Nakon više od pedeset godina ustaljene prakse i svjetonazora institucionalne kritike, poslije smjene dovoljnog broja generacija i vanjskih utjecaja na prostor kulturnog i umjetničkog djelovanja u društvima od istoka do zapada, panel diskusija i dalje je središnje mjesto artikuliranja kritičkih pozicija. Sve je teže ozbiljno doživjeti festival, reviju ili uopće bilo kakav program u kulturi, bez osmišljenog diskurzivnog dijela koji funkcionira kao proširenje ili nadogradnja ostalih kuriranih sadržaja. U nacionalnom pa i regionalnom kontekstu, pretpostavku da vrijedi ponuditi dodatnu, eksplicitnu autorefleksiju te refleksiju na aktualni društveni trenutak najdalje dovodi Subversive Film Festival. Pripadajućim Subversive Forumom nastoji se “pružiti platforma za kritičku analizu i raspravu o širokom rasponu ekonomskih, društvenih i političkih tema”, koja efektivno postaje festivalski program paralelan onom filmskom, donekle nezavisnog života i sudionika.
Nemoguće je na ovom fonu ne promatrati i simpozij Suradnje između periferija upriličen u suradnji s filmskom inicijativom Kino Unseen, između 21. i 23. lipnja u zagrebačkom Dokukinu KIC. Premda tehnički dio samog filmskog festivala, ovaj trodijelni program uz moderaciju Karle Crnčević i Sime Kokotovića, vođen je logikom šire refleksije na izazove koji nadilaze isključivo filmsku proizvodnju i prikazivalaštvo. Već sama podjela pozicija aktera alternativa je trendovima u suvremenoj globalnoj geografiji – gosti su eksplicitno definirani pripadnošću regijama Balkana i Jugozapadne Azije, dok se isti teritoriji danas tipično označavaju Jugoistočnom Europom i Bliskim istokom. Međusobno povezani segmenti Isprepletene historije, Periferije danas i Drugarske budućnosti, također evocirajući napuštene terminološke prakse od 1990-ih naovamo, polaze od uvelike zapostavljenih i zaboravljenih veza između ovih područja.
Simpozij se sastojao od individualnih izlaganja, na način da ona izravno otvaraju prostor za zajedničku diskusiju i dorađivanje stanovišta na licu mjesta. Povijesno objašnjenje savezništva između Jugoslavije i Egipta, Iraka te palestinskog pokreta otpora naprimjer, ponudili su izneseni rezultati istraživanja Žige Smoliča, povjesničara Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani. Jugoslavensko odmicanje od Josifa Staljina i hladnoratovski period stvorili su okvir solidariziranja aktera “trećeg puta”, motiviranih idejama odupiranja kolonijalizmu i imperijalizmu. Jugoslavija je podržala četrdesetak pokreta za nacionalno oslobođenje, izravno financirajući borbu lokalnih struktura. Osim podrške Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji (PLO), ovaj povijesni kontekst donio je i bogato razvijanje diplomatskih veza između Jugoslavije i zemalja Jugozapadne Azije. Kad je riječ o konkretnim prilikama otvorenim za palestinske studente, deseci tisuća njih primljeni su na studij na jugoslavenskim sveučilištima, a radilo se i na njihovoj budućoj integraciji na tržištu rada, premda su se mnogi vraćali u svoja matična područja. Istovremeno, studenti zemalja Pokreta nesvrstanih organizirali su jugoslavenskim studentima dostupna putovanja u domicilne krajeve, kao i programe u Jugoslaviji posvećene učenju arapskog jezika, plesova, materijalne baštine i drugih kulturoloških značajki. Važna poanta Smoličevog izlaganja jest da je podrška jugoslavenskih mlađih naraštaja naporima za samoodređenje pa i teritorijalnu autonomiju naroda u Jugozapadnoj Aziji počivala na grassroot osnovi, odnosno samoorganizaciji običnih ljudi proizašloj iz duboko pounutrenog razumijevanja geopolitičkih odnosa i njihovih etičkih implikacija. Iako vezana uz specifične doktrine jugoslavenskog državnog aparata i diplomatske politike, ta je podrška u praktičnom smislu bila doista organska.
