Uz 19. ZagrebDox – međunarodni festival dokumentarnog filma (Zagreb, Kaptol Boutique Cinema, 26.3.-2.4.2023.)
U filmu Karaoke raj (Karaokeparatiisi, 2023.) redatelj Einari Paakkanen vodi nas u finsku provinciju ispreplićući sudbine likova koji svoju duševnu bol i usamljenost pokušavaju umanjiti karaoke nastupima – od žene koja je ostala bez djeteta preko krajnje introvertiranog mladića ili mlade žene oboljele od Parkinsonove bolesti do glavne junakinje Eli s nikad riješenom traumom očeva samoubojstva. Apsurd je ovdje dvostruk – Finci se već godinama smatraju najsretnijom nacijom, a ZagrebDox je Karaoke raj smjestio u pobočni program Happy Dox. Happy Dox?! Da, Paakkaneovo ostvarenje, čak i ovako prepričano, i jest nešto najradosnije – ako je to neka valjana kategorija – što smo gledali na festivalu. A za taj apsurd teško da su krivi Nenad Puhovski i njegova ekipa.
Iz Rusije s ljubavlju
Pobjednički film postpandemijskog i izvrsno posjećenog ZagrebDoxa (usput, pandemija, što je to? Kako je višekratno isticao Puhovski riječ je o nečemu što prema tematskoj ponudi selekcije nikad nije ni postojalo) dolazi iz Rusije. Možemo biti sretni (hm, i ovdje je riječ o uvjetnom poimanju) što cancel duh na zagrebačkom dokumentarnom festivalu nije uzeo maha. Manifest (Manifesto, 2022.) je potresno found footage ostvarenje sastavljeno isključivo od snimaka ruskih tinejdžera na društvenim mrežama koje potpisuje nepoznat netko pod pseudonimom Angie Vinchita. Njihov život prolazi u nasilju, međusobnoj agresiji, nasilnim upadima i pucnjavom u školi, obrazovnoj represiji u kojoj su izloženi veličanju ruskog predsjednika i stalnom strahu od nuklearnog napada. Svatko od te djece se s navedenim nosi kako zna i umije. Neki i nikako. I na stranu sad to što tezičnom montažom možete na sličan surovi način portretirati i puno sretnija društva od suvremene Rusije. Manifest je uistinu manifest poretka, film koji opisuje narav Putinove Rusije bolje od svih televizijskih reportaža, medijskih napisa i političkih komentara. Riječ je o duhovnom nasljedniku prošle godine viđenog Kako spasiti mrtvog prijatelja (How To Save a Dead Friend, 2022.) u kojem je Marusja Siroječovskaja intimno portretirala postsovjetsku „Federaciju Depresije”. Možemo samo priželjkivati trenutak u kojemu će Angie Vinchita moći izaći iz ormara. Priča o Rusiji neminovno nas vodi do rata.
Kako snimiti predrat?…
Određeni uvod u rat je Horror Vacui (2023) eksperimentalno-dokumentarnog doajena Borisa Poljaka zahvaljujući kojem novouspostavljeni Mali pečat za kratku formu ostaje u Hrvatskoj. Na izvedbenoj razini riječ je o ostvarenju koje se naslanja na prethodne Poljakove filmove – Splitski akvarel (2009), Autofokus (2013.) i Oni samo dolaze i odlaze (2016.) – čineći s njima sad već kvadrilogiju koja, doduše, nije tematska iako dijeli opsjednutost kadrovima mora, koliko je povezana s autorovim istraživanjem mogućnosti snažnog objektiva što sve spomenute Poljakove filmove pretvara u vizualno impresivne. Horror vacui aristotelovski je latinski izraz koji označava strah od praznog prostora, odnosno praznine. Ironična je to igra riječi budući kadrovi Poljakovog filma nameću strah od ispunjenog prostora, onog popunjenog vojskom, paradama, nosačima zrakoplova i tenkovima uz zgodnu intervenciju u opservacijski stil umetanjem prizora konceptualnog umjetnika Siniše Labrovića na jednom vojnom punktu. Smiraj gledatelju donose tek prazni kadrovi, poput morske površine i galebova. Rezultat tih kontrapunktova je (opet) vizualno impresivno upozorenje na narastajući militarizam koji je Poljak realizirao prije ukrajinskog rata, a kako horror vacui u nešto suvremenijem značenju označava i strah pred smrću sasvim je jasno – rat će početi.
