Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

Tri regionalne koprodukcije s Pule

Švedsko srce moje majke - redatelj: Adis Bakrač
Švedsko srce moje majke – redatelj: Adis Bakrač

Iako je oduvijek bila prije svega nacionalna filmska smotra, na Puli se nalazilo prostora i za manjinske koprodukcije, pod uvjetom da ih je bilo. Okviri su se mijenjali: samostalna Hrvatska se kao kinematografija i kao tržište ne može mjeriti s bivšom Jugoslavijom, ali Pula kao festival još uvijek ima regionalne ambicije i regionalni potencijal, tim prije da je u post-jugoslavenskim državama (jedno-)nacionalni film postao rijetka pojava, te da su većina filmskih naslova koprodukcije, i to najčešće između zemalja „okruženja”, „regije” ili, jednostavnije rečeno, bivše nam države. Ove je godine čak upriličeno i to da cijeli jedan festivalski dan prođe u znaku regionalnih koprodukcija s manjinskim hrvatskim učešćem. Dok je, zasluženo, film Leto kada sam naučila da letim Radivoja Raše Andrića zauzeo centralno mjesto (i svojom temom i kvalitetom, i širinom ciljane publike, ali i činjenicom da je većinski snimljen na otoku Hvaru), u njegovoj pozadini ostalo je nekoliko filmova skromnijih, pa čak i znatno skromnijih kvalitativnih dometa.

 

Krenimo s najskromnijim od njih, uratkom Švedsko srce moje majke bosansko-hercegovačkog autora Adisa Bakrača. Skromnost ovdje ne treba uzimati kao vrijednosni sud, ni kao vrlinu, ni kao manu, već kao jednostavnu i golu činjenicu da je ovo film skromne produkcije, skromnog proračuna, skromnih ambicija i na kraju skromnih dometa. Film bi se najbolje moglo opisati kao ne baš sinematičan televizijski uradak u kojem autor žarko želi ispričati jednu priču koju smatra bitnom, a koja zapravo potječe iz jednog sasvim drugog formata.

 

Izvornik je drama, i to nedovršena, iz pera pokojnog Zilhada Ključanina koju je Bakrač tek minimalno preradio i priredio kao filmski scenarij koji prati nekoliko godina izbjegličkog života starijeg bosanskog bračnog para Adema (Nermin Omić) i Derviše (Faketa Salihbegović) u Švedskoj u koju su izbjegli jer tamo već imaju jednog od svojih sinova, starijeg Samira. Dok Adem svoj žal za rodnom grudom anestezira gledanjem televizije na jeziku koji ne razumije, Derviša je sebi zadala zadatak da preko Crvenog križa sazna što se dogodilo s njihovim mlađim sinom Tarikom (zapravo je obaviještena, ali odbija povjerovati u tragičan ishod), a usput se sprijateljuje sa susjedom Ingrid. Kombinacija njih dvije je potencijalno najzanimljivija tema filma koja premašuje uobičajene koncepte oko jezične barijere: Derviša ne govori švedski, ali na maternjem „melje kao navijena”, dok Ingrid ne samo da ne govori bosanski jezik, već ne govori i trudi se ne komunicirati uopće, ali se dvije žene ipak razumiju na empatijskom, skoro pa telepatskom nivou, shvaćajući gubitak i bol jedna druge.

 

Ono što je u filmu problematično, njegova je realizacija. Od cijele Švedske, vidimo samo skromne interijere stanova ili one bezlične javnih ustanova, scene su vrlo duge, statične i dijaloške, režija je nerazigrana do te mjere da, u usporedbi s ostalim, kadriranje u kontra-planove djeluje dinamično, a gluma je sve vrijeme u nekom zgrčenom, klasično-kazališnom ključu koji kombinira rigidnost i jednako neprirodnu ekspresivnost. Istini za volju, Bakrač je prije svega čovjek teatra, a i izvorni tekst je više namijenjen „daskama”, nego li kameri, pa ostaje upitno čemu razvlačenje na format dugometražnog filma kada bi i televizijska drama srednjeg metra bila sasvim legitimna ekranizacijska opcija, dok koncept naratora iz groba koji nam objašnjava ono što vidimo i što znamo i infuzija poetičnosti na samom početku i samom kraju filma predstavljaju možda  najozbiljniju pogrešku u autorskom odlučivanju.

