Na ovogodišnjem Human Rights Film Festivalu (1.-7.12.2025.), u sekciji dokumentarnog i eksperimentalnog filma, prikazan je film Imago (2025) redatelja Dénija Oumara Pitsaeva te dobitnika nagrade Golden Eye u dokumentarnoj konkurenciji na filmskom festivalu u Cannesu. Polazeći od iskustva izbjeglištva i egzila čečenske zajednice u Gruziji, Imago tematizira dugoročne posljedice ratova devedesetih, identitetsku nestabilnost i osjećaj trajne izmještenosti čečenskog stanovništva, kao i unutarnje obiteljske napetosti oblikovane prešutnim traumama, nerazumijevanjem i generacijskim sukobima. Povodom prikazivanja filma, razgovarali smo s autorom o procesu stvaranja filma te različitim izazovima s kojima se susreo bivajući istovremeno redatelj i jedan od protagonista “ispred” kamere”.
Možete li opisati širi kontekst i okolnosti u kojima je nastajala ideja za film? Kada se pojavila početna zamisao i kako je započeo proces njegova razvoja?
Ideja za film pojavila se 2018. godine, tijekom mog boravka na dokumentarnom festivalu Visions du Réel u švicarskom Nyonu, gdje sam sudjelovao s kratkim diplomskim filmom. Tamo sam upoznao producenticu Alexandru Milot, koja je nakon projekcije izrazila interes za moj rad i otvorenost za buduću suradnju. U tom sam joj trenutku, gotovo intuitivno, predstavio početnu ideju za film smješten u dolinu Pankisi u Gruziji. U početku je projekt bio zamišljen kao mali, intimni dokumentarni film – svojevrsni povratak, susret s rođakom i boravak u zajednici tijekom jednog ljeta. Međutim, s vremenom je ideja počela prerastati vlastite okvire. Ključni preokret dogodio se kada mi je majka kupila zemljište u selu Pantese, čime je moj povratak dobio konkretnu, gotovo egzistencijalnu svrhu. Ubrzo se uključio i moj otac, s prijedlogom da mi pomogne u izgradnji kuće, pa se tako u projekt postupno upisala snažna obiteljska i emotivna dimenzija, koja u početnoj fazi uopće nije bila planirana. Scenaristički razvoj započeli smo oko 2020. godine, no proces je ubrzo prekinula pandemija COVID-19. Unatoč tome, rad na razvoju projekta, pisanju i osiguravanju financijskih sredstava trajao je gotovo četiri godine. Sam čin snimanja, za razliku od dugotrajne pripreme, bio je relativno kratak i intenzivan – većina filma snimljena je tijekom ljeta 2024. godine, u razdoblju od otprilike sedam tjedana.
Spomenuli ste da je proces pisanja scenarija bio dugotrajan. Kako biste opisali svoj scenaristički rad u kontekstu dokumentarnog filma?
Dokumentarni film nosi određeni paradoks, osobito u francuskom produkcijskom sustavu: iako se temelji na “stvarnoj priči”, od autora se očekuje iznimno precizno razrađen scenarij, gotovo usporediv s igranim filmom. Kako bismo osigurali financijsku potporu, morali smo pripremiti opsežnu dokumentaciju – završna prijava francuskom nacionalnom filmskom centru The Centre national du cinéma et de l’image animée obuhvaćala je oko 150 stranica. U procesu pisanja surađivao sam s koautoricom Mathilde Tréchet, dok je producentica osmislila svojevrsni personalizirani razvojni hodogram. To je uključivalo susrete s različitim direktorima fotografije, eksperimentalna i testna snimanja, kao i razgovore s arhitektima i drugim stručnjacima koji su promišljali film iz različitih perspektiva – estetske, prostorne i konceptualne. Tijekom ljeta 2023. realizirali smo i pripremno snimanje, koje nam je omogućilo da provjerimo određene ideje u praksi i potom ih ponovno upišemo u scenarij. Cijeli taj proces bio je dug, zahtjevan i često emocionalno iscrpljujući. Pisanje je za mene osobno uvijek bolno iskustvo, no retrospektivno mogu reći da je bilo ključno za razumijevanje onoga što film u svojoj srži jest i što zapravo želim komunicirati.
Kakav je bio vaš početni pristup kameri i vizualnoj estetici filma općenito?
Želio sam da gledatelji imaju osjećaj neposrednog svjedočenja, kao da se događaji u filmu odvijaju pred njima u stvarnom vremenu. U ranim fazama eksperimentirali smo s vrlo sofisticiranim tehničkim rješenjima, statičnom kamerom i „savršenim“ kadrovima. Međutim, ubrzo smo shvatili da takav pristup stvara emocionalnu distancu – slika je bila formalno lijepa, ali lišena unutarnje napetosti i osjećaja. Zbog toga smo odlučili radikalno pojednostaviti vizualni jezik filma: promijenili smo kameru, odustali od složene tehnike i okrenuli se minimalističkom pristupu. Vodio sam se idejom da „manje znači više“. Stvarnost koju smo bilježili bila je sama po sebi dovoljno snažna i nije zahtijevala dodatnu estetsku intervenciju.
