Povodom filma Karle Jelić Tiha misa (Holy Defiance, 2026), koji je regionalnu premijeru imao u natjecateljskom programu 32. Sarajevo Film Festivala, gdje je osvojio Srce Sarajeva za najbolji kratkometražni dokumentarni film, s redateljicom smo razgovarali o političkim i transnacionalnim dimenzijama ultrakatoličkih pokreta, borbi za ženska prava i javni prostor, ulozi aktivizma u suočavanju sa suvremenim društvenim izazovima te potencijalu dokumentarnog filma da zabilježi, analizira i otvori prostor za promišljanje društvene stvarnosti.
Ideja za film proizašla je iz tvoje osobne reakcije na performans Arijane Lekić-Fridrih, a naknadnim istraživanjem otkrila si da su molitelji došli iz Poljske s namjerom da utječu na izbore. Na koji je način to saznanje o političkoj pozadini pokreta utjecalo na razvoj i strukturu narativa filma? Jesi li od početka smatrala važnim istražiti i transnacionalne korijene ovog fenomena kako bi se sagledao njegov puni društveno-politički značaj ili je fokus bio prvenstveno na njegovom lokalnom odjeku?
Počela sam snimati prateći Arijanu u njenim performansima. Priključili smo joj se na drugoj Tihoj misi i kroz nju, odnosno skupa s njom, otkrili poveznicu s Poljskom. Shvatili smo da su cijela udruga “Muževni budite” i udruga “Vojnici Bezgrešnog Srca Marijina”, političke udruge koje dolaze iz Poljske. Nakon što smo stupili u kontakt s aktivisticama iz Poljske, shvatili smo da se u Hrvatskoj zapravo provodi vrlo sličan scenarij. Ipak, od početka sam se fokusirala prvenstveno na događanja na trgovima, budući da smo film snimali dvije godine. U početku mi je bilo zanimljivije promatrati odnose, ne samo između Arijane i molitelja, nego i između Arijane i drugih prosvjednika, posebno u Zagrebu, zatim odnose prosvjednika i policije, kao i policije i molitelja. Zanimala me kakofonija glasova koju čujemo subotom ujutro.
Budući da se ipak radi o kratkometražnom filmu, koji u konačnici traje petnaestak minuta, znala sam da u njega nije moguće staviti cijeli društveno-politički kontekst. Ono što mislim da smo ipak uspjeli napraviti, a što nam je i bio cilj, jest kroz Arijanine interakcije, primjerice s policijom u Splitu i s moliteljima, pokazati taj lokalni kontekst, način na koji se ženama pokušava ograničiti pristup javnom prostoru zato što se muškarci na njemu mole. Mislim da se upravo kroz konkretnu, lokalnu situaciju može vidjeti šira borba za ženska prava koja se trenutno događa u cijeloj Europi.
Tvoj filmski pristup oslanja se na opservacijsku metodu, koja gledatelju ostavlja prostor da samostalno prepozna odnose i dinamiku između molitelja i onih koji im se suprotstavljaju. Kad govorimo o izrazito polariziranom društvu, kako si procijenila da takav pristup može omogućiti pogled na fenomen izvan njegova neposrednog, lokalnog konteksta i gledateljima koji nisu upoznati sa širom društveno-političkom pozadinom približiti moguće posljedice ispreplitanja religije i politike?
Odlučila sam se za opservacijsku metodu jer ono što me odmah inspiriralo na terenu bila je upravo ta scena – grupa od pedesetak muškaraca koji kleče i mole za povratak autoriteta, za čedno odijevanje žena, protiv pobačaja, a sve to moleći se Djevici Mariji. Sama ta slika je bila toliko snažna da nisam osjećala potrebu dodatno je objašnjavati. Drugi razlog za opservaciju bio je taj što nisam htjela nikome stavljati riječi u usta. Molitelji često govore da je njihova molitva njihova najveća poruka i ja se s tim zapravo slažem. Upravo je ta molitva, odnosno nakane za koje mole, ono što me najviše zastrašuje i što smatram najupadljivijim.
