Brze tehnološke inovacije, konsolidacija globalnih tržišnih tokova i daljnji razvoj komunikacijskih mreža iz temelja mijenjaju današnji svijet – ali i homo sapiensa koji u njemu nastoji pronaći svoje mjesto. Mijenjaju se društvene vrijednosti, načini provođenja slobodnog vremena, odgoja djece i oblici rada. Ideološki sustavi bazirani na planskoj ekonomiji krajem 80-ih godina prošloga stoljeća kolabiraju pred slobodno-tržišnim sustavima koji obećavaju ideološko višeglasje i veću slobodu u zadovoljavanju osobnih želja i prohtjeva građana. U nastalom globaliziranom svijetu brzih inovacijskih ciklusa, pojavljuju se novi oblici rada koji ne moraju uvijek za sve uključene podrazumijevati i bolje uvjete.
Propitivanje automatizirane pozicije “svakim danom u svakom pogledu sve više napredujemo”, čini se stoga itekako potrebno. Sindikalist Jakov Kolak, o motivaciji za svoj scenaristički rad na HRT-ovom dokumentarnom serijalu Nova lica rada, u intervjuu H-Alteru kaže:
“Filip [Peruzović, redatelj emisije, op. a.] je pisao za Radnička prava dok sam bio urednik, isto kad i Matea Grgurinović, Tea Radović, Ivana Perić i Dunja Kučinac, koje su također radile na emisiji. Bili smo entuzijastični oko stavljanja perspektive radnika u prvi plan, mijenjanja načina na koji pišemo o tim temama: da dolazimo među ljude, budemo razumljivi, da te tekstove distribuiramo među onima kojih se tiču. Na tom valu entuzijazma, Filip je rekao da tekstove premalo ljudi čita. (…) Htjeli smo normalizirati da se u javnom prostoru priča o uvjetima rada. Prikazujemo stvarnost kakva jest u čistom duhu dokumentarizma. Omogućili smo ljudima koji inače nemaju prostor na televiziji da pričaju o temi koja inače nema prostora na televiziji, a to su radnici i kako uvjeti u kojima rade utječu na njihov život, svakodnevicu, nadanja i kvalitetu života.”
Redatelj emisije Filip Peruzović u istom intervjuu nadopunjuje:
“Htjeli smo proširiti publiku, prije svega nam je bilo važno da teme dođu do samih radnica i radnika. Javna televizija je puno dostupniji medij i bilo nam je bitno da ljudi kojima se bavimo mogu sami sebe vidjeti na ekranima. (…) Volio bih da ljudi koji gledaju emisiju osjete konstruktivni bijes, onaj koji će ih potaknuti ili da se uključe u neku inicijativu ili da podrže radnike i radnice u idućem prosvjedu. Naša namjera nije samo reći “vidi kako je stanje loše”, radili smo emisiju jer još uvijek vjerujemo da se nešto može promijeniti. Mi smo u poziciji gdje možemo ovakve priče gurnuti u eter, netko drugi može okupiti par kolega i s njima napraviti sastanak…”
U jednom intervjuu vidimo čitav raspon motivacija koje se kreću od želje za prikazom stvarnosti u “čistom duhu dokumentarizma”, diseminacijom ideja platforme Radnička prava, a onda i aktivističkim poticanjem “konstruktivnog bijesa”. Što je to, međutim, “čisti duh dokumentarizma”? Implicira li on vrijednosnu neutralnost ili može sadržavati i aktivistički definirani impetus? A onda, kako su te raznovrsne tendencije pomirene u samim Novim licima rada?
Mirovina bi trebala biti razdoblje za razonodu i hobije kojima se ranije nismo stigli baviti
Prvu epizodu serijala naslovljenu Rad umirovljenika strukturno možemo razlučiti na sljedeće elemente:
- pripovjedačica iz offa postavlja idealiziranu situaciju na tržištu rada (“Mirovina bi trebala biti razdoblje za razonodu i hobije.”) u opoziciji prema percipiranom aktualnom stanju na tržištu rada (“Za njih je od razonode ostalo samo ‘R’. ‘R’ kao rad.”);
- tri radnika u mirovini (Angel, Kata, Zdenko) pred kamerom izlažu svoja iskustva rada i na individualnoj razini ilustriraju odstupanje od početne idealne situacije (ovdje: razonoda i hobiji);
- svjedočanstva radnika nadopunjuju se statističkim podacima koji na široj društvenoj razini oslikavaju razliku između idealnog i aktualnog;
- nakon predstavljanja individualne (sudionici) i društvene razine (statistički podaci) argumentacije, potvrđuje se početna hipoteza o izostanku idealizirane situacije.
