Zahvaljujući bestseleru Ante Tomića starom više od dva desetljeća i njegovoj ekranizaciji pod redateljskom palicom Hrvoja Hribara u popularnu kulturu uvuklo se pitanje koje se možda nije ni tražio odgovor: što je muškarac bez brkova? U komediji zabune u kojoj se djevojka zaljubljuje u golobradog svećenika koji ima brkatog brata blizanca generala (pozicije moći u društvu opsjednutom religijom i vojnom obranom) takvo pitanje služi da tek (pseudo)vajldovskom[margina]Oscar Wilde[/margina] lakoćom u balkanskom sustavu vrijednosti dozove ideju muževnosti. Važna razlika među braćom nije pritom u dlakama na licu već u društvenoj dostupnosti njihovih spolnih organa. U novom filmu Vlatke Vorkapić upitati se takvo što može djelovati smiješno – u fikcionalnom slavonskom selu lica svih muških likova ukrašena su brčinama, posebice markantni Markan (Nikola Đuričko) i njegovih prepona plod, Iva (Ivan Čuić). Zašto onda svejedno u srcu Svete obitelji bruji nevolja roda/spola?
Iako u suvremenoj teoriji dobrano raščerečene, date binarnosti (muško-žensko) nisu jalove te, štoviše, odbijaju se prepustiti zaboravu. Zato tradicijom zadani odnosi u filmu, koji se događa ’60-ih godina prošlog stoljeća, ni ne djeluju toliko čudno postavljeni u današnji kontekst: (nekim) neudanim ženama obitelji i dalje rado pojašnjavaju da ih „godine uzimaju“ a na (nekim) sinovima je da nastave očevim stopama i nastave lozu. Sve koji na ove retke žele okrenuti očima i odmahnuti rukom (not all men) vrijedi podsjetiti da žive u vremenu u kojem se javnost mobilizira za ustavnu definiciju i zaštitu heterobraka dok se, pored mnogih za društvene probleme relevantnijih socijalnih aktera, transrodne osobe demonizira. U Svetoj obitelji raskorak između spolne zadatosti i rodne pripadnosti ne samo da je prisutan, već je za tragični sukob ključan. Upitna virilnost, a na trenutke i seksualnost mladog farmonasljednika dovodi u pitanje čitav niz običaja koju jedno slavonsko selo njeguje. Obitelj u fokusu među utjecajnijima je u selu: na urodima im cijelo selo zavidi, političke poveznice gledaju s prijezirom, čak i kad su (donekle) široke ruke. Uz sav taj simbolički i doslovni kapital oba muškarca bivaju objektom požude. Jedino što kvari obiteljsku sliku neriješena je bračna situacija sina jedinca – kako vrijeme odmiče, sramota seksualno nejasnog podrijetla samo buja. Jer Iva je, saznajemo, po svemu muškarac osim po primarnim seksualnim oznakama. Ili barem po onoj jednoj oko koje se suvremeni konzervativni i transfobni diskurs vrti.
Kako bi se umirila tuđa šaputanja i zle jezike, otac odlučuje u priču uvesti nadničarku Janju (Luna Pilić), mladu Bosanku bez pretjerano izražene osobnosti, koja je na njihovim poljima odradila sezonu. Priprosto djevojče postaje Ivinom ženom, te žrtvom Markovog seksualnog ucjenjivanja. Izvrsna Anita Matić Delić u ulozi fanatične majke nevoljko je uvodi u život na imanju i upućuje u zaduženja, gdje su svinje i kako se kuća čisti, kako se kome obraćati i što kome pokazati. Među ostalim, saznaje da udajom nije više cijela već „pola“ jer od tog trenutka sve dijeli sa svojim mužem. (Znakovito je da je i ona sama u braku podijelila svoje znatno veće obiteljsko blago sa svojim odabranikom.) A otac je tu da se pobrine za ono krajnje sveto zaduženje u hetero-obiteljskoj matrici – potomka. Treba naučiti tko je gazda u kući; čak i kad gaca po kiselom kupusu a fotografija Filipa Tota krivo navodi (zavodi) u nategnuto romantične sfere, balansirajući između seksualnog nasilja i spolnog užitka, ostajemo svjesni koliko su njihova četiri zida opresivna. S vizualne strane Sveta obitelj uglancana je oda