Prije četiri godine na ZagrebDoxu imali smo priliku vidjeti film “Daleki lavež pasa” danskog redatelja Simona Lerenga Wilmonta, koji nam je dočarao ratnu svakodnevicu desetogodišnjeg Olega koji s bakom živi u Donjeckoj oblasti, u selu Hnutove blizu Mariupolja. Rat koji se još od 2014. godine vodi u dijelovima istočne Ukrajine tada se još doimao kao nešto apstraktno i daleko, ali film se, vjerujem, urezao u srca svih koji su ga gledali.
Učinke rata na djecu redatelj Lereng Wilmont propitkuje i u svom najnovijem filmu “Kuća od krhotina”, koji se također događa u istočnoj Ukrajini, u mjestu Lisičansk, 20 km od bojišnice. U tom nekoć industrijskom, a danas osiromašenom kraju postoji sklonište za djecu koja su privremeno odvojena od roditelja, a ovaj film je i nastao zahvaljujući filmu “Daleki lavež pasa”:
– Na kraju filma “Daleki lavež pasa” Olegova baka se razboljela i pitao sam se što će biti s Olegom ako ona umre. To se, nasreću, nije dogodilo, ali zamolio sam svoje ukrajinske asistente da istraže što se događa s djecom poput njega i tako sam saznao za ovo sklonište – objašnjava Lereng Wilmont koji je bio gost festivala.
U skloništu vlada topla i humana atmosfera, dodatno podcrtana velikim šarenim tepihom u hodniku na kojem se djeca rado igraju. Život je u istočnoj Ukrajini uvijek bio težak, ali rat ga je otežao još više. Mnogi su ostali bez posla, došlo je do porasta alkoholizma i nasilja, a iza svakih desetih vrata nalazi se jedna razorena obitelj. Kada djecu izuzmu iz takvih obitelji, smještaju ih u sklonište gdje mogu ostati do devet mjeseci, dok država ne odluči što će s njima biti. Neku posvoje rođaci ili udomitelji, neka se vrate roditeljima ako se uvjeti kod kuće poprave, a neku trajno smještaju u sirotišta. Iako djeca koju upoznajemo u filmu djeluju zrelije od svojih roditelja, neka u odrasloj dobi nažalost slijede njihov put:
– Djeca oponašaju ono što su vidjela u djetinjstvu, mnoga se vrate u naše sklonište, ali sada u ulozi onih koji posjećuju svoju djecu. Kada dugo radite ovdje, vidite da se obrazac ponavlja – govori u filmu jedna od socijalnih radnica.
“Kuća od krhotina” osvojila je nagradu Movies that matter, za film koji na najbolji način promiče ljudska prava, a žiri ga je opisao kao “film koji rasvjetljava trajne posljedice rata na djecu i dugoročno generacijsko nasljeđe traume”. Nažalost, Lisičansk je grad koji ni u ovom ratu nije pošteđen razaranja – nakon snimanja filma redatelj i njegova ekipa unajmili su psihologe za djecu iz skloništa, a lijepa vijest koju su podijelili s nama jest i da su s početkom rata neka od djece zajedno s odgajateljicom premještena na sigurno područje zapadne Ukrajine, odakle su kasnije stigla u zapadnu Europu.
Mnogo je filmova ove godine koji se bave djecom i mladima, a jedan takav je i “107 majki”, izvrsna dokufikcija Pétera Kerekesa, snimljen u ženskoj kaznionici u Odesi. Većina žena iza rešetaka je završila zbog zločina iz strasti – ubojstva muža ili pak njegove ljubavnice. Neke od njih su trudnice, a kad se porode djeca ostaju s njima u zatvoru do treće godine života i viđati ih smiju dva sata danju i dva sata noću.
– Nikada nisam htio raditi film o ženama u zatvoru, to mi se činio kao najveći redateljski klišej, već sam htio snimati film o tzv. pozitivnoj cenzuri, a jedan takav primjer je kontrola pisama koja stižu zatvorenicima. Bilo je nemoguće napraviti takav film u Europskoj uniji, zbog GDPR-a i zaštite osobnih podataka, pa smo razmatrali druge zemlje i na kraju se odlučili za Ukrajinu. U jednom od zatvora u Odesi za oko mi je zapala čuvarica Iryna, kojoj je jedno od zaduženja cenzuriranje pisama, te sam želio napraviti film o njoj (film se u originalu i zove “Cenzorka”, op.a.), no kako sam krenuo dublje kopati, tako sam shvatio da u zatvorima borave mnoge žene s djecom te sam proširio svoje prvotno područje interesa – ispričao je u razgovoru nakon filma slovački redatelj Péter Kerekes.
