Ne samo u smislu osvojenih nagrada, već i u smislu kreativnih dostignuća, Zvizdan (2015) Dalibora Matanića svakako predstavlja jedan od vrhunaca, ako ne i sami vrhunac, hrvatske kinematografije u razdoblju od stjecanja neovisnosti. Podsjetimo, Zvizdan je triptih tragičnih ljubavnih priča između parova (ili je to, pak, samo jedan par u tri različite inkarnacije) različitih nacionalnosti smješten u krajolik Dalmatinske zagore godina 1991., 2001. i 2011., dakle u doba početka rata, svježeg poraća i vremena kada bi ratne rane teoretski morale biti već zacijeljene. U pojedinim intervjuima Matanić je isticao kako je Zvizdan prvi dio trilogije inspiriran njegovom bakom i jednom njenom izjavom o “našima” i “njihovima” koju on tada nije razumio te da će se u narednim dijelovima baviti grijesima ili pogreškama sljedećih generacija svoje obitelji, svojega oca i samoga sebe.
Drugi dio trilogije, Zora, svjetsku premijeru imao je u katastrofičnoj 2020. godini na jednom od rijetkih festivala koji su u pozno-jesenjem terminu održani uživo i pred publikom. Riječ je o Black Nights Film Festivalu u Tallinnu, najmlađem filmskom festivalu A kategorije. Nagrade su ovoga puta izostale, makar za sada, ali dojam je da je Matanić sa Zorom apokaliptičnim tonom pogodio ne samo osjećanja danog trenutka, već i da se dotakao nekih od suštinskih pitanja vezanih uz usud naroda koji dijele prostore Zapadnog Balkana.
Godina je 2021. i u brvnari u neimenovanom selu u unutrašnjosti Dalmacije žive Ika (muza trilogije Tihana Lazović) i Matija (Krešimir Mikić) koji bi teoretski mogli biti ekstenzije para iz posljednjeg poglavlja Zvizdana. Ika i Matija izopćenici su iz seoskog miljea na više razina, najprije kao siromasi koji žive u kućici u dolini na kraju sela, potom kao “miješani” bračni par, i naposljetku zaradi jakih individualnih karaktera. Opet, dakle, imamo “naše” i “njihove” (Ika nominalno pripada etnicitetu, vjeroispovijesti i kulturi svoga sela, dok je Matija došljak iz grada i vjerojatno ateist, možda čak i nihilist), s time da ovoga puta nije lako jednoznačno odrediti osi po kojima se ljudi dijele i svrstavaju u grupe. Razlog tomu je što i njih dvoje, ali i cijelo selo imaju preča posla: najavljuje se da “oni” dolaze iz pravca grada, radijskog i televizijskog signala nema već neko vrijeme (Matija tišinu povremeno prekida svojim radioamaterskim pokušajima), vlada panika, ljudi se spremaju na bijeg, kuće se prodaju, a zatvara se čak i lokalna (pravoslavna) crkva.
Ika i Matija nalaze se pred dilemom prodati i otići ili ostati. Za obje opcije postoje racionalni razlozi za i protiv: Matiju kao “njihovog” i njegovu obitelj “oni” neće dirati, dok bi također kao “njihov” za svoju kuću dobio bolju cijenu, a obitelj bi se u gradu lakše uklopila. Sjeme razdora su, međutim, emocionalni razlozi, odnosno trauma iz bliže prošlosti i načini na koje se njih dvoje s njome nose. Njihov najmlađi sin Jure nestao je bez traga, a srednji sin Nikola od tada nije progovorio niti riječi. Ika ne želi otići dok ga ne pronađu, što je baca u depresiju i sukob s racionalnijim Matijom koji bi od svog života i od obitelji sačuvao ono što je ostalo.
U selu se u svoj toj gunguli pojavljuje i dvoje misterioznih neznanaca za koje se ispostavlja da se oboje zovu Matija. Prvi je misteriozni došljak (igra ga slovenski glumac Marko Mandić) koji u rekordnom roku gradi novu kuću na brdu iznad doma “originalnog” Matije. Druga je religiozna žena u prolazu, možda hodočasnica, možda neka vrsta vođe kulta koji još nije okupila (igra ju Nataša Matjašec Rošker). Dok se Ika, iz materijalnih ili spiritualnih razloga, za došljacima povodi, “pravi” se Matija mora izboriti sam sa sobom, pronaći vjeru, mudrost i hrabrost, te donijeti pravu odluku. Možda ključeve svega drži njihova najstarija kći Kaja, opsjednuta plesom, koja uprkos svemu ostaje vjerna ocu.
Zora je film iznimne ugođajnosti i atmosfere koja dosta često poprima obrise fantazije, pa i horora. Horor nije uvjetovan samo apokaliptičnim okruženjem, socijalnom situacijom i emocionalnim tenzijama između protagonista, već i priroda koja likove okružuje ima hipnotička svojstva. Dva su tu ključna elementa: vodene površine (potencijalni uzrok Jurinog nestanka) i svjetlost, češće prirodna nego li umjetna (premda reflektor koji postavlja “drugi” Matija itekako ima svoju funkciju). Zora iz naslova je period refleksije, ali i odluke i preokreta, a nade koje ona budi neizvjesne su, ponekad održive, a ponekad sasvim lažne.
Zora je također i film s izrazito snažnom simboličkom ravni, a za odgonetanje svih njezinih sastavnih elemenata možda je potrebno i više gledanja. Sistem “kodova” koji Matanić izlaže u odmjerenom tempu u kojem se napetost stalno podiže čvrst je za onoga koji ga je napisao, a eluzivan i intrigantan za gledatelja koji je primoran polako otkrivati značenja. Jedno je, međutim, jasno: Zora nije film o Srbima i Hrvatima, ratu i tenzijama, agresorima i žrtvama, ali jest film o borbi, češće unutarnjoj nego li “na van”, i o tome kako ostati čovjekom unatoč podjelama, strastima i zavodljivim idejama. Tome izrazito pogoduje i fluidna struktura u kojoj protagonisti proživljavaju unutarnje “triptihe” i transformacije.
Izvedbeni plan filma karakterizira vrlo dobar omjer između promišljenosti i intuitivnosti, vidljiv i na polju režije i na polju glume i na tehničkom planu. Fotografija Marka Brdara opčinjavajuća je, dok muzika braće Sinkauz dodaje na ugođaju snolikosti ili košmarnosti. Tihana Lazović i Krešimir Mikić izvrsni su u svojim ulogama ljudi od malo riječi koji svoje izuzetno snažne emocije ispoljavaju na drugačije načine. Njihovi zadaci odigravanja naprasitosti ili potiskivanja nisu nimalo laki, ali oni svejedno uspijevaju naći pravu mjeru. Izvrsni su i Marko Mandić kao “drugi” Matija jer koristi svoju prirodnu ekspresivnost i gotovo zmijski šarm te Nataša Matjašec Rošker u ulozi “treće” Matije čija snaga vjere može pomicati brda. Dok su ostali likovi često dani samo kroz funkcije, Boris Isaković uspijeva postati moralnim “uzemljenjem” filma kao lokalni krčmar Andrija.
Zora je dostojan nastavak Zvizdana, vrijedan dodatak zamišljenoj Trilogiji Sunca i jedan od kreativnih, izvedbenih i humanističkih vrhunaca hrvatske kinematografije. Čini se da korona-apokalipsa još nije udarila na kvalitetu hrvatskog filmskog stvaralaštva, već samo na kvantitetu. Nastavak se željno iščekuje.
Ocjena: 9 / 10
