U posljednjih dvadesetak godina, čini se da ja Wim Wenders donio sve same krive odluke koje su utjecale na to da izgubi status filmskog genija kakav je u prošlom stoljeću uživao. Autor filmova Paris, Texas, Nebo nad Berlinom i Do kraja svijeta počastio nas je u zadnjih desetak godina promašajima i polu-proizvodima poput Sve će biti dobro, Divni dani u Aranjuezu i Potapanje, što se tiče igranih filmova. Na planu dokumentarnih je ipak stajao nešto bolje, otkrivajući nam opuse vizualnih i glazbenih umjetnika, ali mu je i posljednji dokumentarac, apologetski intonirani Papa Franjo – čovjek od riječi ostao ispod razine koju možemo očekivati od autora tog kalibra. Zato je pravo osvježenje vidjeti ga kako se vraća u formu i na staze stare slave s dva filma ove godine premijerno prikazana u Cannesu. Dok nam se na dostupnijim filmskim smotrama ne pojavi dokumentarac Anselm, možemo se posvetiti igranom filmu Perfect Days koji smo imali prilike pogledati u revijalnom programu Horizonti na filmskom festivalu u Karlovym Varyma.
Wenders koji je u svom filmskom opusu već dokazao da voli posjećivati mjesta i hvatati njihov duh, što u dokumentarnoj, što u igranoj formi, vratio se u Tokio u kojem je već snimio svoju dokumentarnu posvetu Ozuu Tokyo-Ga. Doduše, anegdota kako je nastao Perfect Days je još za nijansu zanimljivija. Navodno je Wenders, kome kratke forme nisu nikako strane, bio angažiran za seriju kratkih namjenskih filmova o javnim toaletima u japanskoj prijestolnici, a povodom Olimpijade 2020. godine. Veliki događaj je najprije otkazan zbog pandemije, da bi bio pomaknut na godinu kasnije, u zatvorenim uvjetima i sa smanjenim ili preusmjerenim proračunom, pa je projekt otkazan. Wendersu je, pak, ostalo dovoljno materijala za istraživanje koji je mogao poslužiti kao osnova za dugometražni igrani film.
Perfect Days skoro da i nema radnju, po čemu podsjeća na Wendersove klasične filmove raspoloženja koji navode na razmišljanje o određenim životnim i filozofskim konceptima. Naš protagonist je čistač javnih toaleta, gospodin Hirayama (Koji Yakusho) koji se u svom malom automobilu vozi od radnog mjesta do radnog mjesta i „institucije” čisti s predanošću i preciznošću. On uglavnom ne govori, svojim izborom, ali zato strpljivo sluša brbljivog mladog kolegu (Tokio Emoto) s kojim se povremeno sreće, ili klasični rok s audio-kazeta u automobilu dok se vozi. (Naslov je parafraza pjesme Loua Reeda koju ćemo čuti, kao i uratke sastava Animals, Nine Simone, Patty Smith i drugih.) I slobodno vrijeme mu je ispunjeno određenim rutinama, kao što su dnevno analogno fotografiranje zanimljivosti i povremene posjete fotografskoj radnji, knjižari, javnom kupatilu i jednom baru.
Kod kuće, u spartanski opremljenom stančiću punom knjiga (ozbiljne, nikako petparačke literature) i audio-kazeta, Hirayama uživa u čitanju, slušanju glazbe i kritičkoj selekciji svojih fotografija na uspjele i neuspjele. Svi detalji upućuju na sraz između njegovog očekivanog socijalnog statusa (vjerojatno dolazi iz viših društvenih krugova) i onog koji zapravo uživa. Možda će nam nešto na tu temu biti jasnije u natruhi zapleta koju dobivamo s iznenadnim pojavljivanjem njegove mlade nećakinje (Arisa Nakano), a kasnije i njegove sestre, ali Perfect Days ipak ostaje prije svega film ugođaja i osjećaja.
„Filozofska” poruka iza filma, da se u životu možemo zadovoljiti i malim stvarima, možda doista i jest banalna, ali Wenders ni u kojem slučaju ne pokušava ubirati jeftine poene i svog protagonista svoditi na otrcani klišej egzotičnog samoniklog mudraca. Naprotiv, on ga tretira s poštivanjem i studira skupa s okolišem koji ga okružuje, odnosno u tom i takvom okolišu, konstantno nalazeći potkrjepu za nauk o malim stvarima ljepote i malim gestama dobrote koje smo kao vrsta skloni zaboraviti.
U tome se Wenders oslanja na lirski, refleksivno intonirani scenarij koji je napisao zajedno s japanskim filmašem Takumom Takasakijem, te na glumu cijelog ansambla, prije svega glavnog glumca Kojija Yakusha kojeg vidimo u svakoj sceni filma. Njegov zadatak je zapravo dosta složen, budući da na raspolaganju ima prilično ograničena sredstva, ali Yakusha izlazi na kraj s time uz dozu diskretne glumačke elegancije i savršeno kanalizira lik koji je ostaje oličenje pristojnosti, ljudskosti, mudrosti i integriteta. Ugođaju dosta pomaže i fotografija autorovog čestog suradnika u posljednje vrijeme Franza Lustiga, i to u anti-intuitivnom uskom „akademskom” formatu, a posebno kadrovi snimljeni u uvjetima prirodnog svjetla takozvanih „magičnih trenutaka” kontrastirani s noćnim panoramama grada osvijetljenih neonom, te znalački izabrana i perfektno pogođena glazba.
Na koncu, kada se crta podvuče, Perfect Days možda ne dostiže visine Wendersovih najboljih filmova, ali im se dovoljno približava, pa tako postaje i ostaje autorov najbolji igrani uradak u novom mileniju, što je dostignuće za pohvalu. Wenders je, nakon dužeg vremena, opet uspio uhvatiti duh mjesta, vremena i komadić istine o životu kao takvom, odnosno onakvom kakav može biti. Ako nam se možda nije vratio genij, onda je svakako majstor i to je razlog za filmofilsku radost.
