Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

Zlatna ljevica s Mrežnice

Naslov originala: TOVA, najbolja ruka, najlošiji lakat | Godina: 2023 | Trajanje: 50 minuta | Zemlja proizvodnje: Hrvatska | Režija: Damir Jelić | Scenarij: Damir Jelić | Producent: Synthesws Pula
Antun Tova Stipančić
Antun Tova Stipančić

Nakon što je 18. svibnja (na dan Tovina rođenja u njegovoj Dugoj Resi) predstavljen javnosti u užem krugu prigodan spot i glazba koja prati dokumentarac (Boris Dugi – Novački, glazba, aranžman, vokal na pjesmi “Bijela loptica”, Ognjen Gravora, aranžman glazbe,Tomislav Radić, ton-majstor), u prigodi Dana državnosti prikazan je i sam film o ovom slavnom sportašu. Zanimljiva je priča o sudbini dva protagonista dokumentarnog filma «Tova, najbolja ruka, najlošiji lakat»; o samom subjektu radnje Antunu Tovi Stipančiću, jednom od velikana hrvatskog stolnog tenisa, u svijetu poznatog kao «zlatna ljevica hrvatskog sporta (Duga Resa, 1949. – Zagreb, 1991.), a drugi je autor cijelog projekta: scenarist, režiser, tekstopisac popratnog hita «Bijela loptica» Damir Jelić.

Naime, premda nam se čini da smo u jednom trenutku sve znali o velikom Tovi, 32. godine od njegove prerane smrti za neke generacije je gotovo sve o njemu novina i veliko iznenađenje, pa i nepoznanica zagubljena u zaboravu ne tako popularnog sporta kao što je na primjer nogomet ili košarka, a čini mi se da je to imao Jelić na umu kada je sastavljao priču o svom zemljaku i čudaku.

Jelića zapravo znamo kao političara, dugogodišnjeg gradonačelnika Karlovca, potom župna Karlovačke županije koji je svoje mandate samovoljno prekidao i što je gotovo nevjerojatno za ove politikom opterećen prostore napustio politiku i vrtio se u učionicu kao profesor hrvatskog jezika. Negdje u početku njegove političke karijere Karlovac je zablistao na filmskoj karti najmlađih stvaralaca amatera, zapravo učenika u školama koji su osvajali nagrade i plijenili svojom inovativnošću, a Jelić je u tome imao itekakvog upliva, pa ne čudi onda da je ovaj njegov dokumentarni povratak prosvjeti, filmu i duhovnosti rezultirao onim najboljim – iskrenim i toplim filmom o Tovi koji nije samo priča svjedoka već zanimljiv dramaturški postupak koji nas vodi do Tove istom onom neizvjesnošću kojom je on vodio svoj sportski uspon do neslućenih visina, ili nadomak njih. Scenaristički to je pun pogodak, da zapravo odgonetnemo samu poruku naslova filma «Tova, najbolja ruka, najlošiji lakat», a pomažu nam dvije smotre na kojima je Tova izluđivao svijet svojim nepravilnim beketima ne odmičući se od stola, a Kineze i Japance dovodio do očaja i pobjeđivao ih u njihovom nacionalnom sportu u trenutku kada je na sceni bila njihova postava proglašena najboljom svih vremena.

Dakle, režiser nam slikom (od kolijevka pa do groba), svjedočenjima Tovinih trenera; prvog Josipa Trupkovića, potom Hermana Vukušića, suigrača Zlatka Ćordaša…, učenika Zorana Primorca i brata mu Marijana, te Dugoreščana kojima se uvijek vraćao, video zapisima i TV arhivskim filmskim materijalima upotpunjava priču, uspoređujući njegove mečeve na svjetskim prvenstvima u Kalkuti 1975. i potom 1979. u Pjongjangu sa životnim putom kojim je kročio, gazio i penjao se do postolja. Zanimljivost svega toga je što tako nastaje film u filmu, još jedan meč koji se vodi između Tove kojega čini 99 posto talenta i Antuna od 1 posto rada. S druge strane, njegov vječiti suparnik, Mađar Istvan Jonyer sazdan je od 5 posto talenta i 95 posto mukotrpnog rada (trenira čak i noću dok drugi spavaju) pa se i rezultat u Kalkuti (pojedinačno) mijenja po toj osnovi.

Jonyer i sam o tome govori; Tova svojom «Božjom rukom» čini čuda i vodi u tom meču do Olimpa, ali trening, upornost, izdržljivost i snaga izjednačuje i na kraju pobjeđuje, jer je Tova sazdan od želje da nadigra svakog suparnika ali pritom ga mrzi treniranje, trčanje… pa čak i samo tuširanje ako se nije dovoljno uznojio. Od vodstva 2:0 na kraju gubi 3:2. Sugovornici između tih stvarnih i zamišljenih mečeva iz Tovina života daju svoja mišljenja, opaske, svjedoče o njegovu skromnom radničkom porijeklu u Dugoj Resi, neimaštini, ali i sreće u okruženju s generacijom i prijateljima na voljenoj Mrežnici, kojima još od 1959. podaruje radost pobjeda za zelenim stolom prebacujući lopticu s jedne na drugu stranu tako da protivnik nikada ne zna kuda će pasti. Tako zapravo kompletiramo sliku o heroju, junaku, prvaku, netipičnom sportašu koji bi sa samo desetak posto više treniranja stotinu puta više postigao i dostigao (Jonyer je čak 4 puta bio prvak svijeta), ali ne bi bilo onda ove filmske priče o ljepotanu s Mrežnice, čijim kadrovima počinje iz žablje perspektive priča o Stipančiću uz žubor rijeke i naracijom Gorana Grgića, a također i završava kadrom iz ptičje perspektive sa stolom za pin-pong nasred otočića što razdvaja percepciju života velikog Tove (Srećko Radelić, kamera, Jure Radelić, dron, kamera, montaža kamera).