…a kako snimiti rat?
I počeo je. Onaj veliki 24. veljače 2022. kao zloćudno finale onog manjeg koji traje od ruske aneksije Krima. O posljedicama tog manjeg rata govorio je na ZagrebDoxu prošle godine prikazani fascinantno tužni Kuća od krhotina (A House Made of Splinters, 2021.) Simona Lerenga Wilmonta. Dokumentirala ga je na samim počecima i Alisa Kovalenko u Alisi u ratnoj zoni (Alisa w Krainie Woyni, 2015.) svojedobno također prikazanog na zagrebačkom festivalu. Kovalenko – koja u proteklih godinu kameru ponekad zamijeni puškom u obrani svoje domovine – stigla je i na ovogodišnji festival kako bi održala masterclass u sklopu ZagrebDox Pro-a posvećenog temi: Kako snimiti rat? I dok su polaznici ZagrebDox Pro-a upijali znanja i vještine za razvoj projekata koji bi o ratnim sukobima tek trebali govoriti što svakako uključuje i brojna moralna pitanja, dvojica su autora o onom najaktualnijem ratu već progovorila sasvim autentično i puritanski dokumentaristički.
Ukrajinski redatelj Jevgen Titarenko danas je pripadnik saniteta ukrajinske vojske i od prvog je dana kamerom bilježio svakodnevicu nakon početka velike ruske invazije. Snimke je dostavio jednom od najznačajnijih suvremenih dokumentarista Vitaliju Manskom, marljivom kroničaru devijacija sovjetske i ruske povijesti, a rezultat je Istočna fronta (Eastern Front, 2023.), premijerno prikazan na Berlinaleu. Kako u Berlinu, tako i u Zagrebu, film je ostao bez ikakvih nagrada i posebnih priznanja što pomalo i čudi jer je riječ o barem jednako kvalitetnom i autentičnom ostvarenju kakvo je od Europske filmske akademije ovjenčan Mariupolj 2 (Mariupolis 2, 2022.) pokojnog Mantasa Kvedaravičiusa.
Istočna fronta je s jedne strane mučnim ratnim prizorima ubijanja i ranjavanja te napetim scenama pokušaja izvlačenja ranjenika pod udarom granata ili snajpera obilježen ratni zapis. S druge strane, Titarenko uporno snima razgovore svojih prijatelja i suboraca o njihovom doživljaju rata, a Manski, majstor kakav već jest, od ta je dva segmenta posložio uvjerljivo djelo koje počiva na samoj srži dokumentarnog, bez ikakvog uljepšavanja ispričanu fragmentarnu ratnu kroniku čija je najveća estetska vrijednost upravo u inzistiranju na neestetičnosti.
Kako snimiti smeće?…
A vrlo estetski, s obzirom na objekt i tematiku uprizorenog, djeluje pobjednik regionalne konkurencije Van prostora i vremena (Matter Out Of Place, 2022.) Nikolausa Geyrhaltera, zagrebačkoj publici dobro znanog austrijskog dokumentarista. Prije par godina na Zagrebdoxu mu je priređena i retrospektiva koja je istaknula njegov ključni i uglavnom trajni redateljski pristup u njegovim najvažnijim ostvarenjima, poput Kruha našeg svagdašnjeg (Unser taeglich Brot, 2005.) ili Homo Sapiensa (2016.). Geyrhalter određenu temu povezuje nizom epizodičnih, dugih i brižno komponiranih kadrova koji nas sve više uvlače u autorsku namjeru. Od tog koncepta nije odustao ni u Van prostora i vremena. Vodeći nas kamerom po cijelom svijetu – od Austrije i Švicarske preko Albanije, Grčke i Nepala do pustinje u Nevadi, Geyrhalter nam podastire priču o nevjerojatnim količinama smeća koje ljudski rod proizvodi pri čemu je jednako fasciniran tim gomilanjem kao i preciznim načinima njegova zbrinjavanja s dojmljivim prizorom smetlarskog kamiona kojeg žičara prevozi iznad kuća u ubavom krajoliku švicarskih Alpa. Efekt je i opet tu – film je istodobno i realističan i poetičan, cijela ta estetika viđenog nas upravo hipnotizirajuće uvlači u temu i fino se nadovezuje na novopokrenuti festivalski program Green Dox, ali bi konačan dojam bio još bolji da je film kraći za pola sata (traje 105 minuta) jer gledatelju autorske nakane postanu vrlo brzo jasne. No, Geyrhalter onda ne bi bio Geyrhalter, ovako je smeća nagomilao previše, a iz svega viđenog može se nategnuti i politički zaključak (iako je ekologija primarno politički problem današnjega svijeta) – i Istok i Zapad proizvode i gomilaju jednako frustrirajuće smeća, samo što ga se Zapad zasad efikasnije i osvještenije, ali i ne dovoljno brzo rješava.
