Osnovan 1976. godine, Hong Kong International Film Festival najstariji je i jedan od najuglednijih filmskih festivala u Aziji. Od samog početka imao je ključnu ulogu u međunarodnoj afirmaciji hongkonške, kineske i šire azijske kinematografije, djelujući kao važna premosnica između lokalne i globalne filmske scene. Festival svake godine publici predstavlja više od 200 filmova iz preko 50 zemalja, uključujući i svjetske premijere. Programski se također uvelike usredotočuje na mlade autore i razvoj novih filmskih imena, osobito kroz natjecateljske sekcije posvećene debitantskim i ranim radovima redatelja. Tijekom vremena prerastao je okvir klasičnog festivala i razvio se u širu platformu koja, kroz inicijative poput HKIFF Collection, obuhvaća specijalno kurirane filmske programe, razvoj festivalskih strategija i međunarodnu distribuciju. Također, od 2012. godine pokreće i omnibus-projekte kratkometražnih filmova renomiranih azijskih autora kao što su Ann Hui, Kiyoshi Kurosawa, Jia Zhangke i Apichatpong Weerasethakul. Kao takav, HKIFF ostaje jedno od ključnih mjesta susreta međunarodnih filmskih profesionalaca te važna platforma za razvoj i vidljivost azijske kinematografije.
Od nekoliko desetaka igranih filmova prikazanih na ovogodišnjem izdanju festivala, jedan se posebno istaknuo — film litvanskog redatelja Andriusa Blaževičiusa How to Divorce During the War (2026), koji je ostavio snažan dojam te ponudio specifičan i nesvakidašnji pogled na ratno stanje i život u teškim životnim okolnostima. Premijerno prikazan na prošlogodišnjem izdanju Sundance Film Festivala u Sjedinjenim Američkim Državama, film je osvojio nagradu za najbolju režiju, čime je zauzeo važno mjesto u svjetskoj igranoj produkciji te godine. Radnja prati bračni par u procesu rastave neposredno uoči ruske invazije na Ukrajinu. Povodom prikazivanja filma na Hong Kong International Film Festivalu, ujedno i njegove azijske premijere, razgovarali smo s redateljem o prirodi svakodnevice i izazovima s kojima se suočavaju ljudi u iznimno teškim i kompleksnim političkim okolnostima, poput ratnog stanja.
Koji su bili Vaši početni impulsi i inspiracije za ovaj film? Kako je uopće nastala ideja i koje ste teme željeli istražiti?
Ideja za film javila se s početkom rata u Ukrajini, koji je u Litvi izazvao snažan osjećaj šoka i neposredne ugroze. Prevladalo je uvjerenje da bi Litva mogla biti sljedeća, što je kod mnogih potaknulo strah, paniku i egzistencijalnu nesigurnost. Istodobno, velik broj ljudi aktivno je pomagao Ukrajini kroz donacije, volontiranje i prihvat izbjeglica. Međutim, primijetio sam i određenu razinu performativnosti u toj podršci — pojedinci i tvrtke počeli su graditi vlastiti imidž oko rata. Paralelno s time, zanimalo me pitanje osobne komocije: koliko smo vlastite sigurnosti i ugode spremni žrtvovati.
Kako je izgledao početak Vašeg scenarističkog procesa i s kojim ste se ključnim izazovima suočili na samom početku?
Proces pisanja bio je iznenađujuće fluidan — kada je autorska namjera jasna, tekst prirodno slijedi. Najveći izazovi nisu bili formalni, već etički. Ključno pitanje bilo je eksploatiram li temu rata i imam li pravo baviti se njome. Zaključno sam shvatio da film ne govori o Ukrajini, nego o Litvi — o iskustvima koja su meni bliska i koja sam neposredno proživio ili pratio. Upravo ta osobna dimenzija dala mi je legitimaciju za realizaciju filma.
Film otvarate razvodom kao intimnim i naglim rezom. Zašto ste upravo taj trenutak odabrali kao početnu točku i svojevrsni „unutarnji rat“ priče?
Želio sam prikazati više razina „rata“. Najintimnija je ona unutar obitelji — razvod dvoje ljudi kao ishodišna točka. Šira razina odnosi se na društvene podjele, uključujući odnos prema rusofonim zajednicama i različite interpretacije odgovornosti za rat. Konačno, tu je i stvarni rat u Ukrajini koji snažno utječe na sve ostale razine. Razvod tako funkcionira kao metafora šire društvene fragmentacije.
U jednoj od najsnažnijih scena koristite dugi, gotovo statični kadar unutar automobila. Što Vam je takav formalni postupak omogućio u prikazu realizma, poricanja i emocionalnog šoka?