Iz filma "TOVA, najbolja ruka, najlošiji lakat"
Iz filma “TOVA, najbolja ruka, najlošiji lakat”

Njegov prvi trener će Tovin uspjeh objasniti baš percepcijom oka, kojeg čini mrežnica, kao i sama rijeka Mrežnica, na kojoj je proplivao i zaplivao u uzburkanom životu. Slike današnje mladeži u bistroj vodi okruženi bijelim lopticama asociraju taj spoj neprekidnosti života koji nosi i donosi neizvjesnost.
One koja ga je u Pjongjangu, zajedno s Dragutinom Šurbekom (Zagreb, 1946. –Zagreb, 2018.) u paru dovela na prvu stepenicu. I dok pratimo kako se tamo redaju setovi, saznajemo da zbog godina i navale nove generacije tadašnja jugoslavenska reprezentacija dvoji da li uopće poslati Tovu i Šubu na prvenstvo, na kraju ipak igra slučaja odluči a sve ostalo je povijest. Tu se i jedinim kadrom uživo pojavljuje Tova koji po povratku s toga prvenstva na konferenciji za novinare kaže da mu je to najdraža nagrada i uspjeh – jer su osvojili svjetsko prvenstvo i pobijedili ljute suparnike Mađare (Jonyer – Klampar) a da pritom kroz natjecanje nisu izgubili niti jedan set. No, za relativno kratkog života osvojio je 30-ak medalja zlatnog sjaja na domaćim i najprestižnijim svjetskim natjecanjima.

Filmu sigurno nedostaje Šurbekovo svjedočanstvo jer ga je smrt spriječila da bude ona druga strana Tovina uspjeha, jer je ovaj dvojac – po riječima najljućih protivnika Mađara – najveći sportski par u povijesti sporta. Očito je film pripreman u prigodi 30. godišnjice Stipančićeve smrti 2021. ali je korona i ovdje umiješala svoje viruse. Za pohvalu je i to što je Ministarstvo turizma i sporta stalo uz nastanka ovog filma, kao i niz drugim institucija i pojedinaca (HOK), jer će on ubuduće biti ne samo film o jednom sportašu koji je svom sportu dao sve, a nikada o njemu nije volio pričati i sve svoje tajne ponio rano u grob, već i promidžba Hrvatske. Ovaj filma je nadahnuće i simbol za mnoge koji ga i danas slijede ili će ga pokušati nadmašiti.

Bilo bi lijepo na ovogodišnjem 70. Pulskom filmskom festivali pred slavljeničkom publikom vidjeti ovaj dokumentarac u nekom programu, jer bi tako i festival, film i Tova dobilo satisfakciju prave filmske storije. Ne treba zanemariti i to da je i producent Syntheses produkcija također iz Pule.

Mate Ćurić

Mate Ćurić

Novinar, publicist, filmski i književni kritičar, član Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske i Hrvatskog društva filmskih kritičara. Iz rodnih Korita na Buškom jezeru seli sredinom '60-tih u Bjelovar gdje završava osnovnu i srednju školu, Filozofski fakultet u Zagrebu -književnost i Bohemistiku - a od kraja '70-tih živi i stvara u Puli. Radi kao profesor u školi, a od početka '80-tih u novinarstvu do umirovljenja 2018. godine. Objavio je više knjiga publicistike, između ostalog prvu knjigu publicistike u Istri 1998. Rađanje &Obnavljanje (filmske, kazališne i književne teme), te dva romana: Povratak (2005., Profil, Zagreb - o zagubljenom zavičaju i odrastanju) i Zenga (2018. Ogranak DHK Slavonsko-baranjsko-srijemski i Istarski ogranak DHK - o suvremenoj postratnoj hrvatskoj zbilji). Također i povijesni pregled kinematografije u Puli i Istri Kino pistola (2010.) i Hrvarenje (izbor kolumni, 2015.), kao i dramski tekst Poljubac u leđa.Dobitnik je nagrade Hvatskog slova «Dubravko Horvatić» za priču Ićan (ulomak romana Zenga) i nagrade «Marijan Rotar», koju je i pokrenuo, kao najdugovječniji kroničar Pulskog filmskog festivala. Kao dugogodišnji urednik kulture u dnevnom listu Glas Istre uredio je više izdanja, knjiga i monografija, pokretač je biblioteke Nova Vukovaristika 1993. u kojoj je u progonstvu izdano deseci knjiga na vukovarsku tematiku ili autora s toga područja. Suradnik je više časopisa i izdavačkih poduhvata. Pred izlaskom je i nova knjiga publicistike o povijesnim temama iz Istre, u rukopisu je i novi roman u kojemu traga za konačnim smislom postojanja i odlaska.

Svi članci

Posljednje objave