Ono što je zamjetno u prvoj epizodi serijala, ali i ostatku Novih lica rada, izraženi je naglasak na aktivističkom (ili političkom) momentu radije nego na nepristranom dokumentiranju i predstavljanju svih strana teme – a izlaganje je obojeno prvenstveno negativno:
“Od ulaska u Europsku uniju prije 12 godina, iz Hrvatske je iselilo 400.000 ljudi, što je dovelo do kroničnog nedostatka radne snage. Uz strane radnike, kojih je sve više, rupe na tržištu rada djelomično pune i umirovljenici koji sada legalno mogu raditi po četiri sata dnevno, a da pritom ne gube mirovinu.”
Važno je ovdje obratiti pažnju na ono što nedostaje. Kadar kako nam ga postavlja pripovjedačica ograničava se isključivo na RH – te svakako realni podatak o 400.000 iseljenih – ali propušta zahvatiti europski i globalni kontekst u kojem vidimo kako se društva zapadne Europe također suočavaju sa sličnim izazovima manjka radne snage, odnosno problema s financiranjem mirovina. U specifično hrvatskom slučaju, iseljavanje stanovništva bez ikakve je sumnje važna varijabla, ali jednu bi dokumentaristički nepristranu sliku svakako bilo korisno upotpuniti i podacima o produženju očekivanog trajanja života, odnosno starenju stanovništva, smanjenom ili negativnom prirodnom prirastu i sl.
Naravno, koncentracija na rakurs koji prioritizira negativne aspekte novog legitimna je poetska odluka, naročito kada se gledatelju predstavljaju problemi od kojih se u javnosti ipak radije okreće glava. Iako su statistički podaci koje nudi emisija katkada krnji, lišeni pripadnog konteksta, navođenja izvora i dodatno problematizirani manjkom neutralnog odmaka – također su i vrlo zanimljivi i ilustrativni. Takva je i informacija o poraznom odnosu hrvatskih mirovina naspram primanja radno aktivnog stanovništva. Na žalost, ne pružaju se dodatni uvidi u razloge takvog stanja.
Prva epizoda serijala sadrži i osobnu priču gospodina Zdenka. Ovaj umirovljenik koji se bavi raznošenjem letaka probija se kroz ideološko tkanje serijala da bi ponosno stao pred kamere i gledatelja kao – osoba. Radi se o jednom od emocionalno najjačih i najvrednijih trenutaka serijala gdje anonimni čovjek kojeg viđamo po ulici dok raznosi letke prestaje biti N.N. i postaje – Zdenko: frizer, nastavnik, radijski djelatnik, pjesnik!
Umjesto da se interno zaposle spremačica, zaštitar ili agent korisničke podrške, za te se poslove angažiraju vanjska firma ili radnik
Druga epizoda serijala slijedi strukturu prethodne, a idealno je stanje u uvodnom dijelu epizode prikazano na sljedeći način:
“Sve se više hrvatskih poduzeća odlučuje za outsourcing, odnosno izdvajanje posla. Umjesto da se interno zaposle spremačica, zaštitar ili agent korisničke podrške za te se poslove angažiraju vanjska firma ili radnik – i to najčešće na kraći vremenski period. Za poslodavce to prije svega znači uštedu novca. Za outsourceane radnice i radnike nesigurnu budućnost, otuđenost i stres.”
Pri usporedbi idealnog i zatečenog stanja u ovoj epizodi dolazimo do novog problema – ponajviše obilježenog individualnom razinom – odnosno samim intervjuiranim sudionicima. Naime, teško je u istom narativnom ključu obuhvatiti potresnu životnu priču umirovljenice Kate koja u prošloj epizodi govori o gubitku muža i mjesta stanovanja, umirovljenice Dijane iz druge epizode koja radi kao outsourceana djelatnica zaštitarske službe, a kojoj je logistički izazov uopće organizirati pauzu za toalet – te životne priče visoko obrazovanih profesionalaca Lee, prevoditeljice i sudske tumačice i Ognjena, video i audio montažera. Dijana i Kata zbog svojih životnih okolnosti imaju bitno smanjenu agenciju u pogledu odabira radnog mjesta i radnih uvjeta, dok su Lea i Ognjen, u drugu ruku, svojevoljno odabrali otvoriti obrte i biti freelanceri, uz pripadnu potrebu da na tržištu samostalno traže klijente.