Film vas postavlja u dvostruku ulogu – autora i protagonista. Kako ste se nosili s tom pozicijom te što biste izdvojili kao glavni izazov navedene pozicije?
Od samog mi je početka bilo jasno da ću se pojaviti pred kamerom. Iako je postojala ideja da simultano budem i snimatelj, odlučio sam to ne učiniti jer sam osjećao da bi kamera stvorila fizičku i emocionalnu distancu između mene i ljudi s kojima sam razgovarao. Ovaj film uvelike komunicira kroz tijelo, geste, tišinu i prisutnost, a ne isključivo kroz verbalni diskurs. Bilo mi je važno biti ranjiv i dijeliti isti status s ostalim sudionicima filma. Režiju sam, u tom smislu, ostvarivao „iznutra“ – kroz kretanje, iniciranje razgovora, donošenje odluka u prostoru. Iako sam u montaži ponovno preuzeo snažnu autorsku kontrolu, fizička prisutnost u kadru bila je nužna kako bi se zadržala ravnoteža između osobnog iskustva i filmske strukture.
Što vam je bilo najizazovnije u fazi montaže?
Prvi i možda najteži korak bio je prihvatiti vlastitu prisutnost na velikom platnu. Jednako važan izazov bio je izgraditi odnos potpunog povjerenja s montažerima, koji su prvi ljudi s kojima dijelite cjelokupni snimljeni materijal. Budući da je riječ o izrazito osobnoj priči, bilo je ključno uspostaviti otvoren i iskren dijalog, u kojem se lik na ekranu jasno razdvaja od autora iza kamere. Samo je takva distanca omogućila da se film razvija u svojoj punoj snazi, a ostvariti navedenu distancu između mene kao redatelja, mene kao jednog od filmskih “protagonista” i mene kao naratora osobne priče je bilo vrlo izazovno.
Film snažno tematizira osjećaj izolacije i podvojenog identiteta. Kako to smještate u kontekst zajednice u dolini Pankisi?
Dolina Pankisi čini malu zajednicu od otprilike osam tisuća stanovnika, svojevrsnu enklavu unutar Gruzije. Stanovnici se nalaze između čečenskog identiteta i gruzijskog državljanstva, između različitih jezika, religija i kulturnih kodova. Ta stalna dvostrukost često proizvodi osjećaj unutarnjeg rascjepa, osobito kod mladih ljudi koji su simultano snažno povezani s vlastitom obitelji čečenskog podrijetla u izoliranoj sredini i bivanjem stanovnika moderne Gruzije. Film se ne bavi pitanjem odabira jednog identiteta nauštrb drugog, već pokušajem da se s oba identiteta živi istodobno, unatoč njihovim čestim proturječnostima.
Kako ste odlučili o završetku filma?
Za mene je pravi završetak filma nastupio nakon ključnog razgovora s ocem. Imao sam osjećaj da cijela struktura filma vodi upravo prema tom trenutku. Nakon tog susreta osjetio sam zatvaranje (filmskog) kruga – kao da su sva bitna pitanja postavljena, a neka od njih i razriješena. U tom smislu, završetak filma proizašao je vrlo prirodno iz vlastitog iskustva i osjećaja.
Arhitektura kuće ima snažnu simboličku ulogu. Kako je nastajao taj koncept?
Koncept kuće proizlazi iz dječje imaginacije i folklornih motiva, ponajprije figure Babe Jage i njezine kuće na kokošjim nogama. Zanimala me ideja kuće kao slobodnog, gotovo živog organizma – strukture koja nije čvrsto vezana uz jedno mjesto. U kasnijoj fazi otkrio sam slične arhitektonske primjere u Norveškoj, što mi je omogućilo da tu ideju dodatno razvijem i prizemljim u stvarnom prostoru.
Kako su vaša obitelj i zajednica reagirali na film?
Reakcije su bile iznimno snažne i emotivne. Moja majka film je prvi put pogledala na premijeri u Cannesu, gdje je prolazila kroz čitav raspon emocija – od smijeha do suza. Reakcije u Gruziji, osobito u Tbilisiju, nadmašile su sva moja očekivanja. Film je snažno odjeknuo i kod međunarodne publike, primjerice u Šangaju i Busanu, što mi je potvrdilo da, iako polazi iz vrlo osobne priče, komunicira univerzalne teme s kojima se mogu poistovjetiti različite kulture te pojedinci različitih generacija i životnih pozadina.
Na čemu trenutačno radite i kakvi su vam planovi za budućnost?
Trenutačno razvijam dva nova projekta. Prvi je hibridni dokumentarni film temeljen na arhivima Čečenskog rata, jedna ponovno iznimno osobna priča i emocionalno zahtjevan projekt. Drugi je moj prvi igrani film, međunarodna koprodukcija koja se bavi temom bezuvjetne ljubavi u kontekstu masovnog turizma. Ako sve bude teklo prema planu, premijeru tog filma možemo očekivati oko 2027. godine.
