Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

Život kao potraga za ezoteričnim blagom

Naslov originala: La Chimera | Godina: 2023. | Trajanje: 133 min | Zemlja proizvodnje: Italija, Francuska, Švicarska | Režija: Alice Rohrwacher | Scenarij: Alice Rohrwacher, Carmela Covino, Marco Pettenello | Glumci: Josh O'Connor, Carol Duarte, Isabella Rossellini, Alba Rohrwacher, Vincenzo Nemolato, Yile Yara Vianello | Producent: Tempesta, Rai Cinema |
Himera - redateljica: Alice Rohrwacher
Himera – redateljica: Alice Rohrwacher

Sanjali ste? Žao mi je, ali nikad nećete saznati kako je završilo“, s podsmijehom izgovara kondukter u vlaku na samom početku filma Himera redateljice Alice Rohrwacher, probudivši protagonista, engleskog arheologa Arthura (Josh O’Connor) iz sna u kojem je susreo svoju izgubljenu ljubav. Na neki način, tijekom čitavog filma Arthur zapravo traga za završetkom tog sna, u čemu je sadržana i središnja premisa – himera. Kao ono „nešto“ što svatko pokušava pronaći, ali je uvijek nedostižno, ovaj koncept reflektira intrinzičnu ljudsku potrebu vječne potrage za blagom.

Za Arthura je himera njegova preminula i neprežaljena djevojka Beniamina (Yile Yara Vianello), a u potrazi za svojom inačicom himere su i drugi, redom osebujni likovi čije se sudbine isprepliću i pri čemu, crpeći iz mitologije i narodne tradicije, redateljica na ekran priziva nevidljivo i transcendentalno. Riječ je o poetičnom hibridu koji se sastoji od različitih dijelova objedinjenih magičnim realizmom kao redateljičinim zaštitnim znakom, a unutar formata djelomično bajke, dijelom priče o kriminalu uz pikarske elemente i avanturističku crtu, otkriva se bizaran sadržaj i razvoj događaja.

Po povratku iz zatvora, Arthur posjećuje oronuli dom Beniaminine majke Flore (Isabella Rossellini) koja Arthura doživljava kao „jedinog prijatelja“ jer dijele poricanje Beniaminine smrti. Ondje se upoznaje i postepeno zbližava s mladom samohranom majkom Italijom (Carol Duarte), Florinom učenicom pjevanja i besplatnom služavkom. Također, ponovo se pridružuje trupi tzv. tombarola – nomadskih ilegalnih kopača antikviteta. Ove bande pljačkaša podzemnih grobnica ulov prodaju kolekcionaru na crno, odnosno notornom lokalnom dileru Spartacu (redateljičina sestra, Alba Rohrwacher) koji potom krivotvori dokumente o podrijetlu povijesnih artefakata i prodaje ih međunarodnim trgovcima za golemu svotu.

Himera - redateljica: Alice Rohrwacher
Himera – redateljica: Alice Rohrwacher

Donekle imidža mjesnog čudaka, danonoćno u prljavom svijetlom lanenom ​​odijelu, Arthur je ugođen na onozemaljski svijet zahvaljujući svom mističnom daru, odnosno nadnaravnoj moći. Naime, uz pomoć svog radiestezijskog štapa i intuicije, precizno i bez greške locira davno zaboravljene, danas još neotkrivene etrurske grobnice. No, za razliku od kolega tombarola, kojima himera predstavlja lako stečeno bogatstvo, pri iskapanju ga ne privlači zarada, nego spiritualno iskustvo jer se silazeći u utrobu zemlje osjeća blizak Beniamini. Kamera koja se okreće naopako kako se susret s podzemnim grobnicama bliži, odnosno kad Arthur svojom ekspertizom otkriva iduće nalazište, sugerira paralelni svijet. Dok Arthur pluta negdje između svjetova, zarobljen u tuzi i agoniji, obrnute percepcije „gore“ i „dolje“, simboliziraju povezivanje živih i mrtvih na relaciji nebo-zemlja, a spona su i crvene, rasplićuće niti iz Beniaminine pletene haljine.

U filmu koji počiva na granici između sna i jave, života i smrti, ruralnih područja i gradova, dihotomije se nameću kao kao ključan motiv – od sukoba čiste umjetnosti s ljagom njene eksploatacije, do proslave svetkovine koja se pretvara u pijančevanje. Pri tom je lik Arthura temeljna točka prelamanja suprotnosti, a osim što se Arthurov granični status također odnosi na njegov kulturno-jezični identitet kao engleskog autsajdera u stranoj zemlji, on je rastrgan između svoje izgubljene ljubavi i mogućnosti nove ljubavi.

Pored vještog kontrastiranja, Rohrwacher nalazi načine kako da se u svojim uradcima poigrava i konvencionalnim pojmom vremena. Redateljica ne zamišlja vremensku strukturu kao linearnu putanju, već tretira vrijeme kao koegzistirajuće slojeve koji se domišljato pretaču jedni u druge. Konstantno lutajući između „sada“ i „nekad“, Arthura, iako obitava u sadašnjosti, privlači prošlost, kako ona drevna, tako i ona nedavna koja ga asocira na Beniaminu. Ova ideja paralelnih ili preklapajućih vremenskih linija utkana je, osim u njen četvrti dugometražni film, Himeru, i u njezin prethodnik, Sretni Lazzaro, s likom koji unutar nekoliko trenutaka proputuje desetljeća. Uz to, njezini raniji dugometražni filmovi, koji također uključuju Nebesko tijelo i Čuda, pored izazivanja klasičnog poimanja vremena, posjeduju svojevrsnu vrijednost narodnih običaja i kulturološkog naslijeđa umotanu u povremenu nadnaravnost.

