Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

TrećIII: Egzistencijalistička poema na rubu fikcije i fakcije

Naslov originala: ThIIIrd | Godina: 2023. | Trajanje: 94 min | Zemlja: Libanon | Režija: Karim Kassem | Scenarij: Nadia Hassan, Karim Kassem | Produkcija: Karim Kassem (Screen Productions)
TrećIII - redatelj: Karim Kassem
TrećIII – redatelj: Karim Kassem

Dokumentarni film „TrećIII“ („Thiiird“, 2023) završni je dio trilogije posvećene Bejrutu, a potpisuje ga Karim Kassem, libanonski autor mlađe generacije koji posljednjih desetak godina djeluje u New Yorku. Prethode mu filmovi „Only The Winds“ (2020) i „Octopus“ (2021); „Hobotnicu“ je hrvatska publika imala prigodu pogledati na ZagrebDoxu. Radilo se o nijemom hibridnom dokumentarcu u kojem se autor kroz umjetnički proces pokušava izboriti s traumom razorne eksplozije u bejrutskoj luci iz 2020. godine, kojoj je i sam svjedočio, i to iz hotelske izolacije usred pandemije, kad se u rodni grad vratio da bi snimio novi film.

Laureat prošlogodišnjeg Beldocsa u međunarodnoj konkurenciji kao da je na ovogodišnjem Subversive film festivalu ostao na rubu programa pa i interesa struke, šteta jer riječ je o atmosferičnom i pamtljivom filmu. Intro u „TrećIII“, lirsko i umnogome nesvakidašnje ostvarenje, predstavlja minimalistična, ali bez sumnje pažljivo estetizirana sekvenca, naime igra tame i svjetla, gdje se iz masnog crnila pomaljaju čvoraste ruke u pokretu, žive, samodostatne, magnetične, kao na Dürerovoj grafici. Te ruke zaokupljene su radom, spretno i predano barataju starinskim alatom koji je dotad stajao uložen u šupljine betonskih blokova neožbukanog zida.

Nešto je u toj ritualnosti pojednostavljenih radnji, u tim chiaroscuro kadrovima na najprimarnijoj razini neodoljivo pa naprežemo oči ne bismo li u polumraku bez treptaja pratili mehaničko kuckanje, odvrtanje, zavrtanje. U uvodnim minutama, dok nam još nedostaje kontekst, dok još ne očitavamo simbolizam prikazanog, dok nam je pažnja usmjerena isključivo na vizualno, zavodljive su i teksture ljudske kože i izlokanih materijala, prašnjavi pod prostorije, hrapavost betona, voda koja se slijeva u dubine, žile ogrubjelih šaka, naposljetku bore, gotovo brazde na izduženom, kao uštavljenom muškom licu. Na naturalističkoj crno bijeloj fotografiji sve nabrojeno supostoji kao jednako (ne)važno, i čovjek, i priroda i nes(p)retna građevinska intervencija u turoban, ali i samosvojan kraški krajolik. Takoreći iz ničega kamera izvlači štošta, od pogurene prilike, od zapuštenog prostora dobiva skoro pa neobjašnjivu sugestivnost i vitalitet.

U fokusu je stariji muškarac neodredivih godina, usredotočen na svoje samačke i radne ceremonijale. „TrećIII“ isprva u sjećanje doziva „Selo jednog čovjeka“ („The One Man Village“, r. Simon El Habre, 2008), dokumentarac, također libanonski, o samotnom životu jedinog preostalog stanovnika napuštenog ruralnog kraja. Nekadašnji žitelji brdskog naselja povremeno navraćaju, dođu i do večeri odu, pa je protagonist mahom prepušten sebi, okružen tek maslinama i kozama. Situacija automehaničara Fouada u neku je ruku slična, i njega nalazimo u svojevrsnom dijegetski nerazjašnjenom pustinjaštvu, ima svoje kokoši, skromnu nastambu i radionu koja ga održava aktivnim i zajednici neophodnim, premda njegovom obrtu prijeti zatvaranje. Situacija je očito loša, jer netko obuzet automobilima prisiljen je prodati vlastiti auto, ali predaja nije opcija, ostaju mu vozila koja i dalje valja popravljati. Ipak, tu su i njihovi vlasnici koji kao da se u kadru pojavljuju tek da bi mu remetili zen svakojakim raspoloženjima, zabrinutošću, samosažaljenjem i nervozom, a pogotovo opterećujućim pričama koje donose iz obližnjeg velegrada.

Radionica koja se doima poput smetlišta na kraju svijeta, zabacana starim željezom, metaforički postaje i odlagalište neveselih ispovijedi redovnih ili slučajnih namjernika. Zanimljivo, Fouad je svakoga spreman ugostiti i pustiti ga da govori, ali te pripovijesti kao da prolaze mimo njega i ostaju zakvačene po okolnom kamenjaru pa on svoj mir uspijeva očuvati. Provlači se pitanje što je tog čovjeka snašlo, zašto je zarobljen u postapokaliptičnoj mizansceni, na osami i daleko od svega, on međutim djeluje samouvjereno, mudro, pa i zadovoljno.

