Sve što je moglo poći naopako za novu ekranizaciju dječjeg romana Vještice (1983) britanskog pisca Roalda Dahla čini se da je pošlo. Počnimo od toga da se prethodna verzija iz 1990. godine u režiji Nicolasa Roega smatra svojevrsnim klasikom pa postavlja visoke standarde. Originalna zamisao meksičko-holivudskog redatelja Guillerma del Tora da sam ekranizira Dahlov bajkoviti predložak u formi stop animacije provela je nekoliko godina u predprodukcijskoj fazi prije nego li je napuštena. Del Toro je ostao kao jedan od koproducenata (sa svojim zemljakom i kolegom Alfonson Cuarónom), a u redateljsku fotelju sjeo je Robert Zemeckis, autor brojnih hitova 1980-ih i 1990-ih. U međuvremenu je animirani film napušten u korist igranog, uz koncepcijsko pozicioniranje “za cijelu obitelj”, što se često zna izjaloviti.
Također, ni predviđeno vrijeme dolaska filma u distribuciju nije se posrećilo iz jasnih razloga, pa su Vještice Roalda Dahla usporedno s kinodistribucijom doživjele i onu na internetskim platformama. Nije, pak, u marketinškom smislu jasna odluka hrvatskih distributera da naslovu dodaju i ime pisca čiji opus nije toliko popularan među mlađom čitalačkom publikom, ali moramo biti sretni da je film makar i zaigrao u kinima, a ne tek na kućnim platformama. Ipak, glavni dojam koji nova verzija Vještica ostavlja je da pred sobom imamo kompetentno napravljen, ali uglavnom nepotreban remake.
Zemeckis, del Toro i Kenya Barris su se u svojstvu scenarista potrudili unijeti određene izmjene i u odnosu na literarni izvornik i u odnosu na Roegovu verziju. Ekspozicija je prolongirana u smjeru produbljene pozadinske priče našeg protagonista (Jahzir Bruno) koji ovog puta ostaje bezimen. Detaljnije saznajemo kako je ostao siroče i kako je završio na skrbi kod svoje bake Agathe (Octavia Spencer). Promijenjen je i produbljen koncept bake Agathe koja je sada već od samog početka enciklopedija znanja o vješticama i vještičarenju te je stoga i sposobnija prepoznati opasnost koja prijeti njezinom unuku i na nju se odazvati. Konačno, cijela priča je iz britanskog miljea 1980-ih prebačena u afroamerički južnjački milje poznih 1960-ih obilježen rasnim nemirima.
Takva promjena zahtijevala je određene žrtve u ekspoziciji vezanoj uz hotel u kojem odsjedaju, koja je u Zemeckisovoj verziji skraćena. Na mjesto Rowana Atkinsona u ulozi recepcionara došao je Stanley Tucci, glumac koji nije prvenstveno komičar, pa je i ton događanja u hotelu i njegovoj okolici unekoliko drugačiji. Također, ikonička scena obraćanja i otkrivanja glavne vještice ne “udara” onoliko snažno kao u prethodnom filmu, i to iz dva razloga. Prvo, već od ranije znamo s čime imamo posla jer nam je baka Agatha već objasnila, a drugo, Anne Hathaway koja je u toj ulozi zamijenila Anjelicu Huston ipak nema taj gotički tip karizme i “scenski nastup” punokrvne vještice koja malu djecu pretvara u miševe.
Debeljuškasti britanski dječak Bruno Jenkins ostao je u priči u svojstvu komične relaksacije, a duo dječaka pretvorenih u miševe pojačan je i mišicom-ljubimicom našeg junaka za koju se ispostavlja da je prije također bila djevojčica. Ostatak radnje filma hoda utabanom stazom iz romana i prethodne ekranizacije: djeca pretvorena u miševe se uz pomoć dobre, pametne i sposobne bake bore protiv zavjere vještica da svu djecu svijeta namame slatkišima i pretvore ih u miševe.
Film koji na koncu dobivamo u teoriji je dovoljno strašan da malo prepadne mlađu djecu, ali je u toj svojoj orijentaciji na cijelu obitelj nedovoljno grozan i previše naivan da bi ostavio ikakav dojam na onu malo stariju. Zapravo, funkcionira kao zašećereno, kompromisno srednje rješenje dovoljno dinamično da ni u jednom trenutku nije dosadno, ali je fokusirano na površinske i prolazne senzacije koje se ne urezuju u pamćenje. Čak se i za dodavanje povijesnog i političkog koncepta može reći da je pomodno i površno, bez ikakve funkcije, narativne ili didaktičke.
Pošto djeca imaju limitirano vrijeme na ekranu prije negoli postanu miševi, njihova glumačka ostvarenja teško je na bilo koji način ocijeniti, tako da je fokus zapravo na odraslim glumcima i glumicama. Octavia Spencer ostaje u svom tipu uloge i baku Agathu igra samouvjereno i punim srcem, dok se iz glumačkog ostvarenja Anne Hathaway može u najboljem slučaju iščitati malo ironije vezane za činjenicu da se njezin status “američke dragane” koji je imala prije osvajanja Oscara promijenio do toga da je danas čak i omražena, kako od strane Hollywooda i trač-medija, tako i od strane dobrog dijela publike. Opet, glavna vještica u njenoj izvedbi nije strašna zlica, već je više crtićka karikatura pogonjena afektirajućim pokretima i vrludajućim “stranim” akcentom.
Zemeckis je, pak, na svom terenu kada je riječ o radu s računalnim efektima kojih je bio jedan od pionira s filmovima Smrt joj dobro pristaje (Death Becomes Her, 1992) u žanrovskom komično-fantazijskom ključu i Forrest Gump (1994) u “oskarovskom” komično-dramskom s laganim okusom gorčine. Status redatelja koji pomiče granice filmske tehnike upotrebom novih tehnoloških dostignuća stekao je i ranije, trilogijom Povratak u budućnost (Back to the Future, 1985, 1989, 1990) i igrano-animiranim hibridom Tko je smjestio zeki Rogeru? (Who Framed Roger Rabbit, 1998), a nastavio i kasnije, primjerice filmom Polarni ekspres (The Polar Express, 2004) u kojem je među prvima koristio motion capture.
Problem sa Zemeckisovim radom na Vješticama Roalda Dahla je to što on, kao i film, zapravo ne donosi ništa posebno novo ni na planu filmske tehnike, kao ni na planu priče i njenog tumačenja. Standard koji je postavio Roeg s prethodnom ekranizacijom ne dostiže, pa će vrlo vjerojatno ubrzo utonuti u zaborav kao ne nužno loš, ali zato nepotreban remake.
Ocjena: 5/10