S druge strane, htjela sam prikazati situaciju bez dodatnog nametanja vlastitog mišljenja. Zato mi se opservacija činila kao idealna metoda. Film je, naravno, aktivistički, ali mislim da je aktivistički prvenstveno u smislu emocije koju pokušava pobuditi kod gledatelja, a ne tako da mu izravno govori što treba misliti. Ponovno, radila sam kratkometražni film i postoje elementi koji ukazuju na transnacionalni karakter pokreta, zastave, prsluci i drugi materijali na poljskom jeziku. Ali naravno pitanje je hoće li gledatelj, primjerice u Francuskoj, odmah prepoznati da je riječ o poljskom, a ne hrvatskom jeziku. Zbog toga mi je bilo važno da taj širi kontekst postoji, ali nisam htjela da film postane niz informacija koje gledatelju objašnjavaju: ovo je politički pokret, ovo znači ovo, a ovo ono. Važnije mi je bilo da gledatelj nešto osjeti.
Na Q&A razgovorima nakon projekcije volim dati dodatni kontekst i objasniti neke stvari koje možda nisu mogle stati u film, ali mislim da je važno da film ostavi gledatelja s određenom emocijom, da bude uznemiren, možda tužan ili uplašen, i da ga to potakne na vlastito propitivanje. Ne želim gledatelju samo diktirati informacije i govoriti mu što je etički ispravno ili kako treba promatrati taj pokret. Mislim da dokumentarni film ima puno veću snagu kada gledatelju ostavi prostor da sam promisli o onome što je vidio.
Uzevši u obzir tvoju napomenu da je riječ o fenomenu globalnog karaktera, što su potvrdile i reakcije publike na Sheffield DocFestu, kako vidiš mogućnost da film komunicira s društvima u regiji i šire koja se suočavaju sa sličnim izazovima? Može li dokumentarni film, po tvom mišljenju, postati svojevrsni alat za povezivanje različitih lokalnih iskustava i otvaranje dijaloga o širenju antirodnih pokreta? Vidiš li prostor za stvaranje transnacionalne mreže filmskih autora, istraživača i aktivista koji bi kroz slične pristupe dokumentirali i analizirali te procese?
Naravno da vjerujem da film može komunicirati s društvima u regiji, ali i šire, pogotovo zato što su antirodni pokreti, polarizacija društva i revizija već izborenih prava nešto čemu svjedočimo ne samo u Hrvatskoj, nego diljem Europe i svijeta. Dokumentarni film je samo još jedan medij izražavanja u toj borbi. Već postoji mreža istraživača i aktivista koji se bave antirodnim pokretima, pogotovo u regiji. Mislim da smo posljednjih godina došli do trenutka u kojem su postali ozbiljna politička prijetnja i više ih nije moguće promatrati kao marginalni fenomen. To se, primjerice, jako dobro vidjelo i na Sarajevo Film Festivalu, gdje su na projekciji filma bile prisutne brojne ženske udruge koje u Bosni i Hercegovini rade ogroman posao. Kroz razgovore s njima shvatila sam koliko zapravo znaju o molitvama, političkom kontekstu i Arijaninom radu, često više nego što o tome znaju hrvatski mediji. Prošle je godine na feminističkoj konferenciji u organizaciji Udruge Domino sudjelovalo niz istraživačica koje jasno mapiraju antirodne pokrete u regiji. Također, Hrvoje Šimičević u Novostima redovno pokazuje poveznice i trag novca tih pokreta u Hrvatskoj.
I sama sam posljednjih mjeseci, radeći u Europskom parlamentu, imala priliku vidjeti koliko se novinara, aktivista i istraživača aktivno bavi tim pokretima, koji su već na dosta ozbiljan način ušli u mainstream i danas predstavljaju stvarnu političku prijetnju. Zato mislim da ta mreža postoji, a potencijal Tihe mise vidim upravo u tome da joj se priključi filmski jezik. Posebno mi je važno ono o čemu sam govorila ranije, da film kod ljudi koji su vjernici može napraviti distancu između vjere i političkog karaktera pokreta. Jako me veseli što se to već dogodilo nakon nekih projekcija, da ljudi koji su vjernici nakon filma počnu promatrati javne molitve i same molitelje kao politički fenomen, a ne kao reprezentaciju vlastite vjere. Zapravo se nadam da će se mreža aktivista, istraživača i filmskih autora širiti i da ćemo kroz različite perspektive moći stvoriti smisleniji kontinuitet u praćenju antirodnih i desnih pokreta u regiji.
