Serijal o dječaku Koku svoj po svemu sudeći posljednji filmski izdanak (neadaptirani Koko u Parizu smatra se prevelikim produkcijskim zalogajem za mogućnosti hrvatske kinematografije) doživio je prilagodbom Uzbune na Zelenom Vrhu, prvog romana iz klasičnog dječjeg niza Ivana Kušana. Film koji je predstavljen kao takozvani prequel dosadašnjim trima dijelovima serijala što su se odvijali kronološki i pratili mlade junake od dječje do tinejdžerske dobi, vraća se u ranije dječje razdoblje te smješta u ruralno-prirodni okoliš naspram dotadašnjih urbanih (zagrebačkih) ambijenata.
Nakon dva redateljska okušavanja Daniela Kušana (Koko i duhovi, 2011. i Ljubav ili smrt, 2014.) i jednog Dražena Žarkovića (Zagonetni dječak, 2013.), redateljske uzde preuzela je debitantica Čejen Černić i održala pravu lekciju kolegama. Černić je savršeno obavila tri najvažnije redateljske zadaće – odabir lokacija, podjelu uloga i izbor direktora fotografije. Uz asistenciju scenografa Ivana Veljače svoj je film smjestila u eksterijere i interijere nadasve pogodne za građenje atmosfere, a presudan doprinos u stvaranju ugođaja u za to podatnim ambijentima dao je talentirani snimatelj Danko Vučinović, koji je podjednako superioran i u dnevnim i u noćnim, i u eksterijernim i u interijernim prizorima. Posebno su dojmljivi dnevni i noćni eksterijeri: u dnevnima lijepo koristi prirodno svjetlo stvarajući često toplo ladanjsko ozračje, dok u noćnima još bolje kreira ugođaj tjeskobe i napetosti.
Uzbuna na Zelenom Vrhu, naime, jest film za djecu, ali sadrži značajne elemente trilera i natruhe horora, kojima redateljica vrlo sugestivno barata. Od otvarajuće sekvence koja kao da parafrazira prizore iz Znam što si radila prošlog ljeta (I Know Whar You Did Last Summer, Jim Gillespie, SAD, 1997.) i Petka 13. (Friday the 13th, Sean S. Cunningham, SAD, 1980.) do dramatične završnice, Čejen Černić sigurna je u gradnji suspensea kao da već ima osjetno žanrovsko iskustvo iza sebe, iako ruku na srce i nije potpuna početnica, s obzirom na asistenture u nekoliko njemačko-kanadskih eksploatacijskih žanrovskih koprodukcija (koje je redateljski potpisao notorni Uwe Boll).
Osim odlične ambijentacije i fotografije, redateljica je, rekoh, bila jako umješna i u izboru malih glumaca – Marko Tocilj, Alex Rakoš, Jan Pentek, Tin Gregorić, Jakov Piljek i Lucija Philips uvjerljivo su najbolja dječja postava koju je serijal o Koku iznjedrio, i na razini fizionomija i na razini užeglumačke izvedbe. Marko Tocilj kao Koko i Alex Rakoš kao Toma sadrže suptilnu notu androginosti, tako čestu u dječaka te dobi, no rijetko viđenu na hrvatskom filmu, notu koja njihove likove boji finim nijansama rodnih prijelaza. To će posebno doći do izražaja u liku Tome s obzirom na njegov odnos sa starijim bratom Ivom (Toma Serdarević) i ocem (Janko Rakoš), koji se prema njemu odnose pokroviteljski, te Emicom, koju Lucija Philips sjajno utjelovljuje kao nestašnu slatkicu zagledanu u Ivu, ali koja će naposljetku shvatiti da je sramežljivi Toma onaj pravi. Scenarij Hane Jušić nije besprijekoran, ali predstavlja velik napredak u odnosu na njezinu adaptaciju Zagonetnog dječaka (koji je doduše bio i zahtjevniji za prenošenje iz književnog u filmski medij), a glavna mu je mana nedovoljno razrađen odnos Tome i oca, zbog čega potencijalno vrlo potresna završnica nema onu snagu koju je mogla i trebala imati. Černić je tu noćnu scenu, kao i sve ostale noćne prizore, rečeno je već, režirala vrlo nadahnuto, s dojmljivim osjećajem za trilernost i hororske primjese, ali šteta je što nije uočila da je lik oca daleko premalo razvijen i da zahvaljujući tome dramatično finale, usprkos odličnoj redateljskoj inscenaciji, neće imati maksimalni učinak.
Kad se govori o Uzbuni na Zelenom Vrhu i vrlinama Čejen Černić, može se samo zažaliti što je njezina moderna redateljska izvedba imala čvrst okvir filma za djecu umjesto labavijeg modusa jednog Ostani uz mene (Stand By Me, Rob Reiner, SAD, 1986.), na primjer. Černić je bila tako raspoložena, dojam je, da je u ambicioznijem, žanrom nesputanom kontekstu mogla doseći znatno više. No i ovako predstavila se kao autorica koja ima što reći, koja ne pristupa naručenom projektu rutinski nego mu se trudi ubrizgati što veću dozu svježine, koja na užeredateljskom planu maksimalno nastoji oko svakog kadra, a kamoli ne scene.
Nesumnjivo, Uzbuna na Zelenom Vrhu uvjerljivo je najbolji izdanak serijala o Koku, ali i više od toga – jedan od najboljih hrvatskih filmova za djecu ikad snimljenih. Sasvim sigurno bolji je od Vlaka u snijegu (1976) Mate Relje i sasvim sigurno nije slabiji od Družbe Pere Kvržice (1970) Vladimira Tadeja, dvije klasične adaptacije romana Mate Lovraka o dječjim skupinama s trilernim elementima, adaptacije koje se obično stavljaju u gornji dom domaćih filmskih prilagodbi književnih djela namijenjenih djeci, a niti u usporedbi s legendarnim Vukom samotnjakom (1970) Obrada Gluščevića ne stoji nimalo slabo, iako je ta usporedba manje zahvalna zbog velike specifičnosti potonjeg klasika. Bit će vrlo zanimljivo vidjeti u kojem će se smjeru razvijati daljnji filmski put Čejen Černić, nadajući se prije svega da će čim prije dobiti novu redateljsku priliku.