 

Nije loše biti čovjek - redatelj: Dušan Kovačević
Nije loše biti čovjek – redatelj: Dušan Kovačević

Dosta bolji nije ni uvelike manje opskuran film Nije loše biti čovek srbijanskog dramatičara, scenarista i povremenog redatelja Dušana Kovačevića. Kovačević je nedvojbeno u godinama kada ga inspiracija više ne služi, pa možemo bez ograde reći da su najbolja djela (odavno) iza njega, ali ovakav spoj toliko puta ponovljenih općih mjesta, prozirne simbolike, telefoniranih poanti i otrcanih štoseva upotrijebljenih za humornu relaksaciju ipak nismo očekivali. Spoj krimi-misterije pripovijedane kroz „flashback” scene sa socijalno-građanskom dramom na temu toga da pošten čovjek propada dok ološ napreduje u tranzicijskom društvu i s fantastičkim motivima reinkarnacije ljudi kroz pse nategnut je preko svake mjere, gluma je diktirana karikaturalno skiciranim likovima i dijaloškim ping-pongom između likova, scene su na pojedinačnom nivou dosta duge i glomazne, a režija kroz kontra-planove tek povremeno razgibana onim situacionim snimljenim iz dronova za što tek ne postoji dramaturško opravdanje.

 

Jasno, Kovačević je redatelj tek „za silu”, pomalo i „na silu”, ali su mu neki drugi faktori igrali u prilog na prethodne dvije režije: Šijanov „šalabahter” i suradnja s direktorom fotografije Božidarom Nikolićem u svojstvu ko-redatelja na Balkanskom špijunu (1984) nastalom po jednom od najboljih Kovačevićevih tekstova, te u ona vremena aktualna ideja da se film Profesionalac (2003) postavi u drugi vremenski okvir od izvorne drame, a da kontekst i poruka ostanu jezivo isti, što samo za sebe čini nekakvu poantu. Problem s njegovim posljednjim filmom je i to da je dramski tekst znatno slabiji od prethodna dva, a da Kovačevića očito ne zanima režija, ali da nije imao koga da mu pomogne, pa čak ni dosjetku na koju bi se oslonio i gradio dalje, dok se kao kvaliteta mogu istaknuti njegova humanost koju je rijetko kada kao autor ispoljavao tako jasno, kao i iskrena ljubav prema životinjama, naročito psima.

 

Mimi - redatelj: Darijan Pejovski
Mimi – redatelj: Darijan Pejovski

Od tri filma najrazigraniji i najmoderniji je svakako uradak Mimi relativno mladog makedonskog redatelja Darijana Pejovskog koji se u određenoj mjeri oslanja na žanrovske postulate psihološke drame i trilera, dok kao sredstvo za zadržavanje pažnje gledateljstva koristi misteriju prije svega vezanu za motivaciju njegovih likova. Naslovna junakinja je studentica koja je u Skoplje došla iz provincije s ožiljcima mentalnim i fizičkim, a koja uz studija radi u ujakovoj trafici, dok slobodno vrijeme provodi zavodeći skoro svakog muškarca koji na nju obrati pozornost. Njen će se život korjenito promijeniti kada upozna Saru, naizgled situiranu bivšu manekenku koja se udala za starijeg, bogatog i „ne baš bistrog” muškarca, koja je sada majka nekoliko mjeseci starog dječaka Mateja, a koja bi krizu identiteta najrađe prebrodila partijanjem i neodgovornim ponašanjem. Njihovo se prijateljstvo, međutim, ni u jednom trenutku ne čini iskrenim, već pomalo hororično-sablasnim, uz osnovna pitanja tko tu od koga što hoće i tko tu koga, zašto i oko čega „uzima u rad”.

 

Kod Mimi je razočaravajuće to da nam Pejovski većinu vremena samo golica maštu pričajući relativno jednostavnu priču na jedan relativno kompliciran način i pritom ostavljajući mnoštvo krivih tragova koji bi sami po sebi možda vodili prema nekim potencijalno zanimljivijim pričama i rukavcima. Čini se da se autor koji iza sebe ima već jedan (pseudo-)žanrovski film Tri dana u septembru (2015), a koji je u međuvremenu angažmane pronašao na televiziji, ovog puta nije usudio „konkretizirati” neke od svojih zamisli oko priče i likova i više se udubiti u njihovu inherentnu patologiju. Opet, film je na trenutke ugodno karnalan, te zgodno snimljen u cilju izbjegavanja skopskog neo-antičkog kiča i naglaska na modernističkoj prošlosti grada, pa se u tkivu filma postiže odgovarajući balans između lokalnog kolorita zemlje u (permanentnoj) tranziciji i univerzalnosti same priče koja ne mari previše za ograničenja uskih sredina.

Marko Stojiljković

Marko Stojiljković

Rođen u Beogradu 1983. godine. Završio osnovnu i srednju školu, kao i studije menadžmenta u kulturi i umjetnosti na Akademiji lepih umetnosti u rodnom gradu...

Svi članci

Posljednje objave