životu na selu, barem u svom prvom dijelu, uz tople scene u poljima suncokreta, seljačkog objeda i sloge u bijedi, koja kulminira na maestralno izrežiranim svatovima – lascivne seljačke pjesme („imam kitu najveću na svitu“) prevode se u filmski jezik i noć gradira u vrtoglavim izmjenama kadrova ića, pića i raskalašenih nogu. Kada siroče postane dio nove obitelji, vizualna toplina eksterijera polako se gubi u zagušljivosti interijera, bilo u alkoholnim parama kafića ili spavaće sobe, a u kojoj se većina scena svodi na pijanog Ive odbijanje bilo kakvog kontakta i okretanje leđa u krevetu. Njihovo prijateljstvo razvit će se kada uvide i prihvate nemogućnost zadovoljavanja normi, ona je spremna zatomiti svoje seksualne potrebe ne bi li bila dobrom partnericom impotentnom muškarcu. Pritom se, u ironijskom preokretu patrijarhata, umjesto njemu, Janji imputira odgovornost za (ne)nastavak loze. Brkovi spašavaju stvar – nenormativno tijelo skriveno je u komforu vladajućeg diskursa, daleko od tuđih pogleda. Platonski spoj dvoje ljudi (op.a. gay best friend) očekivano će biti kratkoga vijeka, prije nego što žena bude primorana platiti za grijehe muškarca.
Van seoskih zavrzlama stoji donekle omražena židovska obitelj koja vodi butigu, švelja Nota (Judita Franković) i benigni Milan (Aleksandar Cvjetković). Dvoje sporednih likova imaju ključnu i povremeno katalizatorsku ulogu u društvu – Milan je združen s Markanom, u dokazu njihovog društvenog položaja, a Nota dijeli slatkiše („šećer u kocki“, saznajemo od jedne nadničarke, odličan je trik za rješavanje umora tijekom rada u polju, posebice kad gazde pritišću) i, još važnije, podršku mladoj Janji. Naučena na toksične trikove sredine, intrigantna Nota nastupa kao empatično srce filma, spremna dati mjesto za predah drugom uljezu u priči o bogatstvu i društvenom utjecaju. Kako vrijeme odmiče, a obiteljske tragedije stišću ruke oko Janjina vrata, mjesta za njihovo prijateljstvo bit će sve manje. Nota je tu kada Janji treba dati prostora za snove, simbolički novim čizmama, tu je i kada Janja kratko uživa u bračnom životu. No, kada stvari zaguste, ona neće imati slobodan pristup sve do samog kraja, kada se obiteljska tragedija već odigra. (Autor ovih redaka izražava želju za nastavcima u kojima Juditina Nota postaje detektivka.)
Interes za hrvatske navade i običaje Vlatka Vorkapić pokazala je već u svom prethodnom radu, primjerice vodonoscima u srednjemetražnom dokumentarcu Pusti Dobre, pusti (2018.) i borbama bikova u igranoj i iznimno popularnoj komediji Sonja i bik (2012.), što se u Svetoj obitelji itekako osjeti, među ostalim i zahvaljujući scenografskoj (Mario Ivezić) te kostimografskoj (Ivana Zozoli Vargović) spretnosti, čak i kada su fasade bogataša dosta trošne. Povijesni, kostimirani narativi možda nisu česta pojava na suvremenoj hrvatskoj filmskoj sceni (Crno-bijeli svijet bio je prava televizijska senzacija, a prošlogodišnji Illyricvm Simona Bogojevića Naratha otišao je čak više od dva tisućljeća u prošlost!), ali predstavljaju prigodnu priliku za „obračun“ sa zakopanom prošlosti i društvenu kritiku. Ako je Sonja bila suprotstavljena običajima koje ne razumije, ovdje je Janja suprotstavljena onima koje ni ne vidi. Patrijarhalni obrasci materijaliziraju se u podtekstu koji i mater familias i snahu sputavaju, mada se one s njima nose na različite načine. Možemo li zbog toga ženski kraj filma shvatiti i oslobađajućim? Ili gledamo u otvorenu ranu u sustavu koji je ne želi tretirati? U završnom društvu triju žena iz različitih slojeva društva i različitih pozadina, ostaje nam se priupitati što je žena bez muškarca?
