika da film krene provokativnim erotskim smjerom kakvi se rijetko zbivaju u našoj kinematografiji. S druge strane, što je Mahira privuklo Uni osim općeg mjesta povišene senzibilnosti i ranjenosti? Privući su ga svakako mogle njezina inteligencija, tinejdžerska dražesnost i nesporna estetsko-erotska privlačnost, međutim on, nepovratno nastanjen u egzistencijalnoj praznini i tjeskobi, kao da to ne primjećuje. Ne pokazuje nikakav interes, dapače čak je i vrlo uvjerljivo, emotivno grubo odbija, da bi mu se onda iznenada, iz čistog mira raspoloženje promijenilo i emocije spram Une nabujale. Taj mehanički zaokret trebali bi primiti zdravo za gotovo, odnosno vjerovati Uninim eksplikacijama kako je ona i ranije zamijetila da se sviđa Mahiru po nekim slučajnostima koje je prepoznala kao samo tobožnje akcidencije. Takvo je objašnjenje, međutim, sasvim neuvjerljivo.
Sve te znatne probleme scenarija, svu tu klimavu dramaturgiju dalo se kompenzirati snažnim glumačkim izvedbama u interakciji dvoje glavnih likova, te svježinom režije. Nažalost ni jedno ni drugo nije se ostvarilo. Nesumnjivo, filmska debitantica Nika Grbelja dala je solidnu rolu, nesumnjivo, iskusni Ermin Bravo („Otok ljubavi“, „Dnevnik Diane Budisavljević“, „Quo Vadis, Aida?“) pouzdan je glumac, i oboje su dobri dok u kadru nisu zajedno, ili barem ne zajedno kao ljubavni par nego, recimo, kao prijatelji. Naime, između Grbelje i Brava nema ni trunke tzv. kemije: djeluju kao dvoje dobrih poznanika koje je netko takoreći prisilio da glume ljubavnike, po principu – scenarij to traži i vi ćete to kao profesionalci odraditi, iako vidimo da najradije ne biste. Čudno je pritom dramaturško rješenje po kojem se ne prikazuje njihov prvi seksualni čin, premda bi s obzirom na sve ono što ih razdvaja upravo prvi seks psihološki trebao biti najintrigantniji, nego tek drugi koji proizlazi iz njezina vidanja njegovih rana, gdje se valjda htjelo povezati eros i agape. No taj prikazani seks postavljen je posve pogrešno – kratak je i dosadno insceniran, ne osjeti se ni toplina ni strast učesnika – pa je takav kakav je komotno mogao izbačen. Film ne bi ništa bitno izgubio, a dojam je da bi glumci bili pošteđeni neugode.
Što se tiče takozvane uže režije, Korovljev scene uprizoruje više-manje korektno, ali bezlično, njegova kamera je staromodna (snimatelj Stanko Herceg), no zato je bolji u držanju ritma (montažerka Ivana Fumić) i gledateljske pažnje. Zato je „Hotel Pula“ gledljiv film, no za njega je ključna bila režija u širem smislu – izbor glavnih glumaca, njihovo uparivanje, njihova interakcija, a tu je Korovljev podbacio. Lijepo je otkriti novu mladu glumicu za koju se čini da ima obećavajuće potencijale, plus je svakako i promoviranje još jedne filmske debitantice – Petre Blašković u ulozi njezine majke ekspresivne ‘indijanske’ fizionomije, ali oboje je nedostatno za doista kvalitetan film.