Glavnu ulogu Lesje tumači ukrajinska glumica Maryna Klimova, a casting je izgledao tako da je redatelj doveo glumice u zatvor da vidi kako će reagirati. Budući da je mnoge zatvorenice čekao uvjetni otpust, nije želio riskirati da izgubi glavnu protagonistkinju usred snimanja i to je, kako je objasnio, razlog zašto se odlučio za profesionalnu glumicu. Jedina stvarna osoba u filmu je već spomenuta čuvarica Iryna. Ona također živi u zatvoru, u nešto raskošnijoj i uređenijoj sobi, a često je posjećuje majka koja joj donosi ćufte i hladetinu. Majka nije oduševljena njezinim izborom zanimanja, htjela bi da se njena kći radije uda, podari joj unuke i vodi glamurozniji život od onog zatvorskog. Nisam ljubiteljica hibridnih filmskih formi, no moram priznati da “107 majki” vrlo uvjerljiv funkcionira kao dokumentarni film. Ujedno, bio je i slovački kandidat za Oscara u kategoriji najboljeg filma na stranom jeziku.
Osim djece, u fokusu ovogodišnjeg festivala je i Ukrajina, a film koji iz prve ruke zorno i opipljivo oslikava rat jest film “Rovovi” ratnog reportera Loupa Bureaua, koji se sada prvi put okušao i kao redatelj. Mladi francuski novinar tijekom 2019. i 2020. tri je mjeseca boravio s ukrajinskom vojskom u području gdje rat traje već osam godina.
– Ukrajinski narod plaća vrlo visoku cijenu života u slobodnoj i nezavisnoj zemlji, nadam se da će ovaj film objasniti kako je to biti vojnik u ovom ratu i zašto su ukrajinski građani odlučili braniti svoju zemlju” – istaknuo je autor u videoporuci, dodavši i da se neki vojnici koje vidimo u filmu još uvijek bore.
Posljednji sukob na europskom tlu, nazvan tako u odjavnoj špici, sniman je u doba dok rat još nije poprimio ovakve razmjere, no prikazuje začetke onoga što se događa danas. Film je crno-bijeli, tek na samome kraju poprima malo boje, a Bureauove snimke djelomično su neizrezane i neuljepšane, kamera se trese dok zajedno s vojnicima bježi od granata. Doduše, naglasak u filmu nije toliko na sam rat koliko na život na fronti i golo preživljavanje. Mladići u najboljim godinama žive u improviziranim bunkerima, dok bi u stvarnosti trebali izlaziti s djevojkama i zabavljati se. “Ne znam kako to uspijevamo podnijeti”, pita se jedan od vojnika.
Kad je mirno, kopaju nove rovove – “Ako želiš živjeti, kopaj!”, kaže jedan od starijih vojnika u filmu, vjerojatno zapovjednik. Ima i žena u vojsci, prijavile su se “zato što u Novohradu nije lako naći posao”. Pred kamerom vidimo jednu od njih koja se dobro snašla u okruženju s dečkima koji su vršnjaci njene djece i, prema njenim riječima, ne shvaćaju da ovo nije piknik.
Naslov filma “Dugi razlaz”, prikazanog u programu Stanje stvari, referira se na povijest Ukrajine i njezinu borbu da ostavi za sobom sovjetsku prošlost i oslobodi se ruskih okova. Potpisuje ga ukrajinsko-američka novinarka Katya Soldak, koja je Ukrajinu napustila prije 20-ak godina, a danas živi u New Yorku, gdje radi kao urednica međunarodnih izdanja časopisa Forbes.
Soldak je pripadnice ruske manjine iz Harkiva, grada tridesetak kilometara udaljenog od ruske granice, izvorna je govornica ruskog, ukrajinski razumije, ali ga ne govori dobro, a kako sama priznaje, shvatila je i da ima nejasnu sliku o ukrajinskoj povijesti što joj je bila glavna motivacija za ovaj film. Najzanimljiviji trenuci oni su u kojima intervjuira svoju obitelj, majku i očuha, također pripadnike ruske manjine, te tijekom godina snimanja (od 2005. do 2020.) vidimo kako se mijenjaju njihovi politički stavovi, od podrške proruskim predsjednicima, pa do potpunog okretanja ukrajinskoj strani. Nisu sva prijateljstva preživjela ukrajinsku revoluciju iz 2014., pa tako Soldak više ne razgovara s nekim svojim prijateljima koji Krim smatraju ruskim i ne bi imali ništa protiv ponovne uspostave Ruskog carstva. S druge strane, njezina majka postaje gorljiva ukrajinska patriotkinja, koja ide toliko daleko da čak i novoizabranog predsjednika Zelenskog smatra – proruskim satelitom.
No, previše je u filmu općih mjesta, redateljica je ujedno i naratorica čiji glas prevladava u 95 posto filma što postaje pomalo zamorno, dok se među rijetkim sugovornicima našao i Timothy Snyder, profesor povijesti na Sveučilištu Yale i stručnjak za povijest srednje i istočne Europe.