Pripovjedačica ih sve zajedno sprema u Prokrustovu postelju:
“Poduzeća prema vanjskim, outsourceanim radnicima ne moraju ispunjavati obaveze kao prema onima redovno zaposlenima – no samim radnicima bez obzira na to jesu li honorarci, imaju li svoj obrt ili su angažirani preko agencije, takav režim donosi manjak stabilnosti i sigurnosti. Također, outsourceani radnici nemaju osjećaj pripadanja kolektivu i mnogo se teže sindikalno organiziraju.”
Gledatelja se informira da tvrtke angažiraju spremačice i zaštitare kroz outsourcing kako bi smanjile troškove poslovanja i čak 97% hrvatskih tvrtki povremeno koristi outsourcing u nekom obliku, a 74,5% ga koristi kontinuirano. Ukoliko promatramo tržište rada u kategorijama planske ekonomije i težnje za potpunom zaposlenošću kroz velike državne tvrtke, ovi podaci definitivno predstavljaju odstupanje od norme. Ipak, u okviru tržišnog gospodarstva oni ne moraju signalizirati na uzbunu. Uzmimo kao primjer mikropoduzetnika s dva zaposlena čiji uredski poslovni prostor recimo iziskuje četiri sata čišćenja tjedno. Je li outsourcing usluga čišćenja ovdje zaista tako teško ekonomski razumljiva odluka?
Dok se upornim korištenjem simplificiranih faktoida sve dionike nastoji staviti u isti koš, apsurdnost situacije postaje sve razvidnija, pa i Dijana koja u mirovini rinta za minimalac i obrtnik Ognjen čija tipkovnica i miš zajedno premašuju dvije trećine iznosa Dijanine mjesečne mirovine – u kameru govore:
Dijana: “Zaštitarske plaće, sve je to minimalac. Premalo smo plaćeni, a svi to znaju.”
Ognjen: “Brutalna je situacija na tržištu. Brutalna je situacija. Ja kad vidim te cifre koje se nisu mijenjale zadnjih deset godina, ja popizdim. Pa daj ono, zašto ne platite ljude normalno?”
Odgovor sve većeg broja mladih što žele biti kada odrastu glasi – influenceri
Treća epizoda serijala bavi se temom influencera pa za svoju idealnu početku točku neće biti u mogućnosti posegnuti pretjerano daleko u prošlost i implicitno će idealno stanje pronaći nešto bliže, u prvim fazama pojave društvenih mreža:
“Ono što je počelo kao usputna zabava, dijeljenje fotografija hrane, putovanja ili smiješnih videa, interes brendova za novim oblicima marketinga pretvorio je u industriju koja će u 2025. doseći vrijednost od 32 milijarde dolara.”
Ističe se i zabrinutost za djecu:
“Odgovor sve većeg broja mladih na pitanje što žele biti kada odrastu glasi – influenceri. Više od polovice pripadnika takozvane generacije Z u SAD-u influencerstvo smatra uglednom karijerom, a 86% njih kaže da bi pristalo na svojim društvenim mrežama objaviti sponzorirani sadržaj u zamjenu za novac.”
Pojedinačna radnička iskustva u ovoj će epizodi izložiti troje influencera koji prilično otvoreno pričaju o pozitivnim i negativnim stranama ovog specifičnog posla, a njihova su svjedočanstva informativna, zanimljiva i koncizna. Protežna tendencija serijala da sve ono novo eksplicitno ili implicitno uokviruje kao prijetnju radničkim pravima – ostavlja međutim svoj pečat i na način na koji sudionici emisije govore o svojem radu. Influencerica Nika, primjerice, zaključuje:
“Kad sam počela s ovim sam bila jako ponosna na to što radim, ali nekako su nam se vrijednosti malo iskrivile, poremetile. Ne znači danas biti influencer isto što je značilo biti influencer prije 10 godina. Kao da smo bili odgovorniji prije, sad je fokus na novcu. Tako da, sere mi se. (…) Da sam mogla zaraditi od svog morala, zaradila bih na njemu, ali očito nisam. Tako da sam sada odlučila zarađivati od nemorala i, na žalost, jako dobro mi ide.”