Perspektiva Sanaz Sohrabi, umjetnice, redateljice i docentice Sveučilišta Concordia u Montrealu, povezuje vizualnu kulturu, politiku i ekonomiju zemalja OPEC-a u drugoj polovici 20. stoljeća. Sohrabino izlaganje pokazuje kako se ekonomska politika ogleda u komunikaciji posredovanoj svakodnevnim predmetima kao što su poštanske marke i u kulturnom proizvodu kao što je popularna glazba. Poštanske marke reflektirale su političke stavove poput onoga o statusu Palestine – na jednoj od prezentiranih jasno se ističe do danas već znatno sužen teritorij pod palestinskom upravom, simbolično izboden nožem i u lokvi krvi. U program festivala uvršten je i autoričin dugometražni dokumentarni film Nedovršen kalendar (An Unfinished Calendar, 2026), usredotočen na gramofonsku ploču Zbora Centralnog sveučilišta u Venezueli koji je na španjolskom 1980. opjevao narodne pjesme naroda zemalja članica OPEC-a. Takva simbolička afirmacija preuzimanja sredstava za proizvodnju u svoje ruke koju je prema Iranu, Sjevernoj Africi i Zapadnoj Aziji iskazala Venezuela, bila je dio trenda onoga što Sohrabi naziva petromodernošću toga vremena. Nasuprot tome, tvrtka British Petroleum oblikovala je vlastiti vizualni identitet komunikacije posvećene promicanju svojih kolonijalnih projekata u istim krajevima.
Montažerka Hrvoslava Brkušić bavi se arhivom Vede Zagorac, političke radnice koja je sa suprugom Zdravkom Pečarom boravila u Africi. Njihova putovanja odvijala su se u sklopu sustavnog jačanja veza unutar Pokreta nesvrstanih. Brkušić objašnjava kako su Zagorčine snimke iz Senegala utjecale na razvoj njenih profesionalnih interesa, razumijevanje mogućnosti filma i etičke dimenzije slike. Predavanje je važno zbog osvještavanja povijesti drugačije političke stvarnosti od današnje, što otkriva relativnost savezništava koja se često doživljavaju prirodnima i vječitima. Zagorčino nasljeđe, koje je dio Muzeja afričke umetnosti u Beogradu koji je Zagorac pomogla i osnovati, čini vidljivim ulogu žena u pokretima oslobođenja, uključujući i zemlje koje su činile Jugoslaviju. Krajnji cilj kontinuiranih istraživanja koje provodi Brkušić jest dijalog sa suvremenim afričkim glasovima, čime se nudi primjer aktualizacije arhivske građe čak i kad je vezana za historijski zatvoreno iskustvo i pozicije.
Ovakva razmjena uvida stečenih neposrednim susretom s povijesnim izvorima dopunjuje ono što filmski rad čini parcijalno, usmjeravajući se na pojedinačne predmete istraživanja i rukavce odnosa moći. Primjerice, dok su i Sohrabi i Brkušić aktivne kao filmske radnice, izvanfilmskim jezikom mogu ponuditi okvir svom filmskom radu i s filmom povezanim istraživanjima. Daljnja diskusija ukazuje na problem pristupa arhivima uopće, mjesto oralne povijesti u izgradnji slike o prošlom vremenu te pitanje pouzdanosti slike u svjedočenju o svijetu. Korisni su različiti stavovi – skepsa Sohrabi prema potencijalu slike da uopće senzibilizira međunarodnu zajednicu za patnju daleko od njenog neposrednog iskustva te optimizam Brkušić što se tiče mogućnosti slika da oblikuju alternativne svjetove koji obećavaju drugačiji poredak stvari. Suvremenim istraživačima bi posebno relevantna smjernica mogla biti Smoličevo upozorenje na opasnost od lakog isklizavanja u ono što se u regionalnim okvirima iskristaliziralo kao jugonostalgija. U Hrvatskoj se rjeđe pojavljuju prilike za uvid u slovensku istraživačku i polemičku scenu – prema Smoličevim riječima, teme vezane za jugoslavensku prošlost i nasljeđe otprilike dijele javnost na pola, pri čemu su zaključci ili univerzalno prigrljeni ili apsolutno odbačeni, često i nedovoljno kritički. Ponešto od te refleksije primjenjivo je i na hrvatsku stručnu i širu zajednicu, kao što je vrijedno pitanje zašto se to događa, te koje točno tabore na suprotnim stranama fenomen okuplja.
