Priča o Ogresti priča je o Benjaminu Buttonu hrvatske kinematografije. Zrinko Ogresta rođen je starmali, u jednoj danas već dalekoj, nepodnošljivo staračkoj kinematografiji.
Krajem osamdesetih bakice u hrvatskim filmovima imale su dvije stotine godina, ako su bile sa sela; gospođe rođene u gradovima imale su sve odreda stotinjak godina. Hrvatski seljaci imali su preko tri stotine godina; oni rođeni na tvrdom kamenu često još i mnogo, mnogo više od toga.
U gradovima, premda u pravilu vrlo slabo osvijetljenima, cvala je prastara kultura, starija od nacionalne buržoazije, nacionalnog jezika i od same nacije. Hrvatski film nosio je leptir mašnu, glumeći konobara koji glumi gospodina koji glumi suprotnost opanačkom srpskom seljaku. Nad svakom izgovorenom riječi budno je bdjela služba za književni hrvatski jezik. A čak su i gospoda Glembajevi sa svojim štirkanim ovratnicima promovirani u visoku hrvatsku kulturu.
Tako je to bilo, u jednoj danas dalekoj filmskoj zemlji. Kad bi pomislili na hrvatski film, ljudi bi pomislili na kulturu stariju od braće Lumière, rođenu tamo negdje u predfilmskoj povijesti, duboko u devetnaestom stoljeću nacionalnog preporoda.
U toj i takvoj, mistično arhaičnoj kinematografiji, rođen je Zrinko Ogresta (1958.-2026.): rođenjem Virovitičanin, porijeklom Dalmatinac, odrastanjem Zagrepčanin i dinamovac.
Kada je Zrinko Ogresta nakon desetljeća provedenog na zagrebačkoj televiziji debitirao s igranim kino-filmom, skupina kritičara filmskog časopisa Kinoteka upravo se nakanila promovirati takozvani „mladi hrvatski film“. Na kavama i lozama, uz cigarete u Glembaju, Trici i ostalim kafićima oko Filmoteke 16, tražila se opozicija gerijatrijskoj kinematografiji. Krhotine: kronika jednog nestajanja nametale su se same po sebi. Film je izabran među pet „mladih europskih filmova“ koji su 1991. konkurirali za Europsku filmsku nagradu, pa ako je negdje trebalo potražiti mladost moglo se početi odavde: od nominacija za mladog europskog Oscara.
Ali ekipa oko Kinoteke nije bila impresionirana. Mladim hrvatskim filmom proglašeni su Goran Dukić, Vlatka Vorkapić i drugi studenti režije tadašnje Akademije za kazalište, film i televiziju, odreda redatelji koji su iza sebe imali tek pokoji studentski ili televizijski uradak. Koliko se sjećam, nikome oko uredničkog stola u redakciji u Savskoj nije palo na pamet regrutirati redatelja Krhotina za mlade snage hrvatske kinematografije, premda Ogresta tada nije bio mnogo stariji od Hrvoja Hribara i Lukasa Nole, uz nadolazećeg Vinka Brešana glavnih korifeja mladog filma.
Ogrestine starice u crnom koje se pojavljuju na početku Krhotina bile su starije i od kršćanstva. Starica koja se za Badnjak 1987. s krunicom u rukama moli u crkvi tučenoj vjetrom i kišom, bila je starija i od samih vjekovnih patnji hrvatskog naroda… Tako je to izgledalo. Tada. Ogresta me izgubio već u prvom koraku, u prvim minutama filma, ako to išta znači.
Mnogo bolje nije ispalo niti s iduća dva, socijalno realistička i politički kritična filma. Blizak državotvornoj, nacionalističkoj vlasti, ukorijenjen u katoličko-konzervativni svjetonazor i gerijatrijsku kinematografiju, Ogresta je možda bio najistaknutiji autor svog vremena, ali nije bio budućnost kinematografije, nije bio onaj koji je mogao donijeti biološku restauraciju hrvatskog filma. A onda su prošle i devedesete.
U sam osvit nultih dogodila se demokratska, mirna smjena vlasti, državotvorna vlast je naizgled otišla u povijest, zemlja je krenula putem europskih integracija, a koju godinu kasnije Ogresta je u Pulu došao s omnibusom Tu. I opet ništa nije slutilo na dobro. Razočaran i malodušan zbog „oporbene situacije“, koja je nakon Zagreba sada zahvatila čitavu zemlju, Ogresta je promovirajući film lamentirao o trećesiječanjskoj Hrvatskoj kao zemlji bez smijeha, o građanima koji na tramvajskim stanicama stoje bez osmijeha… čekajući gologlavi na kiši tramvaj koji ne dolazi, ili nešto u tome smislu.
Uglavnom, činilo se da Ogresta dolazi u Pulu kako bi se nametnuo kao najznačajniji hrvatski redatelj na prijelazu iz tranzicijskih nultih natrag u državotvorne devedesete. A onda se dogodilo čudo filma. A to je bio Tu, jedan od najboljih filmova desetljeća. Budućnost se otvorila, a redatelj koji je u gerijatrijsku kinematografiju ušao kao Benjamin Button, sada je postao mlada snaga hrvatskog filma, zajedno s Hribarom, Brešanom, Vlatkom Vorkapić i drugima.
Ako to išta znači, moj se stav o Ogrestinim filmovima u Puli korjenito izmijenio. A najbolje je tek dolazilo; s Projekcijama, S one strane i Plavim cvijetom kao novim vrhuncima.
Nedavna vijest o iznenadnoj smrti Zrinka Ogreste u šezdeset i sedmoj godini života stigla je uoči ovogodišnje Pule. Nekrolozi su napisani nekoliko dana prije svečanog otvaranja festivala na kojem je Ogresta sa svakim drugim filmom osvajao Zlatnu arenu za najbolji film. Neke od tih filmova gledao sam na festivalskim premijerama, ostale u zagrebačkim kinima, zajedno s jednim ili dva televizijska filma koja sam gledao na Trećem programu javnog servisa. Ali u sjećanju nije ostalo mnogo više od ponekih raspršenih kadrova, većinom iz onih starijih filmova. Od novijih sjećam se kose Jelene Miholjević u Projekcijama, još uvijek mladenačkih pramenova koji niz potiljak padaju na ramena i vrat žene u srednjim godinama. Sjećam se terase iz Plavog cvijeta i čini mi se plave haljine Vanje Ćirić naslonjene na betonsku ogradu. Ostalo kao da sam zaboravio.
Zaboravio sam i da sam prije dvadesetak godina s Ogrestom napravio kratki intervju povodom snimanja filma pod radnim naslovom Razdanjivanje, zbog kojeg se Ogresta tada odrekao redateljskog honorara. Zaboravio sam i da sam u Ljetopisu ekstenzivno, kako se to u žargonu kaže, pisao o filmu S one strane, u kojem sam Tu istaknuo kao „jedan od filmova obnove hrvatskog filma“. A izvještaj za Playboy iz Pule 2003. godine, gdje je prikazan Tu, u međuvremenu se izgubio negdje u pukotinama raznih hardwarea.
U rano ljeto 2026. Zrinko Ogresta je za mene postao nepoznati filmski planet. Cijenjen i uvažavan, ali zapravo mistično izbrisan iz filmskog sjećanja. Ponovno gledanje Ogrestinih filmova, kronološkim redom od Krhotina pa do Plavog cvijeta, ulazak je u osobni vremeplov. S jedne je strane tobogan proživljene prošlosti, s druge zaboravljenih filmova.
Krhotine se već od prvih kadrova lako prepoznaju. Stilski i ideološki. Tu su i starice u crnom i molitve s krunicama. Obitelj Livaja, kao sinegdoha nacionalne zajednice definirane poratnim stradavanjima, geografski je smještena između kamenjara Zagore i buržujskih stanova Zagreba. Nadolazeće demokratsko društvo rađa se među onima koji su bili žrtve jugo-komunističke osvete, i posredno, srbo-četničkog divljaštva; muškarci umiru, ali obitelj kao nukleus nacije produžuju žene, rađajući muške potomke. Sve to uz pozadinu rekvijema Mozarta i Fauréa, crkvenih zvona i vjerskih praznika. Posljednji muški Livaja u stoljetnoj kolijevci ujedno je i najava nove zore: demokracije iza koje se pokušavaju sakriti potomci „drugova“… Ideološki film je retrogradan, sada kao i onda, premda danas politički aktualan, kao što je bio i početkom devedesetih; stilski dakako posve anakron, baš kao i nekoć. Ipak, vidi se Ogrestin smisao za glumačku i režijsku preciznost te narativnu ekonomičnost, tipičnu za vrijeme u kojem je filmska vrpca bila dragocjeni resurs.