…a kako snimiti „smeće”?
No, ako smo uistinu pretrpani fizičkim smećem, onim koje egzistira u svijetu društvenih mreža još smo pretrpaniji pa je stvar time i zloćudnija. Ako i zanemarimo tezičnu montažu zloćudnih ficleka ruskih tinejdžera iz pobjedničkog filma, zaluđenost sobom i snimanjem sebe, ta egomanija koja obuzima ljudski rod istodobno je fascinantna i zastrašujuća. Time su se pokušali analitički pozabaviti Axel Danielson i Maximilian Van Aertryck u filmu svečanog otvorenja Fantastičan stroj (And The King Said, What A Fantastic Machine, 2023.), ovjenčanom specijalnom nagradu žirija na Sundanceu. U toj pomalo nabacanoj povijesti pokretnih slika autori nas vode od camere obscure do opskurnih kamera kojih je u današnjem svijetu, kako smo doznali iz filma, jedanaest milijardi. I ovaj je film primarno utemeljen na montaži snimaka s društvenih mreža koje nam na internetu svako malo iskaču, a naš je favorit gospodin koji je, umjesto na razgovoru za posao, završio u studiju ugledne medijske kuće i tamo sudjelovao o raspravi o korištenju glazbe na internetu i autorskim pravima. Zabavno ostvarenje, iako u svojoj ironiji lišeno najavljene analitike i potrebnog zaključka ako istim ne proglasimo završni poetični kadar Zemlje s nebeskih visina (odatle valjda i The King u izvornom naslovu). Bilo bi prigodnije da su na kraj svog djela umontirali kakvu sekvencu iz zombie filmova, e da bi zaokružili priču o civilizaciji koja ili baulja okolo uključenih kamera ili na internetu u kasne noćne sate kopa po „smeću”.
I za kraj…kako opjevati pobunu?
Ipak, u pauzama ratova, ubijanja, agresivnosti, totalitarnog propagiranja, proizvodnje smeća i konzumacije „smeća”, ljudi se, eto i bune. I pjevaju Bellu Ciao. Zašto baš tu pjesmu istražila je u istoimenom filmu – Bella Ciao (2022.) – talijanska redateljica Giulia Giapponesi na ZagrebDoxu uvrštenog u Glazbeni globus. Kako je, dakle, jedna pjesma talijanskih partizana (iako jedan od sugovornika u filmu i to dovodi u pitanje) koja – kako opet sugerira film – svoje notne korijene ima u židovskoj tradicionalnoj glazbi postala simbol pobune te se zanosno pjeva u prosvjedima od Južne Amerike preko Turske do Irana i Kurdistana da bi skončala u Netflixovom hitu Kuća od papira? Giapponesi daje zanimljiv presjek povijesti i sadašnjosti Belle Ciao, ali pravi odgovor ne zna nitko, ni preživjeli članovi talijanskog pokreta otpora, ni aktivisti diljem svijeta, ni muzikolozi, ni sugovornici kojima je ta pjesma gotovo pa genetski usađena. Ona je jednostavno tu, lijepa, melodična, antifašistička…I pjevamo je u sebi dok zbrajamo dojmove s ovogodišnjega ZagrebDoxa. Una mattina mi son svegliato Eo ho trovato l`invasor. S pjesmom ili bez nje pobuna je nužna. Barem zbog toga da nam Happy Dox opet bude Happy Dox.