Uvid iz prve ruke o današnjem mjestu filma u posredovanju iskustva globalnih periferija ponudila je Mariz Kelada, docentica medijskih studija Američkog sveučilišta u Beirutu. Iz takve zanimljive pozicije, uzevši u obzir institucijsku provenijenciju, koja načelno može revidirati razumijevanje perifernog pogleda, Kelada opisuje kako može izgledati proizvodnja filmova bez budžeta, u uvjetima optimističnog oslanjanja na timski rad, koji se s egzistencijalne strane uvelike ispostavlja kao dobrovoljno žrtvovanje. Dok takvi filmovi naposljetku dosežu relevantne festivale, oni inicijalno izrastaju iz entuzijazma kakvo strukturirano institucionalno okružje možda ne bi moglo generirati. U domaćem kontekstu, primjer sličnog organiziranog djelovanja odozdo predstavlja kuriranje izložbe ilustracija Učinili smo što smo mogli, zapamtite nas (2024), posvećene novinarima usmrćenima u Gazi. Novinarka i aktivistica, članica kolektiva Nepokorena Palestina, Ivana Perić, istakula je trud koji je Sindikat novinara Hrvatske uložio u podizanje svijesti o stradalim kolegama, čemu se zatim pridružilo Udruženje novinara Bosne i Hercegovine te Sindikat novinarjev Slovenije. Ovakva podrška omogućila je regionalno kruženje izložbe.
Kad su organizirani oko pojedinog identiteta, umjetnički i kulturni programi oblikuju sliku o tome što uopće čini taj identitet. U njemačkom kontekstu, Festival arapskog filma u Berlinu otpočetka je jedan vid konfiguracije drugosti, samo je potrebno utvrditi kakve. Kao njegov umjetnički direktor, egipatski istraživač i kustos Iskandar Abdalla, trenutno na postdoktoratu na Sveučilištu u Torontu, tijekom jednog od angažmana u Münchenu, suočio se s ograničenjima institucionalne vizije filmskog programa posvećenog arapskom identitetu. S fokusom na muslimansko kulturno nasljeđe i prakse, filmovi koje je institucija inicijalno predložila i čijoj se zajedničkoj poruci Abdalla opirao, govorili su o neuspjeloj modernizaciji islama, naglašeno su problematizirali nasilje u muslimanskim zajednicama ili produbljivali rodne stereotipe. Dok takve pojave mogu postojati i biti aktualan problem, na kustosu je da odabere želi li ih doista nedvosmisleno povezati s predznakom arapskoga, a zanemariti filmove univerzalnijih iskustava, onih koji redovno obilježavaju filmove dominantne kulturne ili druge identitetske matrice. Svojevrsna studija slučaja koju je Abdalla iznio može biti primjer kako ostaviti regiju u traženom fokusu, a nadići kolonijalni odnos. Abdallin je prijedlog povezati lokalnu kinematografiju sa širim tokovima, redefinirati uopće regionalnu pripadnost te zauzeti, primjerice, žanrovsku ili neku drugu paradigmatsku perspektivu – pitati se kako izgleda i funkcionira popularan film u kontekstima od Egipta, preko Indije, do drugih periferija ili centara.
