Iako se održao pod posebnim uvjetima, ovogodišnji Zagreb Dox ipak je sve sličniji svojim prethodnim izdanjima iz razdoblja prije pandemije. Unatoč ograničenim kapacitetima kino-dvorana u sklopu Studentskog centra i osjetno manjeg broja posjetitelja i gostiju, festival je pokazao da i dalje ima ono što je najvažnije, a to su dobri filmovi. Moj ukus gotovo nikada se ne poklapa s onim ocjenjivačkih žirija, ali najzanimljivije stvari ionako se uvijek događaju u popratnim i off programima.
Prvo takvo popratno događanje bilo je predstavljanje prvog dugometražnog dokumentarca Marine Aničić Spremo o selu Dubici u kojem žive njezini baka i djed. Selo koje se nikada nije oporavilo od ratnih stradanja danas se suočava s problemom depopulacije, odseljavanjem mladih i nedostatkom radnih mjesta. Dubicu od nekadašnje Bosanske, a danas Kozarske Dubice dijeli samo rijeka Una, te su ljudi iz sela nekada išli raditi u tamošnje tvornice, a kuriozitet je da su mnogi stariji Dubičanci i rođeni s one strane rijeke, jer na hrvatskoj strani nije bilo bolnice. Nezaposlenost bi se, smatraju lokalci, mogla smanjiti i ponovnom dozvolom za šljunčarenje na Uni, no vađenje šljunka danas je zabranjeno, ali samo na hrvatskoj strani. Na bosanskoj se šljunak uredno vadi, a Hrvatska ga onda otkupljuje. Zbog toga je Una na većini mjesta vrlo plitka pa, kako je zorno objasnio jedan mještanin, kada bi i htio nekoga udaviti ne znaš gdje.
– Grad bez sela ne može funkcionirati – smatra autorica, koja ističe da je njezin film univerzalan, jer selo u Hrvatskoj svuda propada. Je li rješenje u Dubicu naseliti izbjeglice? “Može, barem bi imala susjede”, poentira u filmu starija mještanka.
Vitalij Manski poznati je ruski redatelj, koji je svoj najnoviji dokumentarac posvetio Mihailu Gorbačovu. Nekadašnji sovjetski lider i čovjek koji je zauvijek promijenio tijek povijesti danas je vremešni starac (90 mu je godina) narušenog zdravlja, koji živi sam u velikoj kući okružen slikama neprežaljene supruge Raise. Od države je dobio kuću na doživotno korištenje, no u njoj se teško kreće pomoću hodalice, pa su mu prijatelji dali ugraditi lift kada su čuli da mu treba sat vremena do spavaće sobe na katu. Društvo mu prave rođak i osobni asistent Volođa i jedna mačka, voli poeziju, živi od novaca koji je zaradio kao gostujući predavač, unuke ga, žali se, ne posjećuju, a nakon smrti supruge život mu je, kaže, izgubio smisao. Za europske države junak, za Rusiju baš i ne, Gorbačov se i dalje smatra socijalistom, a zanimljiva je priča o ulozi Jurija Andropova (šefa KGB-a) u njegovom dolasku na vlast, kao i njegovi pogledi o Putinu i Jeljcinu. Ipak, najbolji je kada lukavo izbjegava direktan odgovor na pitanja, pa čak i Manskog uspijeva izbaciti iz takta.
Juha od jastoga najpopularnije je jelo ribarskog bara Bryggjan u mjestu Grindavík na jugozapadnoj obali Islanda. Vlasnici, dvojica braće, ispočetka su je služili samo petkom, no postala je tako popularna da su je morali početi posluživati svaki dan. Osim turista, gosti kafića su umirovljeni ribari, dobro upućeni u povijest, zemljopis i politiku i uvijek spremni debatirati o svjetskim problemima. U baru se održavaju i mali akustični koncerti, na katu je radionica u kojoj se pletu ribarske mreže, a prostor je i mjesto redovitih okupljanja u kojima se žitelji prisjećaju nekadašnjih stanovnika. No, islandski poduzetnici bacili su oko na zgradu u kojoj se bar nalazi i žele je otkupiti za hotel te nude braći ponudu koju ne mogu odbiti.
Naizgled topla ljudska priča o lokalnom baru to prestaje biti kada saznamo da su redatelji zapravo Španjolci – Pepe Andreu i Rafael Molés. Potonji nam se predstavio na Q&A sessionu nakon filma te objasnio kako su Pepe i on prije 17 godina boravili na Grindavíku kao turisti i tada su otkrili ovaj bar. Prije tri godine Pepe je ponovo otišao onamo s obitelji, no zemlja se promijenila – Island je od teško dostupne i nepoznate zemlje u međuvremenu došao do brojke od dva milijuna turista godišnje.