Tvoja osobna pozadina, prvenstveno angažman u pokretima za ženska prava – nesumnjivo su oblikovali tvoju perspektivu. Kako si balansirala između vlastitog aktivističkog iskustva i uloge dokumentarne autorice koja nastoji promatrati i bilježiti stvarnost?
Moja aktivistička pozadina pomogla mi je prije svega u tome što sam dobila pristup za snimanje, ne samo Arijani, nego i drugim udrugama i ljudima koji se aktivno bave reproduktivnim pravima i suprotstavljanjem antirodnim pokretima. Na neki način, ja sam jedna od njih i zbog toga je postojao određeni stupanj povjerenja koji je bio važan za ovaj film. Mislim da sam svoje aktivističko iskustvo u ovom filmu koristila na nešto drugačiji način. U svom diplomskom filmu također sam se bavila aktivističkim temama, ali sam tada bila i ispred kamere i organizacijski uključena u prosvjed.
U Tihoj misi sam potpuno iza kamere. Ovdje sam bila u ulozi redateljice i zapravo smo cijelo vrijeme pratili Arijanu, promatrajući ono što se događa oko nje. Mislim da film u potpunosti može govoriti sam za sebe. Moja biografija mu možda može pomoći da dođe do publike i da ga ljudi prepoznaju kao nešto vrijedno gledanja, pogotovo zato što postoji određena medijska pažnja koja prati i mene kao autoricu i aktivisticu, ali i Arijanu. Ne mislim da gledatelj mora znati tko sam ja ili kakav je moj aktivistički angažman da bi razumio i doživio Tihu misu.
Film je nakon međunarodnih festivalskih prikazivanja otvorio prostor za razgovor o fenomenu koji nadilazi lokalni kontekst. Kako danas vidiš ulogu dokumentarnog filma i filmske kritike kao prostora za društvenu analizu i potencijalnu društvenu promjenu? U vremenu ubrzanog širenja informacija, ali i dezinformacija, koja je uloga dokumentarista? Kako zamišljaš budućnost projekata poput Tihe mise u kontekstu regionalne i globalne solidarnosti i političkih te osobnih sloboda?
Mislim da je dokumentarni film jako bitan za društvenu analizu i potencijalnu društvenu promjenu jer je njegova osnovna funkcija, na neki način, zabilježiti stvarnost i ono što se događa oko nas. Dokumentarni filmovi koji mene najviše inspiriraju su upravo oni koji se bave društvom u kojem živimo, koji ga propituju i kritiziraju, neovisno o formi. Ne mora nužno biti riječ o opservacijskom filmu ili političkom televizijskom dokumentarcu, važno mi je da film na neki način govori o sadašnjosti i pokušava je razumjeti ili transformirati.
Uloga dokumentarista danas mi se čini važnijom nego ikad, ne samo zbog ubrzanog širenja informacija i dezinformacija, nego i zbog razvoja umjetne inteligencije koja može vrlo uvjerljivo replicirati stvarnost. I sama se ponekad uhvatim kako na TikToku ili Instagramu povjerujem nečemu što je generirala umjetna inteligencija. Mislim da će za novu generaciju dokumentarista jedan od velikih izazova biti upravo pitanje kako se odnositi prema tome i kako zadržati povjerenje gledatelja.
Što se tiče Tihe mise, film još uvijek ima festivalski put, ali zapravo se nadam sudbini kakvu je imao i moj prvi film. Nakon festivalskih projekcija prikazivali smo ga na različitim fakultetima, uz razgovore o seksualnom uznemiravanju i nasilju na sveučilištima. Nešto slično voljela bih i za Tihu misu. Posebno zato što sam kroz projekcije shvatila da film može otvoriti prostor za razgovor i među ljudima koji u početku možda imaju potpuno drugačiju poziciju. Dogodilo mi se da nakon projekcije vjernici kažu da su se distancirali od ideje javnih molitvi i od samih molitelja, odnosno da su kroz film počeli promatrati taj fenomen kao politički pokret, a ne kao reprezentaciju vlastite vjere.
