Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

ŽENE NA RUBU MEDITERANA KAKAV ĆE UVIJEK BITI

Naslov originala: Tereza37 | Godina: 2020 | Trajanje: 100 minuta | Zemlja proizvodnje: Hrvatska | Režija: Danilo Šerbedžija | Scenarij: Lana Barić | Glumci: Lana Barić, Ivana Roščić, Leon Lučev, Dragan Mićanović, Marija Škaričić, Goran Marković, Goran Bogdan | Producent: Focus Media
Tereza37 - redatelj: Danilo Šerbedžija
Tereza37 – redatelj: Danilo Šerbedžija

Unatoč, iz raznih (van)pandemijskih razloga, prilično deficitarnoj hrvatskoj filmskoj godini, na prošlom Pulskom festivalu – kao, bez obzira na sve, ogledalu ukupnosti nacionalne dugometražne forme – jedan je trend i u nevelikom broju naslova bio lako uočljiv. Čak tri filma progovarala su o sudbinama žena na našem kraju Mediterana uokvirenima s jedne strane tipičnim obrascima patrijarhata koji je vječan i ne nužno vezan za geografsko tlo te s druge s izvornim mediteranskim matrijarhatom koji u nekim svojim segmentima zna biti i pogubniji od njegove naizgledne suprotnosti jer se u njega zapetljavaju i one/oni koje bi mu se, baš kao i patrijarhatu, trebale oduprijeti, a na psihološkom planu je znatno kompliciraniji i segmentiraniji, podvučen viškom pasivne agresije. Ta je borba krajnje individualna jer se naše društvo spomenutim fenomenima i u 21. stoljeću odupire prigodničarsko i kozmetički.

Ta tri filma – Mater, Tereza 37 i Mare – imaju dosta vrlina i pokoju manu pa bismo ih mogli uglavnom svesti i na sličnu kvalitativnu razinu što pokazuje i njihov put. Mare, u kojoj je švicarska našijenka Andrea Štaka opet pokazala glumačke moći Marije Škaričić kad je već hrvatski autori uglavnom uporno zaobilaze, premijerno je prikazan na predpandemijskom Berlinaleu, vidio je dosta festivala, a u Švicarskoj koja mu je većinski producent, imao je važnu ulogu u razdiobi nacionalnih filmskih nagrada. Dugometražni prvijenac Jure Pavlovića Mater svjetsku je premijeru imao također na jednom A festivalu (onom Black Nights u estonskom Tallinnu koji postaje sve zanimljiviji i za naše autore), pandemija ga je možda spriječila u značajnijem festivalskom životu, ali su ga na kraju najboljim u 2020. proglasili filmski kritičari. Tereza37 imala je, pak, čudan put, bio je apsolutni pobjednik Pule, vidio je pokoji festival, a producenti su dugo kalkulirali s pripuštanjem u kina iako su ona manje-više stalno radila te su ga, čini se, na koncu plasirali u potpuno krivo vrijeme, kad je njegov pulski trijumf već zaboravljen. No, hrvatski film i kino-dvorane – to je već d(r)uga priča, a mi se, eto s Terezom37 bavimo u osvit novog pulskog festivalskog izdanja.

Kako god, spomenutim se ostvarenjima mora barem djelomično pridati zajedničku pozornost jer – ako im pridodamo Ne gledaj mi u pijat (2016) Hane Jušić kao začinjavca mini-trenda žene na rubu živčanog sloma na Mediteranu kakav će uvijek biti i Aleksi (2018) Barbare Vekarić – onda dobivamo i generacijski presjek položaja žena u jednoj regiji i dalje, `ajmo sad na područje zabavne i pop-kulture, ograničenom podjednako pogubnosti versa o čistoj ženskoj ljepoti, vjernosti i smjernosti ili kvaziemancipiranim dosjetkama o ženi, majci, kraljici. Dalmacija, kao naš najznačajniji geografski mediteranski toponim, svoj je val društvenih promjena vezan za položaj žena doživjela u vrijeme zlatnog razdoblja socijalističkog napretka, zahvaljujući širenju turizma što je zahtijevalo zapošljavanje velikog broja žena, a potom i širenjem socijalističke mastodontske privrede na nešto drukčije industrijske grane (u medijima se u tom kontekstu najčešće spominju Jugovinil, odnosno Jugoplastika). Nije taj val ženama donio neku veliku potrebu za obrazovanjem, nerijetko su uz svoj posao morale i dalje čuvati sve kantune kuće, ali ih je barem malo financijski učinio samostalnima pružajući im kakvu-takvu branu pred vječno žilavim patrijarhatom. Rat i tranzicija donijeli su u tom smislu korak unazad – ne samo da je većina kombinata iz bivšeg režima “prdnula u rosu”, nego je i nacionalna revolucija namaknula porast konzervativnih vrijednosti pa, umjesto u n-tom feminističkom pokretu, žene u Dalmaciji danas sudjeluju u tranzicijskom društvenom pačvorku uspijevajući ugrabiti tek mrvice vrijednosti što nam ih je donijela zapadnjačka demokracija te se, primjerice, svaki trijumf žena na lokalnim izborima u javnosti predstavlja poput kakve cirkuske atrakcije.

