Pamćenje i sjećanje se, u svakodnevnom govoru, vrlo često izjednačavaju i koriste naizmjenično. Prema Enciklopediji Britannici, pamćenje je proces prisjećanja, odnosno dohvaćanja vlastiti prošlih iskustava na temelju kojih održavamo sadašnjost i gradimo budućnost, dok su sjećanja sadržaj pamćenja. Filmska umjetnost je prepuna motiva pamćenja i sjećanja. Jedni od takvih su kratkometražni filmovi na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma; Kupljena sjećanja i Moja prijateljica Sely.
Eksperimentalni film Franka Dujmića Kupljena sjećanja koristi kupljene i pronađene videosnimke, koje se uglavnom sastoje od kućnih filmova nepoznatih obitelji, kako bi predvidio te ujedno stvorio buduću sliku odrastanja svog još nerođenog djeteta. Dokumentarni film Maje Alibegović prisjeća se života svoje pokojne prijateljice – lovkinje Sely — spajajući arhivske materijale i suvremene snimke snimljene za montažu filma. Oba filma implicitno i eksplicitno tematiziraju sjećanje: središnju priču iznose kroz sjećanja svojih protagonista – u Mojoj prijateljici Sely pripovjedačica se izravno poziva na Selyina sjećanja – na prošlost upečatljive teksture i ispranog kolora arhivskih snimki te stilski istu sadašnjicu snimljenu 8mm trakom. Alibegović koristi činjenicu da zrnatost slike gledatelj povezuje s prošlošću, odnosno sa starijim oblicima filmske vrpce, kako bi opisala nepouzdanost sjećanja, stvarajući simultani dojam vidljivosti i trajnosti, ali ujedno i maglovitosti te nestajanja.
U Kupljenim sjećanjima, s druge strane, zrnatost najavljuje budućnosti: opisuje sjećanja koja se još nisu dogodila. Služeći se gotovo istim vizualnim identitetom poput Moje prijateljice Sely, film oblikuje posebnu vremensku dimenziju koja ne pripada prošlosti, no temelji se u sadašnjosti, odnosno u činjenici da pripovjedač priznaje kako neće snimati rani život svoga djeteta, ni stvoriti objektivna sjećanja. Na taj način lažiranjem vlastitog pamćenja, prisvajanjem tuđih, autor iz prošlosti stvara budućnost.
Zanimljivost koja se ističe usporedbom ovih dvaju filmova je ta što na svojevrstan način paradoksalno koriste tehnike – Moja prijateljica Sely prilagođuje suvremene snimke kako bi se doimale arhivskim, dok Kupljena sjećanja radi upravo suprotno te uzima izvorno arhivske snimke stranaca, odnosno nešto što je autoru nepoznato, kako bi sastavio ono osobno. Oba filma prikazuju koliko je predočavanje sjećanja na filmu ovisno o gledateljevom prethodnom iskustvu, te način na koji se tim iskustvom može manipulirati u svrhu vizualnog pripovijedanja, ali i pridonošenja novom načinu shvaćanja pamćenja, sjećanja i prošlosti.
Daha Kragić
Tekst je nastao u sklopu radionice filmske kritike Inkubator na 35. Danima hrvatskog filma pod mentorstvom Nine Kovačića.
