Svakakvim, eto, čudima svjedočimo u hrvatskoj kinematografiji i na Pulskom festivalu kao njezinu odrazu pa smo u godini koju će – kako god ta priča završila i svekolike se nagrade podijelile – obilježiti “zreli” redateljski dugometražni debitanti (Violić, Jovanov, Oremović, Bogojević Narath), dobili i jednog sasvim posebnog debitanta nacionalnog dugog metra, budući da se dotični u toj formi već iskušao izvan hrvatskih granica. U tri i kusur desetljeća Goran Dukić je prošao put od jednog od najvažnijih predstavnika “mladog hrvatskog filma” (već zaboravljena sintagma pokojnog Ive Škrabala) i trijumfa na prvim Danima hrvatskog filma s humoreskom Mirta uči statistiku (1991.), preko odlaska u Ameriku gdje je u zabranu tamošnjeg “nezavisnjaštva” snimio dugometražnu Pizzeriju Kamikaze (2006.) baš u vremenu kad je holivudski mejnstrim već dobrano isisao krv indie produkcije učinivši je anemičnom nakon čega se Dukić uglavnom okreće televizijskim poslovima što će ga vratiti i na rodnu grudu kao redatelja jedne od sezona Počivali u miru, a na kraju dovesti i do prvog dugometražnog projekta u okviru kinematografije u kojoj je karijeru i počeo.
Cijeli je skoro život Isusa Krista morao proći da bi se svjedočilo čudu Dukićeva povratka, ali zacijelo ništa neobično to Isuseku – naratoru Nosila je rubac črleni – nije jer on, eto, ako je vjerovati scenaristici i još recentnoj nositeljici Zlatne arene Sandri Antolić, već stoljećima svjedoči svakojakim čudima stojeći s Majkom Božjom na raskršćima i pored cesti uzduž i poprijeko Hrvatskoga Zagorja. I ne samo da to Zagorje u suvremenom hrvatskom filmu kao da ne postoji, nego nas Antolić i Dukić vraćaju u 1991., a locirati radnju filma među brege o koje se burna ratna godina tek očešala čini se prilično osebujnim potezom.
A rat je eto tu, avioni nadlijeću obližnji Zagreb, i zagorska mladež već je po bojištima, iako tijekom cijelog filma mi vidimo tek pokoju lovačku pušku. No dobro, “lokalci” ionako imaju većih problema. Jedna je seoska djevojka (Tesa Litvan) zatrudnjela s mjesnim svećenikom pa tu sramotu, koliko god uveseljavala puk, treba sakriti udajom za lokalnog redikula pri čemu važnu ulogu ima i glavna junakinja, djevojčina kuma Anka (sjajna Nataša Dorčić). Visprena Anka zanimljiv je, pak, lik – ona istodobno pobožno dopušta Gospodinu i Majci Božjoj da upravljaju sudbinom pa i tragedijom koja je nju i njezina muža (Pjer Meničanin) zadesila i ironično-cinično se odnosi prema vjerskim dogmama (posebno je duhovita replika o djevicama i časnim sestrama). Konačno, Anka ima i veliki problem pretočen u zasebnu dramaturšku nit filma – mora se pobrinuti da njezina svinja Beba (akronim Babea, Praščića Babea) bude oplođena zbog čega će “u tom strašnom času” morati preko brda i dolina do prasca Rokija dobavljenog iz Srbije te namah proglašenog četnikom. E tu će rat učiniti svoje, Roki i Beba (glasove im posuđuju Goran Navojec i opet – Tesa Litvan) romantično će uteći, Anka se pojačano okrenuti molitvi, a gledatelj će dobiti političko-basnoliku metaforu iznimno blago predočenu, a opet efektnu.
Uostalom, cijeli scenarij Sandre Antolić obilježen je čudima (životinje koje govore, baš kao i vjerski kipovi) pretočenima u blagost čak i kad smo na tlu političke izravnosti (da, Tuđman i HDZ loše tu stoje), ali i u život kao smjesu tuge i radosti, tragedije i slavlja, dobrote i zloće, “navek je to tak bilo i bit će”, i rat će se okončati, netko će poginuti, a netko proći neokrznut kroz minsko polje, ionako ćemo, sugerira nam hepiendovski natpis, svi mi, i ljudi i svinje, završiti u raju.
Tom ozračju dobrohotnosti pridonio je i sam Dukić krajnje decentnom režijom koja ga je u žanrovskom smislu vratila na početke karijere, no bremenit posao svakako je bio rad s glumcima od kojih mnogi ne dolaze iz kajkavskog podneblja pa im određena iskliznuća valja zanemariti. Treba spomenuti i fino milovanje pitoresknih brega direktora fotografije Branka Linte i jak etno doprinos Cinkuša i skupine animatora predvođenih Matejom Meštrovićem te se na koncu zapitati – a kakav je Nosila je rubac črleni zapravo film? Rekli bismo, ni loš, ni dobar. Luckast i simpatičan. Ponekad tužan, češće smiješan. Onak´ k´o život. Sa svim tim čudima koja to nisu.
