Odakle početi? Gdje naći prvu riječ za nešto što je toliko uobličilo tvoj život da misliš da bez toga tvoj Bitak nikad ne bi bio onakav kakav je sad, kad si prevalio cca ¾ njegova nepredvidljivog zemaljskog vijeka? Tvoj IDIJOTSKI život.
I tu je cijela pamet… U dva-tri akorda, u himničnim refrenima, poruci kristalno jasnoj poput grafita na zidu. To je i ono na čemu je Michel Foucault uznastojao posljednjim predavanjima na Collège de France, naziva Hrabrost istine (1984). Frenetička, ekstatička istina što su nam ju isporučivali Kud IDIJOTI – od 1985.-1999. u najpoznatijoj postavi: Tusta, Sale, Fritz i Ptica, pa onda i restrukturirani sve do, sada već legendarnog, koncerta na EXITU-u 2008. – bila je za mene formativna. Naravno, sve to rečeno bilo je i nemali balast na mojim očekivanjima kada sam se uputio u pomalo arhaično kino SC, gdje smo u socijalističkim vremenima kao školarci dobro zabavljali na čuvenim »matinejama«. Andrej Korovljev – u već provjerenoj radionici FACTUM-a – iznjedrio je film jednostavna naziva TUSTA. Film je to ultimativne nostalgije… djelo je to krajnje melankolične teksture… ipak… događaj je to terapeutske snage protiv potpuna zaborava naše prošlosti. Moram li to posebno naglasiti u doba historijskog i mentalnog revizionizma u Hrvatskoj, ali i šire? Naravno, moram… jer je taj »zaborav« tehno-medijski strukturno generiran.
Dakle, kakav je film TUSTA? Dokumentarni! Naravno, malo se šalim… no nije naodmet spomenuti ovo rodovsko određenje u vrijeme koje Boris Groys naziva »dobom dokumentacije kao umjetničke forme«. Film dokumentira historiografiju, ali još više psiho-socijalnu događajnost jednoga rock-banda. Kud IDIJOTI su nastali negdje 1981. Bilo je to vrijeme kad je prvi nalet punk-rocka i sljedbenog mu new-wavea već bio iza nas. Pa i na bliskim nam prostorima. Međutim, pulski mladići – dobrim dijelom zaposlenici Uljanika – nisu mislili tako. Jer, što je PUNK? Darko Glavan će u eponimnoj knjizi (1980.) to prevesti kao Potpuno Uvredljivo Negiranje Klasike. Međutim, radi se, zapravo, o jednom svjetonazoru. Nazor je to na svijet koji, contra – benjaminovski viđena – Mitskog Prava, svu svoju energiju daje – PRAVEDNOSTI. Radnici koji u znoju lica svoga zarađuju za kruh svagdašnji, zapravo su – IDIJOTI. I što im preostaje? Uzeti gitare i bubnjeve umjesto čekića i strojeva za varenje i… pustiti svoj glas (ili staviti nogu na puni gas!).