Usporedimo ovo s Nikinim prilično opuštenijim intervjuom za podcast Mic Drop:
“Mislim, ok. Jesam li otvorila Only Fans da zaradim više para? Jesam. Jesam li imala dovoljno novaca za život i prije Only Fansa? Jesam, samo što imam velike apetite i ne želim provesti svoju mladost tako što ću… Once again, ovo je moje, ovako ja želim i to je samo moje… Ne osuđujem nikoga tko to radi i tko tako živi s obzirom da 90% svijeta tako radi i tako živi, ali meni je… Pogotovo nakon što sam gledala svoje roditelje kako rade cijeli život i, evo, stari je radio u firmi 30 godina da bi dao otkaz i nitko ga nije pitao ni kako si, ni zašto, ni ajde nemoj, da pričamo, ajde da napravimo… Ništa, nula bodova. Gledam ljude koji rade poslove, devet do… pa ne moraju biti ni kancelarijski poslovi, ma bilo koji posao da su zaposleni negdje i da rade za nekoga – više su manje nesretni, nezadovoljni, ne sviđa im se omjer rada i novaca koje dobivaju i kao… Jesam li se mogla zaposliti negdje i raditi za 900 eura? Da, jesam. Ali neću inkomodirati sebe i svoje apetite i želje i načine na koje želim živjeti samo zato da bi meni netko na internetu rekao “bravo” ili da mi ne bi rekao “kurvo”. Jer će mi u bilo kojem slučaju reći “kurvo” i “bravo”.”
U ovom intervjuu objavljenom u lipnju 2025. vidimo drugačije obojen pristup temi novca, pa on više nije nešto što tjera na obavljanje velike nužde, već alat za ostvarenje ambicija i želja ove sposobne mlade žene. Dok se u Novim licima rada Nika gotovo brani zato što dobro zarađuje kao influencerica i Only Fans radnica, za podcast Mic Drop ponosno će reći da ima svoj obrt, da si može priuštiti Lamborghini te da planira investirati u druga poduzetnička polja.
Glas iz offa dalje nas u Novim licima rada informira:
“Najtraženiji influenceri mogu zaraditi velike svote novaca: desetke, čak i stotine tisuća dolara po objavi. No ta je realnost rezervirana samo za mali broj najuspješnijih koji su često ujedno i slavne osobe. Ogromna većina influencera svjedoči da su potrebni mjeseci pa čak i godine besplatnog rada ili rada u zamjenu za proizvode kako bi se eventualno počelo zarađivati. Čak 70% influencera zarađuje manje od onoga što bi se moglo smatrati punom plaćom.”
Teško je u ovoj epizodi precizno izolirati predmet kritike. Je li to: rad influencera kao takav, kapitalizam u cjelini, prodaja obnaženih fotografija preko Interneta, sanjarije djece o karijerama slavnih ljudi kojima su medijski izložena, rast nove marketinške industrije, činjenica da se u najpopularnije karijere, pogotovo one medijske vrste, teško probiti – ili nešto posve drugo? Teško je reći.
Danas nisam otišla na posao, mislim da neću otići ni sutra
Ostale tri epizode serijala bave se sljedećim temama: strani radnici, studentski rad i platformski rad. Pristup temama podudaran je onome iz prvoga dijela serijala uz naglašeno negativno uokvirivanje (framing) teme, pripadnu dozu faktoida, ali i nekih uistinu zanimljivih i upečatljivih životnih sudbina radnika. Ovo se naročito odnosi na strane radnike iz 4. epizode gdje, slično kao i Zdenko iz prve epizode, ovi ljudi dobivaju imena, lica, vlastite žudnje, životne ciljeve i razloge koji su ih poveli preko pola svijeta na pečalbu u našu domovinu. Svaki puta kada popusti stisak ideološke kontrole, lica ovih novih radnika dobivaju boju u obraze i slobodu da samostalno komuniciraju s gledateljem.