Sve dosad napisano, napisano je upravo zarad Tereze (Lana Barić), junakinje Tereze37 koju je sad već davnih dana osmislila upravo ta sjajna glumica za koju je, čim smo je vidjeli na hrvatskom filmu, odmah nekako bilo jasno kako je predodređena za puno više u autorskom smislu od ipak pasivne pripadnosti domaćem glumištu. Barić je, zajedno s ovdje “iznajmljenim” redateljem Danilom Šerbedžijom, odlučila film postaviti u splitski kvart svog odrastanja što, naravno, pridonosi autentičnosti priče o ženi koja u kasnim tridesetima ne može ostati trudna, a to nam se na početku podastire na prilično šokantan način. Splitski beton socijalističkih blokova sugerirao bi određenu socijalnu i duhovnu urbanost, no Terezin položaj određuju gotovo sve gore spomenute silnice – ona je, iako zaposlena, žena pomorca (Leon Lučev) koji za nju slabo mari; ona nije ispunila svoju fiziološku majčinsku dužnost zbog čega je i u očima svojih roditelja kao tipičnih predstavnika mračnoga spoja patrijahalnog i matrijarhalnog manje vrijedna; ideal u takvome društvu je njezina sestra višestruka majka (Ivana Roščić); najbolja Terezina prijateljica (Marija Škaričić) sprema se uteći iz takve sredine…

Tereza37 - redatelj: Danilo Šerbedžija
Tereza37 – redatelj: Danilo Šerbedžija

U takvoj situaciji, a nakon jedne usputne primjedbe liječnice, Tereza se odlučuje na radikalan potez – u izvanbračnim vezama pokušati ispuniti svoju bračnu i društvenu “dužnost” rađanja djeteta. Riječ je o sličnoj vrsti odluke, istodobno hrabre i očajničke, do kakve je došla i Marijana, junakinja Ne gledaj mi u pijat, u svom aktu “kontrasilovanja” – u slučaju Tereze ovdje dodatno pojačane činjenicom njezinih godina i neispunjavajuće društvene uloge. Stvar je dramaturški iznimno zanimljiva i društveno prilično pervertirana – kako bi bila društveno prihvatljiva, Barićkina heroina se, eto, ponaša društveno devijantno. Naravno, takvo ponašanje je i potencijalno i zbiljski opasno što će i sama Tereza uskoro na teži način shvatiti. Njezina vanbračna odiseja donijet će joj i pokoji trenutak “oslobađanja” – jedan ples i jednu pjesmu u kadrovima oko kojih se redatelj Šerbedžija osobito potrudio, iako je i cijeli film režirao s priličnom dozom umješnosti i pedantnosti pa je Tereza37 njegovo zanatski najzrelije djelo.
Doduše, ni Barić ni Šerbedžija, nisu baš znali u kojem trenutku zaokružiti film. Svakako su to mogli učiniti i nešto ranije, jer završna scena, ako je i efektna, ne nudi ništa novo ni na dramaturškom ni na psihološkom planu, odnosno na djelu je svojevrsno perpetuiranje motiva beznadežnosti i bezizlaznosti. Jedna je to od rijetkih mana pulskoga laureata koja se, doduše, može iščitati i kao duplo dno naznačavanja motiva koji su Terezu natjerali na aktivno djelovanje, a koji su nekim kritičarima bili, nota bene – upitni. Jer, eto Tereza nije uspjela u svom osebujnom planu, Marijanu smo ostavili kako gleda u prljavo stražnje staklo autobusa što drnda prema metropoli, Mare će još dugo čeznutljivo promatrati avione što odlaze iz Čilipa, Aleksi još možete sresti po pitoresknim pelješkim vinogradima, a Pavlovićeva Jasna i dalje u zrcalu vidi vlastitu majku.

 

Ocjena: 7/10

Ivan Žaknić

Ivan Žaknić

Ivan Žaknić rođen je 1972. u Korčuli. Diplomirao novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Od 1997. radi na Hrvatskom radiju kao novinar, voditelj i urednik...

Svi članci

Posljednje objave