»Mi smo ovdje samo zbog para«, poručivali su albumom i istoimenom pjesmom IDIJOTI, negdje oko 1990. Iako samo-ironijski intonirana, ova je stvar postala znakovito proročkom danas, čineći od pulskog benda univerzalnog suvremenika. Do para i bogatstva, naravno, nisu došli… jer su novce zgrtali upravo oni koji su ih smatrali – IDIOTIMA. Jer, taj grčki termin idiotes znači – usamljenike. Nastali u doba Jugoslavije, u matičnoj zemlji nastaloj nakon raspada iste, u Hrvatskoj, bili su svojevrsna nedonoščad koju etablirane strukture diskografske industrije nisu doživljavale ozbiljno. Pače, bili su i »državni neprijatelji«. Zašto? Jednostavno, stoga što nisu pristali na domoljubnu egzaltaciju i nisu se svrstali na pobjedničku, nacionalnu stranu. Izvođenje Bandiere Rosse ili pak Bella Ciao, nije nailazilo na razumijevanje ne samo u škorovskoj »Svetinji« Kroaciji, negoli i u pjesmama matičnoj Italiji, gdje je legacija partizana i, nadasve, komunista, svrstana u ropotarnicu povijesti – i to zajedno s naci-fašizmom!?!. (Toliko i o aktualnoj difamaciji i diseminacijama današnje korpo-kapitalističke EU!). Korovljev svoj film gradi na svjedočanstvima. Same glazbe, zapravo, ima malo u odnosu na govorne dijelove filma. A video-zapisi skupljani su po raznoraznim privatnim zbirkama, jer ne postoji neka sustavna medijska arhiva Kud IDIJOTA. Međutim, i ta je »usmena predaja« vrlo snažan iskaz. Ponajprije, stoga što su Boris Furlan i neki svjetonazorski mu slični ljudi – shvatili. Rock-glazba, posebično, pak, punk-iskaz nosi nepatvorenu snagu neukrotivog ljudskog bunta. Bunta, protesta, krika PROTIV – GLUPOSTI. Jedna od mojih zamjerki u dramaturškoj kompoziciji Korovljevljeva filma JEST i ta što nije spomenuta – a niti puštena kao dio soundtracka – jedna od presudnih »stvari« Kud IDIJOTA – Glupost je neuništiva. Jer, baš cijeli je njihov opus »krik vapijućeg« u pustinji… gluposti. Glupost je kozmička sila protiv koje su sva ljudska sredstava tek utopijska, ali bez tog oruđa utopijske nade – propali smo!
U cjelokupnoj strukturi TUSTA-e dominira i analogna tekstura. Današnjem gledatelju, odraslom na savršenom dolby-stereo surround systemu i HD vizualnosti, cijeli bi film mogao djelovati kao »prljav«. No, u idejnom smislu to bi moglo ići samo u prilog Korovljevljevu filmu. Jer, u punk-poetici – kao legitimnu nasljedniku europskih avangardi i posebice dadaizma – takova bi mozaičnost i formalna nečistoća semantički ukazivala na ideju pobune. Međutim, u glazbenom smislu, cijeli film će na potencijalnog budućeg slušatelja IDIJOTA (možda?) djelovati destimulativno, jer je odabrana zvučna podloga sastavljena od tekstualno (pa onda i auditivno) teško razaberiva materijala?! Naime, u doba ratova 90-ih – a protiv čijih su se idejnih horizonata ovi buntovni Puležani dosljedno borili – njihovo je sviračko umijeće već bilo zavidno, a i producentski su te ploče zvučale sjajno uobličene. Jer, albumi »Tako je govorio Zaratusta« (1993.), »Mega-punk« (1995.) i, posebice, poslijeratni, »Cijena ponosa« (1997., prvi s HR-etiketom) sobom nose vrhunsku glazbeno doživljajnost, ali i eksplicitnu, kristalno jasnu tekstualnu angažiranost poruke.
Sljedeća bi zamjerka filmu TUSTA bila u smislu dramaturško-idejne izvedbe. Premalo je, zapravo, bilo riječi o legaciji anti-fašizma, obilježujućoj za Tustu i drugove mu. Spomenute talijanske partizanske pjesme tek su dio općeg stava. Također, sam period bolesti i umiranja Branka Črnca, a.k.a. TUSTA, pomalo je patetično i prenaglašen dug s obzirom na poruku koju nama današnjima ostavljaju IDIJOTI. (Stvar donekle popravljaju izjave nekih važnih izvođača i rock-kritičara na odjavnoj špici.)
Tko je, zapravo, bio Tusta? Pojam iz križaljke s unutarnjeg omota Mi smo ovdje samo zbog para »alan-fordovski« odgovara na to: Taj Uvijek Samo Tamani Alkohol. Naslov albuma iz 1993. već je bliže Istini o eponimnom junaku ovoga filma: Tako je govorio Zaratusta. Branko Črnac Tusta (1955.-2012.) ničeanski je nagovjestitelj »radosne znanosti« rock-idioma. Međutim, u zemlji kojoj živimo, Kud IDIJOTE ponajprije treba gledati u svezi politike i umjetnosti. Punk-rock kao »izvanredno stanje« borbe protiv fašizma… benjaminovski je to iskaz »politizacije umjetnosti«, uz Nietzscheov »špurijus« ontologije bivanja.
»My, my, hey, hey… It’s better to burn out than to fade away« (Neil Young, 1979.).