Kako bilo, Fouad sate koji slijede neće provoditi sam, a njegova kolotečina rasteže se kao u loopu, pa nismo sigurni je li pred nama jedan izdvojen dan ili pak odlomci više dana koji su nalik jedan drugom. Ubrzo se pred radionicom počinju izmjenjivati ljudi, uz Fouadovog sveprisutnog pomoćnika, tu su mušterije koje trebaju njegovu pomoć. Jasno je, Fouadova garaža služi kao okupljalište pa i pribježište, zima je i svi su u jaknama, vegetacija miruje, tim izraženija je tekstura kamenih kuća koje fragmentarno naziremo, mnoge od njih zanemarene i ruševne. I pojedinci koji se smjenjuju pred statičnom kamerom praktički su ruine, neovisno o društvenom profilu i dobi.

TrećIII - redatelj: Karim Kassem
TrećIII – redatelj: Karim Kassem

Garaža nedaleko Bejruta stjecište je, dakle, kojekakvih gostiju, redovnih ili onih koji će ovuda proći samo jednom, starijih, bezubih ljudi podlivenih očiju, dok su oni mlađi deziluzionirani, izmučeni nesanicom, navučeni na antidepresive, u autoironičnim promišljanjima kako se kriminalom nekažnjeno domoći pristojnije egzistencije. Čine se kao fluidna, eklektična zajednica otpadnika ili pak odabranika, ovisno o kutu gledanja. Svi oni privremeno uto

ište od onoga što im se događa u gradu, a koji se nevino bjeličast ocrtava u izmaglici, nalaze kod čovjeka za koga naslućujemo da je već sve izgubio. Upravo samouskraćivanje Fouadu osigurava slobodu i smiraj, tako to implicitno tumači autor; ima kod Kassema prvoloptaške filozofičnosti koja mjestimice narušava snovito ozračje, ne utječe srećom na vrijednost cjeline.

Naći ćemo u filmu i bljeskove komike, recimo kad ljutiti susjed priređuje scenu jer mu hitno treba popraviti auto; domaćin se ne da smesti, najprije će pokupiti jaja za majku dječaka iz sela, potom izbezumljenog čovjeka više puta ponuditi kruhom i kavom dok se konačno poduhvati posla. Kao kakav mudrac u svom ermitažu on čini što osjeća da mora dok se oko njega raspada država, na što je doduše navikao, u međuvremenu i svijet, bar dvaput u razgovorima spomenut je rat u Ukrajini. Fouad kavom ublažava tuđa razočaranja i neuroze, pa i vlastitu spoznaju da spasa nema, da je jedino s čim može računati izvjesnost beznađa i eto, diluvijalna kiša koja uporno pada i prijeti da mu odnese i to malo što još ima.

I čime zaključiti tekst o čudnovatom filmu s dosjetkom u naslovu? Ponajprije, izrazito je muški, ali ne nametljivo, programatski, više mimo svoje volje;

Činjenica je ipak da ženskih likova tu naprosto nema, izuzev dvaju „ukazanja“ koja omekšavaju prosede i dodatno zbunjuju gledatelja. „TrećIII“ je, ukratko, na mahove nepronična egzistencijalistička poema ili možda prije filozofska meditacija na ivici faktualnog i fikcijskog. Da bismo ga mogli klasificirati kao dramu nedostaje mu čvršće narativnosti, ne nužno snažnije dinamike, jer film gibljivost svakako ima, čak se u nekom trenu promeće u melankoličnu avanturu ceste s krasnim, romantičnim ciljem. Postupak strukturiranja opire se konvencijama; maltene bezdogađajna radnja postupno se udaljava od sebe same, rasplinjuje, izglobljuje. Tretiranje vremena oslobođeno je i ležerno, pozornost se pridaje usputnim detaljima, dok su potencijalno napeti i odlučujući momenti ostavljeni u elipsi.

Gledatelju nesklonom kontemplativnim narativima mogao bi treći dugometražni rad Karima Kassema biti nepodnošljiv, no baš takav, sporovozan i jogunast, s plejadom autonomnih i nama s mediteranskih prostora itekako bliskih likova, od onih je filmova za koje smo uvjereni da ćemo ih, usprkos svemu, pogledati opet. Ako se to i ne dogodi, nije važno, dobar je osjećaj u intimnoj gledateljskoj memoriji sačuvati jedan svijet za koji znamo da tamo, u njegovoj realnosti, imamo nekoga svog kome se možemo vratiti.

Vanja Kulaš

Vanja Kulaš

Vanja Kulaš (Zagreb, 1979) diplomirala je njemački i francuski jezik s književnostima te bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirala s filmološkom temom Novi socijalni realizam u francuskoj i belgijskoj kinematografiji. Filmsku i književnu kritiku objavljuje na Trećem programu Hrvatskog radija, u Hrvatskom filmskom ljetopisu, na portalima Moderna vremena, Lupiga i drugdje. Kao filmologinja sudjeluje u nastavi na Odsjeku za romanistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Od 2004. voditeljica frankofonske zbirke u Knjižnici Filozofskog fakulteta. Urednica u izdavačkoj kući V.B.Z od 2019. godine.

Svi članci

Posljednje objave