Veljko Bulajić dobitnik Zlatnog Oktavijana za životno djelo

10.3.2021.

Veljko Bulajić

Članovi Hrvatskog društva filmskih kritičara dodijelili su Nagradu Zlatni Oktavijan za životno djelo za 2020. godinu filmskom redatelju Veljku Bulajiću.

Rođen davne 1928. u Vilusima u Crnoj Gori, Veljko Bulajić hrvatski je redatelj crnogorskoga podrijetla i najstariji živi svjedok povijesti hrvatske kinematografije. Stariji od vlastite kinematografije skoro dvadeset godina, Bulajić je u nju ušao kao mladić, neposredno poslije Drugoga svjetskog rata, u njezinim pionirskim danima. Kao dječak borio se u partizanima, bio teško ranjen te s 18 godina, 1946., prispio u Zagreb, gdje je do danas ostao. Taj agilni 93-godišnjak, čiji je posljednji, četrnaesti igrani film Bijeg do mora i dalje u postprodukciji, nadživio je skoro dvostruko jugoslavensku državu u čijem je stvaranju kao mladi partizan aktivno sudjelovao, a potom, upivši poslijeratnu, isprva u manjoj mjeri socrealističku, a potom u velikoj mjeri neorealističku poetičku matricu, postao njezinim vodećim filmskim svjedokom.

U skladu s tadašnjim običajima, punih 13 godina proveo je Bulajić kao naučnik – prošao je filmski tečaj u Jadran filmu, bio stipendist na legendarnom Centro Sperimentale di Cinematografia u Rimu, asistent Vatroslavu Mimici (na filmu U oluji, 1952) te režirao manji broj dokumentarnih i žurnalskih filmova – da bi 1959. zabljesnuo prvim svojim dugometražnim igranim filmom Vlak bez voznog reda. Jedan od najboljih debija u hrvatskoj filmskoj režiji, film je to koji je predstavio cjelokupnu autorsku figuru Veljka Bulajića, koju čine: vjera u mogućnost prikaza stvarnosti na filmu kao temeljno poetičko uvjerenje svoga autora, epski zahvat u tu građu stvarnosti (u prvom filmu i pod dojmom vesterna), aktualno poimanje stvarnosti (prikazani profilmski svijet djela, realističke fakture, korespondentan je izvanfilmskoj, društvenoj i političkoj stvarnosti revolucionarne, proleterske zemlje, a likovi koji ga nastanjuju u njemu proaktivno djeluju), visoke produkcijske vrijednosti (film kao spektakl); no taj temeljni, klasicistički realizam oplemenjen je, pa i podrovan promodernim elementima, prije svega u neorealističkoj, često kronikalnoj strukturi filmske naracije.

S jedne strane, upravo Bulajić – ne opredjeljujući se za klasičnonarativnu, akcijsku strukturu partizanskog filma kakvu su inaugurirali Afrićeva Slavica (1947) i Marjanovićeva Zastava (1949), nego za “sovjetsku” strukturu Popovićeva Živjeće ovaj narod (1947) – inovira tu, u svojoj jezgri, socrealističku strukturu time da je transcendira u neorealističku otvorenu strukturu, likovi – reprezentanti klasa – postaju simbolički nositelji, a izlaganje se transformira u filmski spektakl visokih produkcijskih vrijednosti, kao npr. u partizanskim spektaklima Kozara (1962), za Oscara nominiranoj Bitki na Neretvi (1969), koji su mu donijeli svjetski ugled u žanru ratnog spektakla, i Velikom transportu (1983).

S druge strane, Bulajićeva trajna popudbina ostaju svojevrsni mediteranski modernizam – ne toliko snažan kao u Mimice ili Zafranovića – te utjecaj talijanske kinematografije: neorealizam je najdjelatniji u njegovu trećem filmu Uzavreli grad (1961), kao i u kasnijem filmu Obećana zemlja (1986), svojevrsnom nastavku Vlaka bez voznog reda koncipiranom kao sudska drama (ponovno utjecaj i hollywoodskog filma), a političkog filma u povijesnim filmovima Atentat u Sarajevu (1975), Donator (1989) i Libertas (2006), katkad i u ruhu političke alegorije, kao u filmovima Rat (1960) i Čovjek koga treba ubiti (1979), kojima se najviše približio poetici talijanske kinematografije.

Veljko Bulajić usputno je, reklo bi se, režirao i ratni film skloniji apstraktnijem modernizmu, Pogled u zjenicu sunca (1966), međunarodno nagrađivan dugometražni dokumentarni film Skopje 63 (1964), potom dokumentarnu seriju Crna Gora (1972) te dokumentarne filmove Titovi memoari (1981) i Mjesto sjećanja Vukovar (2015). Premda i doma (i uže i šire shvaćeno) i u svijetu njegov ugled traje zbog njegovih ratnih spektakala, retrospektivno nam je sve zanimljiviji kao jedan od naših “filmskih Talijana” i Mediteranaca, a njegovi autorski uvijek angažirani filmovi i slikom i riječju ostaju ponajbolja, na ekranu uvijek iznova živa i prisutna svjedočenja o sad već davnim vremenima nade u bolji svijet i bolju zemlju, svjedočenja naše vlastite povijesti.

Oznake: