Ono što bi se načelno moglo reći o filmovima Dane Komljena jest da ih povezuje radoznalost za pokušaje uspostave utopije, bilo na razini društva uopće, bilo u manjim životnim zajednicama, te rubovi racionalnog u tim prikazima.
Na ovogodišnjem Human Rights Film Festivalu u sekciji dokumentarnog i eksperimentalnog filma prikazan je film Imago redatelja Dénija Oumara Pitsaeva, s kojim smo tom prilikom porazgovarali.
Ostavivši snimke kakvima su zabilježene, Aljafari je, dakako, ostavio i ono što bi se drugim, odlučnijim pristupom, najvjerojatnije odbacilo kao teret ritmu i dinamičnosti, no ovako je pridonio ionako snažnom dojmu autentične nepatvorenosti bivanja na licu mjesta, u to vrijeme, snimljeno u takvim okolnostima, rukom, okom i intuicijom tog čovjeka.
Ove godine je došlo do svojevrsne podudarnosti da su dvoje trenutačno međunarodno najetabliranijih mađarskih autora, László Nemes i Ildikó Enyedi, imali premijere filmova na festivalu u Veneciji.
Kovačević u svom filmskom postavu dijegezu razvija u optimističnom smjeru. I pored svih nevolja i ponižavanja, Ono što treba činiti daje jasan odgovor na sebi postavljeno pitanje.
