Kratki film iza svog efemernog trajanja često skriva emocije koje ostavljaju trajni trag, a ništa nije istovremeno formativnije i prolaznije od tinejdžerskog zaljubljivanja, pogotovo kada se odvija pod maskama zrelosti. U filmu Buše Dalije Dozet prati se srednjoškolka koja se tijekom zvončarske maškarade u Baranji ohrabri poduzeti nešto po pitanju mladića koji joj se sviđa, dok se u filmu Vjetar u leđa Sonje Tarokić Zagreb pod pandemijskim maskama koristi kao kulisa za ponovno spajanje davno razdvojenih supružnika.
Motiv maske je u Bušama sredstvo preuzimanja kontrole, emancipatorni sloj koji likovima daje priliku poduzeti ono čega se ogoljeni boje. Tinejdžerica Marta pri povratku Karla, svoje simpatije iz Njemačke, stavlja maskaru na oči, iako se inače ne šminka, i ispituje majku za koprena, iako inače ne sudjeluje u običaju buša. Marta je u povorci odjevena u mušku šokačku nošnju i šeširić, s čipkom preko glave, dok je Karlo u dlakavom janjećem runu, sa strašnom maskom preko lica. Maskarom na očima Marta nanosi prvi sloj emancipacije unutar vlastite rodne uloge, dok se tradicionalno muškom nošnjom „uigrava“ u ultimativno obrtanje uloga; navlačenjem dlakave maske koju obično nose muškarci, Marta je ta koja je velika i strašna i dovoljno hrabra poljubiti Karla, iako se prvotno prepala njegove blizine i zanijemila poput dosadnih Nijemaca na koje se on žali. Bio joj je potreban još samo taj jedan sloj da ga zaskoči i zakotrlja u tople krznene kolute, prikazane jednako mucastim krupnim planovima, koji svojom teksturom unose toplinu u zimsku pokladnu noć, u kojoj se ljudi griju rakijom i krijesom ili, ako su dovoljno hrabri, iskricama među sobom.
U Vjetru u leđa maske su pak znak oduzimanja kontrole. Likovi pod njima mnogo pričaju, ne komunicirajući visceralnim pogledima kao u Bušama, već polupijanim rečenicama i polupismenim porukama. Protagonisti Anica i Vlatko, nekadašnji supružnici koji se oboje osjećaju marginalnima i nebitnima u svojim šezdesetima, emocionalno regresiraju u tinejdžerstvo. Vlatko se opija s kompićima po ulici, ispuštajući zvjerske zvukove kao da u lascivnoj povorci nose krijesove u rukama, a ne lampione duž Vukovarske. Anica pak odbija kemoterapiju i prkosi kćeri koja joj je zabranila piti sok od kaktusa, kao što u Bušama majka kćeri zabranjuje maskaru. Nevažno radi li se o trepavicama ili iglicama, u oba filma protagoniste „pika“ to što im netko želi oduzeti kontrolu, samo što se ta kontrola u Vjetru obrće, jer su roditelji oni koji se ponašaju poput djece. Takvo izvrtanje normalnih hijerarhija u doba novog normalnog najbolje se vidi u infantilnom ponovnom povezivanju donedavno zavađenih supružnika, koji zajedno pobjegnu nakon zbližavanja u razmjeni vertikalnih boomerskih selfija i glasovnih poruka. Iako formalno zaigran i sadržajno smislen u pandemijsko doba, postupak digitalnog zbližavanja protagonista djeluje prenaglo, ne ostavljajući dojam uvjerljivosti nakon što ih se cijeli film gleda odvojeno, a onda na kraju zajedno pobjegnu, ni sa čim između osim audiovizualne korespondencije na WhatsAppu.
I Buše i Vjetar u leđa završavaju pod slojem zadihanosti. Anica i Vlatko nakon bijega hodaju kroz paru, koja im otopi masku mladosti u brzo ispuhani nalet zakašnjelog tinejdžerskog bunta. Nek’ su si oni vjetar u leđa, ali leđa ih bole! Za razliku od uzdihanih tinejdžera na hladnom betonu, kojima Dozet daje privatnosti režući prizor sekundu nakon što vidimo Martu kako se krene približavati Karlu da ga poljubi, oduzimajući gledateljima dah naglim rezom i glasnim prodorom pjesme Mene više nema Gužve u 16-ercu. Vrijeme uistinu je za nove klince. O jednoj takvoj je i riječ u Bušama – ne o iščekivanom poljupcu – već o progresivnoj mladoj djevojci koja je uz pomoć starog običaja sazrela. Možda će i ona jednog dana regresivno skliznuti u nešto što obično rade mladi, no za sada je tu, velika i strašna, pred nekim s kime se usudila dijeliti leptiriće u bušama.
Karla Perica
Tekst je nastao u sklopu radionice filmske kritike Inkubator na 35. Danima hrvatskog filma pod mentorstvom Nine Kovačića.