– Island je savršen laboratorij, jer tamo se događa ono što se na Mediteranu već dogodilo u ribarskim selima u 60-im godinama – postala su turistička roba – priča Molés, a zadnji kadrovi filma to odlično dočaravaju. U njima jedan od dvojice braće nakon prodaje bara odlazi na zasluženi godišnji odmor u španjolski Benidorm, nekadašnje ribarsko naselje u blizini Alicantea, a danas sa svojim neboderima jedna od najružnijih destinacija masovnog turizma.
U regionalnoj konkurenciji premijerno je prikazan film “Žica” Tihe Gudac, autorice koja se proslavila odličnim dokumentarcem slične tematike, o Golom otoku. Granica uz rijeku Kupu mjesto je na kojem su ljudi stoljećima živjeli zajedno, no žilet-žica postavljena 2015. godine radi zadržavanja izbjeglica bila je šok kako za stanovnike Broda na Kupi s jedne tako i za one u Petrini s druge strane rijeke. Prozvana od stanovnika “novim Berlinskim zidom na rijeci Kupi”, žica simbolizira da nitko nije dobrodošao, a sada, kako je slikovito rekao jedan stanovnik, “fale još samo minska polja”. I dok jedni lokalni stanovnici organiziraju plivačke utrke prijateljstva i boje se da će im žica uništiti i to malo turizma što imaju, ima i onih koji su u 21. stoljeću s noževima krenuli u lov na ljude. Iako su primarni fokus filma zajednice koje tamo žive, redateljica je objasnila kako je iskoristila privilegij kamere da može proširiti priču, pa su tako svoja iskustva pred kamerom ispričali i neki od migranata. Film u belgijsko-hrvatskoj koprodukciji dio je šire priče o europskim granicama, a dobio je i nagradu kritičara FIPRESCI.
U prvom kadru filma “Kroćenje vrta” vidimo pomalo nadrealan prizor – golemu platformu koja morem prevozi ogromno stablo. U narednim kadrovima polako saznajemo da lokalni oligarh otkupljuje stoljetna stabla duž gruzijske obale, te ih seli u svoj privatni park na obali Crnoga mora, a u zamjenu za stabla zajednici obećava izgraditi ceste i putove. Iako se to eksplicitno ne spominje, moćni oligarh bivši je gruzijski premijer Ivanišvili, najutjecajniji čovjek u Gruziji kojemu, očito, nijedna želja ne može ostati neispunjena. U filmu pratimo i opsežne mehaničke radove koji se moraju provesti da bi takvo preseljenje uopće bilo moguće ostvariti, a zatvara se i promet, te se sijeku stabla koja “smetaju”na trasi. I dok zdvojni mještani bespomoćno promatraju kako se stabla, od kojih su neka oni sami vlastoručno zasadili, odvoze sa svog prirodnog staništa i tako nestaju iz kolektivne memorije, jedna starica govori u kameru kako će sve što činimo u ovom životu imati posljedice u sljedećem, a upravo to ono je što poželite kada gledate ove nestvarne prizore. Iako potpuno bez naracije, film je ovo koji i dugo nakon gledanja ostavlja dojam.
U programu Kontroverzni dox prikazan je i jedan od najzanimljivijih filmova cijelog festivala, “Bijeli šum” američkog novinara i redatelja Daniela Lombrosa. On je tijekom četiri godine, počevši od Trumpove pobjede 2016., snimao uspon nacionalističke krajnje desnice prateći živote troje protagonista: Lauren Southern, kanadske novinarke i desne aktivistice, predvodnika alt-right pokreta Richarda Spencera i teoretičara zavjere i bivšeg autora bloga o seksu Mikea Cernovicha, koji se prometnuo u medijskog poduzetnika. Svima im je zajedničko da se zalažu za Ameriku kao etničku državu koja bi se sastojala samo od bijelaca, a najradikalniji od njih je Spencer, koji predsjeda skupovima mladih bijelih desničara na kojima se bez zadrške salutira uzdignutom desnicom i pozdravlja nacističkim pozdravom. Za razliku od Spencera koji djeluje unutar Amerike, Lauren Southern, koja je u trenutku snimanja filma imala samo 22 godine, stalno putuje i svoje političko djelovanje proširuje i na Europu, gdje snima film o migrantima protiv kojih se oštro bori. Iako to nerado spominje, na kraju filma saznajemo da se Lauren udala za Australca azijskog porijekla s kojim ima dijete, te se preselila u Australiju i tako i sama postala ono što je oduvijek prezirala – migrantica. Za razliku od nje, Mike Cernovich ne krije da je oženjen Irankom iz sekularne muslimanske obitelji, a da bi apsurd bio veći – nakon rastave od bivše žene, živio je od njezine alimentacije. Iako se sve što vidite u ovom filmu doima radikalno, možda je najvažnija rečenica koju izgovara jedan snimatelj, a koji kaže da ovakvi desni pogledi danas više nisu tako ekstremni, jer su udaljeni samo jedan klik na YouTubeu, a upravo to je ono što je najstrašnije.