Isprani donose ideološki pomak. Ogresta prikazuje raspad društva posljednjih godina rata. U Zagrebu preplavljenom izbjeglicama ljudi kisnu na ulicama, a mladi ljubavnici nemaju sobu u kojoj mogu voditi ljubav. Rat je udaljeno čudovište, tutnjava topova ne dolazi do kaotičnog grada koji puca po socijalnim šavovima… Grad prepoznajem i ne prepoznajem. Stvarnost je bila ujedno bolja i gora. Koliko svjetlija i koliko mračnija o tome ovdje nema potrebe govoriti. No za redatelja koji se smatrao blizak vladajućoj ideološkoj paradigmi Isprani su izuzetno mračan film u kojem i oni najsimpatičniji likovi lakonski izgovaraju najstrašnije stvari. Godine rata Ogresta prikazuje u fonu Prljavog kazališta, benda koji je s albumom Lupi petama na sličan način korespondirao sa izmučenom nacijom. Ali možda i važnije od poistovjećivanja nacije s „golubovima i sirotinjom“ jest filmsko pozicioniranje filma. Metafizička patnja nacije ne određuje se povijesnim razlozima koliko poetikom poratnog poljskog filma. Sada to vidim: Ogresta je bio redatelj s filmskom krvnom grupom.
Ako su Isprani poljski crni film, Crvena prašina je „kustošijanski crnjak“, da kao žanrovsku odrednicu iskoristim ime zagrebačkog kvarta i prezime glavnog lika. U krupnom kadru je Crni, na televiziji Hawksova Crvena rijeka, a na odjavnoj špici Goran Tribuson u ulozi koscenarista… Nisam to tako vidio devedesetih, ali sada je sasvim jasno, ovo je značajan film po svim razinama: filmofilskim, socijalnim, autorskim. Prvi veliki Ogrestin film. Kanonski „kazanovski“ film u kojem su na istoj socijalnoj strani grada i svećenik i milicajac, a nacionalna pomirba u stilu Rossellinijeva Rima, otvorenog grada odvija se unutar filmskih referenci, a ne Tuđmanove ideološke paradigme.
I na kraju procesa de-gentrifikacije: Tu. Staračke bolesti su preboljene, proces dekadencije je preokrenut. Tu se događa bez sile, bez otpora. Forma filma je savršena kao što je bila i nekad. Priča koscenariste Josipa Mlakića započinje pogledom iz tunela i završava pogledom na tunel, zaokružena vizualno savršenim lukom, a nešto prije samog kraja tu je i ponoć s državnom himnom na državnom radiju: dirljiv i dramatičan trenutak koji u glavi gledatelja zvoni uz pratnju TBF-ova refrena tu…tu…tu… nema nam pomoći… Da, „tu“ nam nema pomoći.
Da se nekoliko godina kasnije Ogresta htio poigrati s naslovima svojih filmova, Iza stakla, kako je preimenovano Razdanjivanje, mogao je nazvati To. Leon Lučev muškarac je iza mutnog stakla ulaznih vrata stana. A to – to je preljub supruga, kako Božidarka Frajt kao majka govori svojoj kćeri Jadranki Đokić; to je ono što će te ubiti, kako joj govori šogorica Marija Škaričić. Najednom, daleko smo od obitelji Livaja. Od obitelji koja je stradavala u poratnim progonima, stigli smo do kasnih nultih i obitelji koja stradava u bračnoj nevjeri. Od oca koji se moli s djetetom dolazimo do oca koji nakon molitve u dječjoj sobi odlazi na brzinski seks s ljubavnicom… Ovo je pomlađeni Ogresta, ali i dalje prepoznatljivi Ogresta, intelektualac koji svoju vjeru promatra unutar suvremenog građanskog društva.