Korištenje dugog, statičnog kadra ogoljuje likove i situaciju, čineći je sirovijom i autentičnijom. Montaža često uvodi element artificijelnosti, dok ovakav pristup pojačava dojam neposrednosti. Istodobno, stvara i određeni odmak koji gledatelju omogućuje refleksiju, umjesto isključivo emocionalne identifikacije.
Film suprotstavlja empatiju i potrebu za očuvanjem osobne komocije. Kako ste tu napetost pretočili u odluke i ponašanja likova nakon početka rata?
Film polazi od pretpostavke da je težnja za komforom duboko ljudska. Rat djeluje kao destabilizirajući faktor koji likove izbacuje iz zone sigurnosti. Marija, primjerice, gubi profesionalni identitet i osjećaj kontrole. U početku djeluje vođena društvenim očekivanjima, no tek nakon osobnog sloma dolazi do dubljeg samorazumijevanja, koje postaje temelj potencijalne promjene.
U filmu paralelno prikazujete konkretne činove solidarnosti i intimne, potisnute želje likova. Propitujete li time može li aktivizam zamijeniti dublju emocionalnu i etičku iskrenost?
Iako je djelovanje nužno, često ostaje na površinskoj razini i služi kao zamjena za dublje razumijevanje. Društveni pritisak da se postupi „ispravno“ može stvoriti privid moralne jasnoće, ali takvo stanje je kratkoročno — što film i pokazuje kroz likove.
Jedna od središnjih tema jest suočavanje s vlastitom slikom o sebi kao „dobroj osobi“. Gdje ste željeli da publika najintenzivnije osjeti taj lom — kroz Mariju, Vytasa ili oboje?
Film propituje ideju vlastite moralnosti. Marija prolazi relativno jasan proces samospoznaje, dok je Vytas kompleksniji i ambivalentniji lik. Njegove odluke sugeriraju moguću instrumentalizaciju situacije, čime se otvara prostor za gledateljevu sumnju i samopropitivanje.
Motiv ironije raseljenosti posebno je izražen u Vytasovu ponašanju. Koliko ste izravno željeli naglasiti tu ironiju i kako ste balansirali između osude i empatije?
Ironijski momenti proizlaze iz same situacije, a ne iz eksplicitnog autorskog komentara. Vytasovo ponašanje istodobno je problematično i tragično — motivirano strahom, konfuzijom i potrebom za kontrolom, a ne isključivo zlonamjernošću.
Odnos privatnog i javnog morala posebno se zaoštrava kroz Marijinu tajnu vezu. Kako ste odlučivali gdje zamagliti granicu između „ispravnog“ i „lakšeg“ izbora?
Marijina izvanbračna veza razotkriva pukotinu između samopercepcije i stvarnosti. Očuvanje javne slike važnije joj je od suočavanja s vlastitim postupcima, što privatni život pretvara u performativni prostor.
Lik Dovilė funkcionira kao tiha, ali snažna prisutnost. Jeste li je koncipirali kao refleksiju neizvjesnosti budućnosti i dugoročnih posljedica rata?
Dovilė simbolizira generaciju koju oblikuju aktualni događaji. Iako rat nije neposredno prisutan, njegove posljedice duboko utječu na njezinu psihološku stvarnost. Trauma se ovdje anticipira kao dugoročna i neizbježna.
Kako ste pristupili prikazu postupnog raspada moralnih „fasada“ likova i što ste željeli da publika iščita o cijeni održavanja takvog performativnog identiteta?
Moralni identiteti koje likovi konstruiraju postupno se urušavaju pod pritiskom stvarnosti. Ne zbog nagle promjene karaktera, već zbog rastućeg nesklada između aspiracija i djelovanja. Film time ne nudi odgovore, već otvara prostor za kritičko promišljanje osobne etike.
U kontekstu dugotrajnog rata, film otvara pitanje pripadnosti određenom kulturološkom kontekstu i etnicitetu, odnosno integracije. Što, po Vašem mišljenju, određuje tko mu i pod kojim uvjetima pripada?
Tema pripadnosti ostaje otvorena i složena. Iako podrška Ukrajini i dalje postoji, intenzitet se mijenja. Integracija i suživot podrazumijevaju obostranu odgovornost, no stvarnost često nadilazi normativne pretpostavke.
Kakvi su Vaši planovi za daljnji festivalski i distribucijski život filma? Gdje biste ga posebno željeli prikazati i kakav dijalog želite otvoriti s publikom?
Film se nalazi na početku festivalskog života. Još nije prikazan u Ukrajini, ali to ostaje važan cilj. Namjera je dosegnuti međunarodnu publiku, s posebnim fokusom na Europu, te kroz projekcije i razgovore otvoriti dijalog o političkim i etičkim slojevima filma, kao i o širem društvenom kontekstu iz kojeg proizlazi.