Abdallino iskustvo primjer je individualnog otpora unaprijed složenom narativu institucije koja ima moć oblikovati javnu percepciju o Drugome. S druge strane, pojedina iskazivanja otpora zahtijevaju isključivo grupne akcije, poput reakcije dijela srpske studentske populacije na dugotrajno zanemarivanje sustava obrazovanja i kulture u zemlji. Od veljače do srpnja 2025., zauzeli su prostore Oficirskoga doma originalno dodijeljene studentima 1971. godine, kultni Studentski kulturni centar, usmjeravajući pozornost javnosti na neadekvatnosti u njegovom radu te gubitak stvarne funkcije. Zauzimanje se iz te perspektive pokazuje kao oslobađanje, makar simbolično i dugoročno neodrživo, uslijed neregularnosti rada uprave SKC-a i njegovog postepenog prepuštanja Ministarstvu prosvete, umjesto nadležnosti Univerziteta. Praktičnu stranu okupacije/oslobođenja i historijat prostora objasnilo je izlaganje, u proces uključenih studenata, Emilije Vuković i Feodora Aleksova. Važan aspekt ovakvih akcija jest dokumentacija i komunikacija programskog djelovanja prema javnosti, a transparenti i ostali prosvjedni materijal osmišljeni su u ujednačenom vizualnom kodu koji evocira povijesnu avangardu.
Ograničenog dosega i teorijske prirode, radije nego praktične, panel diskusiji ipak pripada važno mjesto u okupljanju aktera i razmjeni ideja pred javnošću, što ujedno otvara prostor daljnjeg djelovanja ili uopće ulaska u pojedine problematike. Suvremeno odupiranje ukupnoj logici ekonomskih odnosa i političkog poretka karakterizira paradoks. S jedne strane, od pada Berlinskog zida do danas, teško je izdvojiti šire i korjenitije progresivne preobrazbe društvene stvarnosti. Iako se u povijesti zaista uvijek nešto događa, upravo suprotno tezama da povijest završava otkrićem blagodati liberalne demokracije, taj tijek neprestano otkriva nesavršenosti, nejednakosti i žrtvu podnesenu u zamjenu za emancipaciju i rast negdje drugdje. S druge strane, kritika i pobuna kontinuirano žive unutar toleriranih, često nejasnih granica, uvijek naposljetku apsorbirane u sustav protiv kojeg su načelno usmjerene. “Greške” te permisivnosti očituju se u kontradikcijama garantirane “slobode javnog trga” na kojem svi govore što žele pa čak i istovremeno, na što podsjećaju i Suradnje između periferija – primjerice, intoniranje programa u kulturi nije neutralno, institucionalno je dirigirano, a kulturni radnici čije se znanje iskorištava mogu ostati skrajnuti u procesu, kao što je slučaj početne ideje za festival arapskog filma iz Abdalline priče. Javni prostori kulture mogu biti zapostavljeni i naposljetku privatizirani, poput SKC-a u Beogradu iz izlaganja Vuković i Aleksova. Primjera je mnogo.
Desetljećima unatrag, kulturna i umjetnička proizvodnja oblikuju vlastiti sektor u društvima razvijenog institucionalnog poretka. Ovo polje s namjenski pretpostavljenim sredstvima financiranja i hijerarhijom aktera, izrodilo je suvremeno značenje nezavisne pozicije, iz koje je moguće ponuditi korektiv postojećem stanju i perspektivama razvitka. Međutim, zaokružena definicija toga tko što radi i gdje je kome mjesto, rezultirala je i općom otpornošću cjelokupnog sustava na izdanke stvarne pobune. Pokušaji da se unutar njega odvije nešto zaista kontroverzno u pravilu se opetovano izglađuju, do te mjere da se više ne čini da ičeg kontroverznog ima u samom otporu. Ako okupljanje i diskusija i ne mogu potaknuti trenutačnu sustavnu promjenu, mogu ostaviti traga na razini pojedinca i malih grupa, osvježavajući sjećanje na bivše uspjele oblike solidarnosti, uz priliku da se i oni sami dekonstruiraju. Tim se putem može otvoriti perspektiva za novu samoorganizaciju protiv kršenja ustavnog, međunarodnog ili naprosto ljudskih prava, a postojeći politički programi zajedničkim naporima mogu postati razumljiviji jednom kad se upoznaju iz različitih življenih pozicija.
