Bugarsko-njemačko-hrvatska koprodukcija prikazana je u ugodnom ambijentu Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula, kazališne dvorane koja uz filmske prostore predstavlja dodatnu mogućnost za projekciju filmova glavnog programa nacionalne konkurencije koji se ne prikazuju u pulskoj Areni te manjinskih produkcija. Kazalište je i sigurna alternativa za projekcije koje nisu moguće u Areni. ‘Majka’ je u INK-u predstavljena gledateljstvu koje su činile uglavnom matična ekipa i ekipe drugih filmova te nekolicina akreditiranih novinara i filmskih kritičara.
Film je (kao sve više igranih filmova u sve virtualnije vrijeme) snimljen po istinitima likovima i događajima, a govori o angažmanu pojedinca u suvremenom svijetu u kojem sve više djece ostaje napušteno, a društvo određuje pravila o njihovoj skrbi. U nekim zemljama ‘Trećega svijeta’ briga o siročadi i djeci beskućnicima izmakla je kontroli, kao primjerice u Keniji, u kojoj ima gotovo dva milijuna napuštene djece. Glavni lik filma je hiperaktivna bugarska redateljica Elena (Daria Simeonova) koja na relaciji između Njemačke i Bugarske niže kazališne premijere. Među ostalim, angažira se na kazališnom projektu socijalizacije malih Roma u jednom bugarskom selu, koje se realizira sredstvima Europske unije. Žena okružena djecom sama nema djece, a odvojeni život s partnerom Leonom (Leon Lučev) ne pridonosi rješavanju tog problema. Nakon šest godina nastojanja, tridesetosmogodišnja Elena ima sve manje šanse zatrudnjeti te se posvećuje humanitarnom radu. Odlazi u Keniju u sklopu programa terapije umjetnošću kenijskih malih beskućnika. Ono što će tamo vidjeti, gore je od noćne more. Djeca su izložena zlostavljanju i u obiteljskoj sredini, a onda se odbačena na ulicu. Ni jedan od zastrašujućih slučajeva neću eksplicirati, već samo upozoriti osjetljive gledatelje da se pripreme na šokantne prizore. Međutim, ima li društvo pravo ‘zatvoriti oči’ pred tim problemom?
Redateljica Zornitsa Sophia prihvatila se zahtjevne teme danas svjetski nerješivog problema, s potencijalno patetičnom porukom kako svaki mali doprinos može biti korak ka globalnom rješenju. Današnji svijet kao globalno selo nije imun na poremećaje s najudaljenijih strana, a procesi akceleracije krajnosti utječu na još veću ovisnost siromašne svjetske periferije. Kenija nije iz toga isključena, ma koliko se humanitarne organizacije i pojedinci angažiraju. Europa je birokratski distancirana, a sofisticirani uvjeti za njezine programe ograničavaju njihovu provedivost. Ali, pravi humanitarci ne odustaju. Kada izgubi financijsku potporu, Elena se kao volonterka vraća u Nairobi i radi čistačica u lokalnoj bolnici, da bude što bliže malim zlostavljanim pacijentima.
U prvih pedeset minuta filma pratimo Elenin angažman u Njemačkoj i (više) u Bugarskoj i njen doticaj s ‘bjelosvjetskom’ utopijom terapije umjetnošću. Odlaskom u Keniju umjetnica postaje svjesna kako treba puno više učiniti. Kao što se može očekivati (i vidjeti u filmovima slične tematike), ispočetka su njezini domaćini skeptični prema bijelim dobrotvorcima koji u oskudici borave privremeno), taj stav potrebitih domorodaca može se promijeniti. Pitanje je kako zbližavanje s plemenitim izuzecima može utjecati na realnu percepciju odnosa te kolike mogu biti nuspojave ublažavanja nepodnošljivih stanja. Kako pomoći onima koji ostaju u uvjetima u kojima ne mogu živjeti bez pomoći. Kad i jednostavni pomoći može dovesti do kontradikcija. Humanitarna trajnica skupljanja odjeće za siromašne dovela je do pada lokalne tekstilne proizvodnje u nekim afričkim zemljama i trgovine odjevnim donacijama (viđeno u dokumentarcima). A samoinicijativni pothvati mogu dovesti do nezamislivih posljedica i interpretacija, što potvrđuju svježi i bliži slučajevi.
Filmovi s humani(tarni)m porukama teško dopiru do onih koji bi ih trebali primati (inače bi ih bilo manje ili bi nas mogli manje dirnuti). ‘Majka’ je snimljena u dokumentarnoj maniri s glumcima naturščicima, s naglašenom ulogom djece, što predstavlja dodatnu težinu. Djeca, naročito u scenama u Keniji, gledaju u kameru, što moramo shvatiti. Lica s ožiljcima ranog teškog životnog iskustva teško je motivirati za glumu, to moraju priznati i oni koji su uvjereni da umjetnost može biti terapija, a da je film sedma umjetnost.
‘Humanitarni filmovi’ suočavaju se s rizikom i potencijalom patetičnosti i pozitivne pristranosti. Pitanje je koliko se autori mogu (i žele) suzdržati od potencijala, a upitno je i koliko im u tome mogu pomoći filmska priznanja.
‘Majka’ je u priličnoj mjeri izbjegla rizik patetičnosti, ali nije ostala bez priznanja. Na Festivalu bugarskog igranog filma ‘Zlatna ruža’ 2022. dobila titulu najboljeg filma, uz nagrade za najbolju glumicu i najbolju fotografiju. A Savez bugarskih filmskih djelatnika dodijelio mu je nagradu za najbolji scenarij i najbolju žensku sporednu ulogu. Na Međunarodnom filmskom festivalu u Varšavi film je doživio međunarodnu premijeru.