Mjesto radnje, arheološki bogata Toskana 80-ih, daleko je od savršene turističke destinacije u prikazu siromaštva i doslovnog grebanja golim rukama za goli opstanak. Stoga Himera, unatoč sanjivim kadrovima, nije puko ekscentrična fantazija, već posjeduje odliku oštrine kroz kritiku pohlepe i korozivnog materijalizma, društva kojemu ništa nije sveto i u kojem vlada cinizam spram očuvanja, a novac je jedini token vrijednosti. Film prikazuje Italiju kao zemlju čiji se identitet temelji na povijesti, ali i zemlju koja nemarnim odnosom prema svom naslijeđu i krajoliku, gradi elektranu netom ponad etruščanskog groblja. Za razliku od nekadašnjih žitelja na istim prostorima, Etruščana, koji su radi svoje vjere dragovoljno žrtvovali svoja najveća umjetnička djela, tombaroli tradiciju svojih davnih predaka i njihove umjetnine rado žrtvuju u korist brze zarade.

Himera - redateljica: Alice Rohrwacher
Himera – redateljica: Alice Rohrwacher

Postoji ogroman jaz između tombarola i lika Italije (koja ne nosi slučajno upravo ime svoje države i kroz čiji lik Rohrwacher ispoljava vlastita duboko ukorijenjena uvjerenja). Znatno odanija svojoj zemlji kao riznici povijesti, Italia gaji poštovanje prema mrtvima i ostaje šokirana prizorom pljačke relikvija kojemu je svjedočila. Topla i dobrodušna Italia u sebi naprosto utjelovljuje novi život – u vidu potencijala ljubavi prema Arthuru, ali i kroz njezin predan rad oko obnove i prenamjene napuštene željezničke stanice u dom spreman za obiteljski život. Iako se inicijalno priklanja pljačkašima, Arthur u konačnici internalizira Italijine stavove i sam postajući svjesnim nemoralnosti sebičnog nagona za posjedovanjem blaga koje, njezinim riječima, „nije namijenjeno ljudskim očima“. S druge strane, opće društvenoj baštini vrijednih iskopina, mudro je postavljena paralela kroz ostavštinu na mikro razini jedne obitelji koja je oslikana jednakom razinom gramzivosti i nadmetanja Florinih kćeri oko nasljeđivanja njezinih predmeta, dok je starica još uvijek živa.

Općenito, zapanjuje redateljičin neiscrpan bunar ideja oko toga kako iznijeti priču, bilo kroz znakovni talijanski jezik koji daje poseban osjećaj artikuliranosti, a sve u tišini, ili pak kroz inteligentnu uporabu naizgled nasumičnih uličnih svirača, trubadura, koji kroz pjesmu prepričavaju pozadinsku Arthurovu priču ili sumiraju viđeno. Ista kvaliteta raspoznaje se u redateljskoj odluci da na vrhuncu prepucavanja oko cijene i prodaje ultimativnog antikvitetnog plijena, riječi aktera prelaze u neverbalnost i režanje grabežljivaca. Filmske minute su posute brojnim drugim biserima što u okviru aforizama poput „Sam život je privremen“ ili audio-vizualnih doživljaja uz iznimnu scenografiju, kao što pruža podulja sekvenca podvučena Kraftwerkovim futurističkim elektro klasikom „Spacelab“. U ovom vrhunskom, a nesvakidašnjem spoju elemenata uz sjajne glumačke izvedbe, redundantnom se doima pomalo odudarajuća stilska odluka o povremenom apliciranju komičnog efekta ubrzanja (primjerice, kod policijske potjere) tipičnog za nekadašnji nijemi film.

Rohrwacher kombinira utjecaj neorealizma i magičnog realizma, a iako joj se s razlogom pridijeva nasljedništvo Pasolinija i Fellinija, slučajno ili ne, filmom primjetno odjekuje i stil tajlandskog redatelja Apichatponga Weerasethakula, autora filmova Memorija i Ujak Bonmee se sjeća prošlih života. U filmovima u kojima se duhovi i koncepti poput prošlih života pojavljuju bez pompoznih filmskih efekata kroz jednostavno, a magično ispreplitanje mitova, snova i podsvijesti sa svakodnevnim životom, Apichatpongova estetika dominantno se oslanja na snolikost te svojevrsni fantastični naturalizam. Na sličan način i Rohrwacher kultivira kros-temporalnu i kros-spacijalnu isprepletenost snoviđenja Beniamine koja ga doziva u zagrobni život, s realnim razvojem događaja. Upravo tome stremi i postignuta filmska tekstura koja je finalni rezultat uranjanja u različite materijale. Koristeći 35 mm, Super 16 mm i 16 mm film, snimateljica Hélène Louvart miješa formate čime gotovo briše granice između stvarnosti i fantazije, prošlosti i sadašnjosti.

Kreiranjem idiosinkratičnog filmskog prostora i fluentnim jezikom neomeđenim barijerama ovozemaljske “logike” i “razuma”, Rohrwacher je u stanju dovesti gledatelja u zonu začudne i zavodljivo melankolične levitacije nadilazeći vlastitu fabulu – intrigantnu, enigmatičnu i nikad posve uhvatljivu kao što je i sama himera.

Silvija Bumbak

Silvija Bumbak

Svi članci

Posljednje objave