Osim u samoj kontroli uokvirivanja narativa, u drugoj je polovici serijala ideološka potka djelomično prisutna i u odabiru sudionika, pa je u svakoj epizodi barem po jedan intervjuirani izraženije sindikalno angažiran. Snimani radnici svoje poruke mogu deklamirati direktno ili kroz detalje u sceni. Primjerice, kadrovi plakata u sobi intervjuirane studentice iz pete epizode nose parole poput: “Kulturna radnica, a ne jadnica”, “Želim pisati za novac, a ne za katarzu!” (doduše, ovo je više vezano uz niz sindikalnih akcija u kulturi nego studentski rad) – a simp(tom)atičan je i crveno-crni sticker na zidu s ilustracijom žene u krevetu:
“Danas nisam otišla na posao, mislim da neću otići ni sutra. Preuzmimo kontrolu nad svojim životom, živimo zbog užitka, a ne profita!”
Zgodan je detalj i majica jednog od sudionika epizode o platformskom radu koji će u kadrovima snimanima u interijeru nositi majicu s porukom: “Taxi liberalizacija = kaos na cesti!!”, a pred gledatelja je u detalju stavljena kapa s natpisom: “Zašto šutite?? Dopustite utaju poreza svima.”
Rad i kritika, bijesna ili konstruktivna
Da bi se napisao kritički prikaz televizijskog serijala koji se bavi temom određene društvene pojave potrebno je uložiti izvjesnu količinu čovjek-sati. U drugu ruku, da bi se snimio televizijski serijal koji se bavi temom neke društvene pojave, potrebno je uložiti znatno veću količinu čovjek-sati čitavog niza različitih stručnjaka. Onda, da bi se kroz javne i državne institucije provelo upravljanje nekom društvenom pojavom, potrebna je još veća količina čovjek-sati brojnih stručnjaka iz raznih polja.
Važno je stoga kao autor kritičkog teksta imati poštovanja prema predmetu kritike i biti svjestan truda i vještine koju autori ulažu u svoje kreativno djelo. Uostalom, kritika ne može postojati bez predmeta analize – pa nikako ne može težiti zamijeniti ono što kritizira – već radije nadopuniti i/ili obogatiti.
Pisanje kritičkog prikaza televizijskog serijala o novim oblicima rada dodatno je usložnjeno i činjenicom da sâm čin snimanja emisije koja kritički promišlja o radu doprinosi jačanju samih radničkih prava, ali i ustavno-demokratskih vrednota našeg društva.
Dinamičnost društvenih promjena u globaliziranom društvu može dovesti do deaktivacije kritičkih promišljanja o radu zato što se nove odnose smatra “radikalno drugačijima”, “posve inovativnima” ili nešto već slično. U osnovi, neke se stvari ipak mogu i moraju mjeriti. To se odnosi i na kvalitetu života koju članovi društva ostvaruju u odnosu na omjer radnih sati, sati za odmor i dijela dana posvećenog svojim osobnim interesima. Kroz velike je žrtve u prošlosti izboren odnos temeljen na brojevima 8-8-8, dok danas, u drugu ruku, svjedočimo promjenama gdje ovi brojevi poprimaju sve moguće vrijednosti i kombinacije. Izazovan je pothvat onda uopće postaviti prava pitanja u svrhu ocrtavanja mogućih problema.
Serijal HRT-a Nova lica rada učinio je hrabar i izazovan korak pa postavio pertinentno i precizno pitanje: kako danas izgledaju novi oblici rada? Ipak, istom kada je postavio pitanje, na njega je nedvosmisleno i silovito odgovorio. I ovo je osnovni problem serijala. Zavidna tehnička razina djela, odabir zanimljivih sugovornika te još veći trud potreban da se njihove priče predstave gledateljima, donekle su ugušeni okvirom koji u pravedničkom ideološkom bijesu katkada kao da vidi samo tamu.
A onda, u drugu ruku, da nema Novih lica rada, ne bismo preko televizijskog ekrana nikada upoznali gospodina Zdenka koji raznosi letke po kiši i nasmiješen je, a njegova priča definitivno nije produkt ideološke tame – već radosti, čovječnosti i želje za boljom sutrašnjicom za sve.