Desete godine Ogresta je dočekao s novom mladošću. Od prvaka starog filma postao je jedan od prvaka rekonstrukcije hrvatskog filma. Projekcije dolaze kao svojevrsne anti-Krhotine. Vrijeme je subjektivnih planova, nekontroliranih kadrova, nadzorne kamere, krupnih planova potiljka, jedinstva vremena i mjesta radnje, grupne psihoterapije više srednje profesionalne klase umjesto političko-povijesnih problema hrvatske katoličke obitelji. Polaznica edukacije iz „Egzistencijalističko-integrativne grupne psihoterapije“ kaže: „onima koji vjeruju u horoskop obraćam se kroz horoskop.“ Ogresta poručuje: „onima koji vjeruju u film obraćam se kroz film.“ I mi mu apsolutno vjerujemo. Ono najbolje je sada ovdje.
U zaboravljenom prikazu filma S one strane, napisanom prije deset godina, ne nalazim ništa posebno zanimljivo. Kao provodni motiv prikaza izabrao sam susjede: „Dušmanin nije došao izdaleka. Neprijatelj nije bio stranac… ubojica i palikuća ujutro je pio kavu sa susjedima, a noću je dolazio u pljačku, s crnom maskom na glavi, prokazujući, silujući i ubijajući, da bi u istoj kući ujutro opet pio kavu, sada kao gazda…“ No deset godina kasnije nešto drugo mi upada u oči. U današnjoj političko-društvenoj situaciji sasvim neuvjerljivo izgleda da supruga kapetana JNA, osuđenog u Haagu za ratne zločine, s djecom živi u Zagrebu i Hrvatskoj. Unatoč euro-atlantskim integracijama zemlja se u posljednjih deset godina, čini se, korjenito izmijenila. Film je jednako dobar kao i kada je snimljen, možda i uopće najbolji od Ogreste, ali je Hrvatska postala gora.
Na kraju, Plavi cvijet. Što je maleni, skromni cvijet? Što znači smiješni plavi cvijet kojeg Doris Šarić-Kukuljica u ulozi prevarene supruge poklanja Vanji Ćirić u ulozi suprugove ljubavnice. Znak slabosti prevarene žene koja ne upravlja događajima i situacijama, ili znak solidarnosti između dviju žena kojima manipulira isti muškarac? Nježnost ili cinizam? Poštovanje ili uvredu?
Usto tu je i pitanje šire simbolike. Što znači cvijet kakav raste uz cestu ili u betonskim rasjedima, na samom kraju Ogrestine filmografije? Što dobivamo s njime kao gledatelji? Maleni poklon za kraj od starog dinamovca? Poruku od redatelja da bolje od ovoga ne ide? Ili poruku da bolje od ovoga na filmu ne postoji…
U trideset i pet godina Zrinko Ogresta je prošao put od filmske vrpce do digitalnog materijala. Od klasične naracije do suvremenog autorskog filma. Od nacionalnog do socijalnog. Od kolektivnog do osobnog. Od Crvene prašine do Plavog cvijeta. Od scenarija Lade Kaštelan za Krhotine do scenarija za Projekcije. Od Alme Price do Vanje Ćirić. Od Josipa Kučana do Lazara Ristovskog. Od luka nadvožnjaka iz prve priče Tu do luka nadvožnjaka iz posljednje priče filma… Kroz sve te mijene prolazi ista prepoznatljiva redateljska nit. Trag režijske preciznosti, profesionalne predanosti i filmske posvećenosti. Trag krušnih mrvica koje je Ogresta prolazeći kroz duboku šumu ostavio iza sebe i kao redatelj i kao čovjek.
Elektronski intervju nalik je kuckanju limenom žlicom po debelim zidovima kamene kule. Signale šaljemo internetom, odgovore dobivamo mejlom. Pitanja odlaze ujutro, odgovori stižu kasno noću. Komuniciramo uhom, ne i okom. Osluškujemo zatvorenih očiju. Na novinarsko pitanje kako prolazi snimanje filma, s druge strane noći stiže redateljev odgovor: „Kvaliteta filma je u Božjim rukama, a ja sam u njegovim … nadam se.“
Ne znam je li prije dvadeset godina tako završio moj intervju sa Zrinkom Ogrestom. Ali to su posljednje rečenice koje danas nalazim u zaboravljenom fajlu.
