Članovi Hrvatskog društva filmskih kritičara dodijelili su Nagradu Zlatni Oktavijan za životno djelo za 2020. godinu filmskom redatelju Veljku Bulajiću.
Rođen davne 1928. u Vilusima u Crnoj Gori, Veljko Bulajić hrvatski je redatelj crnogorskoga podrijetla i najstariji živi svjedok povijesti hrvatske kinematografije. Stariji od vlastite kinematografije skoro dvadeset godina, Bulajić je u nju ušao kao mladić, neposredno poslije Drugoga svjetskog rata, u njezinim pionirskim danima. Kao dječak borio se u partizanima, bio teško ranjen te s 18 godina, 1946., prispio u Zagreb, gdje je do danas ostao. Taj agilni 93-godišnjak, čiji je posljednji, četrnaesti igrani film Bijeg do mora i dalje u postprodukciji, nadživio je skoro dvostruko jugoslavensku državu u čijem je stvaranju kao mladi partizan aktivno sudjelovao, a potom, upivši poslijeratnu, isprva u manjoj mjeri socrealističku, a potom u velikoj mjeri neorealističku poetičku matricu, postao njezinim vodećim filmskim svjedokom.
U skladu s tadašnjim običajima, punih 13 godina proveo je Bulajić kao naučnik – prošao je filmski tečaj u Jadran filmu, bio stipendist na legendarnom Centro Sperimentale di Cinematografia u Rimu, asistent Vatroslavu Mimici (na filmu U oluji, 1952) te režirao manji broj dokumentarnih i žurnalskih filmova – da bi 1959. zabljesnuo prvim svojim dugometražnim igranim filmom Vlak bez voznog reda. Jedan od najboljih debija u hrvatskoj filmskoj režiji, film je to koji je predstavio cjelokupnu autorsku figuru Veljka Bulajića, koju čine: vjera u mogućnost prikaza stvarnosti na filmu kao temeljno poetičko uvjerenje svoga autora, epski zahvat u tu građu stvarnosti (u prvom filmu i pod dojmom vesterna), aktualno poimanje stvarnosti (prikazani profilmski svijet djela, realističke fakture, korespondentan je izvanfilmskoj, društvenoj i političkoj stvarnosti revolucionarne, proleterske zemlje, a likovi koji ga nastanjuju u njemu proaktivno djeluju), visoke produkcijske vrijednosti (film kao spektakl); no taj temeljni, klasicistički realizam oplemenjen je, pa i podrovan promodernim elementima, prije svega u neorealističkoj, često kronikalnoj strukturi filmske naracije.
S jedne strane, upravo Bulajić – ne opredjeljujući se za klasičnonarativnu, akcijsku strukturu partizanskog filma kakvu su inaugurirali Afrićeva Slavica (1947) i Marjanovićeva Zastava (1949), nego za “sovjetsku” strukturu Popovićeva Živjeće ovaj narod (1947) – inovira tu, u svojoj jezgri, socrealističku strukturu time da je transcendira u neorealističku otvorenu strukturu, likovi – reprezentanti klasa – postaju simbolički nositelji, a izlaganje se transformira u filmski spektakl visokih produkcijskih vrijednosti, kao npr. u partizanskim spektaklima Kozara (1962), za Oscara nominiranoj Bitki na Neretvi (1969), koji su mu donijeli svjetski ugled u žanru ratnog spektakla, i Velikom transportu (1983).
S druge strane, Bulajićeva trajna popudbina ostaju svojevrsni mediteranski modernizam – ne toliko snažan kao u Mimice ili Zafranovića – te utjecaj talijanske kinematografije: neorealizam je najdjelatniji u njegovu trećem filmu Uzavreli grad (1961), kao i u kasnijem filmu Obećana zemlja (1986), svojevrsnom nastavku Vlaka bez voznog reda koncipiranom kao sudska drama (ponovno utjecaj i hollywoodskog filma), a političkog filma u povijesnim filmovima Atentat u Sarajevu (1975), Donator (1989) i Libertas (2006), katkad i u ruhu političke alegorije, kao u filmovima Rat (1960) i Čovjek koga treba ubiti (1979), kojima se najviše približio poetici talijanske kinematografije.
Veljko Bulajić usputno je, reklo bi se, režirao i ratni film skloniji apstraktnijem modernizmu, Pogled u zjenicu sunca (1966), međunarodno nagrađivan dugometražni dokumentarni film Skopje 63 (1964), potom dokumentarnu seriju Crna Gora (1972) te dokumentarne filmove Titovi memoari (1981) i Mjesto sjećanja Vukovar (2015). Premda i doma (i uže i šire shvaćeno) i u svijetu njegov ugled traje zbog njegovih ratnih spektakala, retrospektivno nam je sve zanimljiviji kao jedan od naših “filmskih Talijana” i Mediteranaca, a njegovi autorski uvijek angažirani filmovi i slikom i riječju ostaju ponajbolja, na ekranu uvijek iznova živa i prisutna svjedočenja o sad već davnim vremenima nade u bolji svijet i bolju zemlju, svjedočenja naše vlastite povijesti.
