Na ovogodišnjem izdanju filmskog festivala u Veneciji, proslavljeni američki neovisni filmaš Jim Jarmusch postao je predmetom kontroverze. Reklo bi se ni kriv ni dužan, iz jednostavnog razloga što je osvojio Zlatnog lava o kojem, naravno, on sam nije odlučivao. Favorit dobrog dijela kritike i publike bio je film Glas Hind Rajab Kaouther Ben Hanije, a argumenti su bili emocije i činjenica da navedeni film tematizira stvarni događaj iz recentne povijesti ili čak sadašnjosti, dodatno potkrijepljeni suzama i dužinom aplauza. Zbog toga su mnogi dodjelu glavne nagrade filmu Otac majka sestra brat proglasili skandaloznim pokušajem bježanja od politike, odnosno vođenjem maksimama interne politike filmske struke umjesto aktualnim trenutkom. Prevedeno na jednostavni jezik, činilo se da je na Jarmuscha i njegov film nešto lakše kategorije došao „red” da dobije veliku festivalsku nagradu, a to je pritom bilo zgodno za izbjegavanje neugodnih političkih tema. Što je od svega toga istina, znaju samo oni koji su prisustvovali sjednicama festivalskog žirija.
Istini za volju, Otac majka sestra brat svakako nije najbolji film koji je znameniti, i veći dio karijere vrlo produktivni američki filmaš, napisao i režirao, ali je svejedno nepogrešivo jarmuschevski. Odnosno, već na osnovi par detalja, koncepcija scena, postavki kadrova ili izbora glumaca možemo sa sigurnošću pogoditi tko ga je režirao. Uostalom, američki redatelj je prekaljeni filozof onih malih stvari koje obično u životu i stvaralaštvu preskačemo, jer ih smatramo klišejem i banalnošću. A Jim Jarmusch uz to ima stil kojim prikriva razradu tuđih tema i ideja – Kava i cigarete su zapravo hibrid Mallovog Moja večera s Andréom i Linklaterovog Slackera, dok je Broken Flowers modernizirana verzija filma Harry and Tonto Paula Mazurskog. Što to ne bi bio slučaj i kada je redatelj namjerno autoreferentan. Zamislimo dakle, Noć na Zemlji preko dana i u domovima umjesto u taksijima, dok sve povezuje odnos odrasle djece i ostarjelih roditelja.
Prva priča u ovoj omnibus-trilogiji smještena je na sjeveroistok Sjedinjenih Država. Brat Jeff (Adam Driver) i sestra Emily (Mayim Bialik) koji i sami nisu u bliskim odnosima, posjećuju oca (Tom Waits) od kojeg su još udaljeniji. Ovaj se ostarjeli hipik, ne previše uklopljen u stvarni svijet, preselio u kuću na obali jezera gdje provodi dane, dok se djeca čude od čega on zapravo živi. Stari terenac ispred kuće okovane snijegom djeluje neispravno, unutrašnjost kuće neuredno, a otac rasijano i zaboravno: u odsustvu tema za razgovor filozofira se o rasporedu sjedenja i nudi se čaj i voda kao jedino osvježenje. Jedan detalj, pak, ukazuje na to da stvari nisu baš kakvima se čine, čime se postavlja pozornica za komični obrat na kraju segmenta.
Druga priča vodi nas u Dublin na „godišnju čajanku” koju majka, uspješna spisateljica (Charlotte Rampling) organizira za dvije kćeri. Iz majčina karaktera takav ritual ne djeluje sasvim čudno iako sve tri žive u istom gradu, pa se mogu i češće viđati, ali jednom kada se uspostavi dinamika okupljanja postaje nam jasno zašto je to tako. Naime, u pitanju je pozornica za nadmetanje za majčinu pozornost i ljubav u kojoj i Timothea (Cate Blanchet) i Lilith (Vicky Krieps) igraju uloge koje su igrale oduvijek: Timothea može sve sama, a Lilith je slobodni duh kojoj treba pozornost drugih da bi uspjela. Ta igra, međutim, postaje sve više umarajuća.
Protagonisti treće priče su blizanci Skye (Indya Moore) i Billy (Luka Sabbat), a iako su roditelji iz te priče formalno odsutni, njihova duga sjena je itekako prisutna. Oni su, naime, pokojni, poginuli u avionskoj nesreći na odmoru, pa je Billy dobio zadatak da isprazni njihov stan u Parizu, gdje mu se pridružila i Skye da se oprosti i s njima i sa svojim nekadašnjim domom. Materijalne uspomene se dijele, one nematerijalne obnavljaju – roditelji su, naravno, bili i ostali misteriozni, uz zaključak koji je zajednički za sve tri priče: uz otuđenje i bez njega, jedni druge nikada ne možemo upoznati do kraja.
Iako se čini da je struktura ove tročinke uzdrmana time što druga priča s minimalno varijacija ponavlja prvu, a treća obije okreće naglavce, ona ipak funkcionira. Razlog za to mogu biti sitni detalji koji ih povezuju na nekom začudnom, skoro metafizičkom nivou. Recimo, odjevne kombinacije koje se slučajno poklapaju (premda metodika rada kostimografkinje Catherine George nije nimalo slučajna, budući da je modna kuća Yves Saint-Laurent jedna od pridruženih produkcijskih kompanija), satovi marke Rolex za koje se tvrdi da su jeftine kopije čak i kad to očito nisu, tajne koje se kriju i uloge koje se igraju u odnosima unutar obitelji. Uz izuzetno detaljnu scenografiju Marca Bittnera Rossera i Marka Friedberga uhvaćenu kroz objektive direktora fotografije Fredericka Elmesa i Yoricka Le Souxa, eklektičnu glazbu koju sam Jarmusch potpisuje skupa s Annikom Henderson, te odmjerenu montažu Affonsa Gonçalvesa, ove priče teku glatko.
Možda su u najvećem problemu glumci koji nemaju previše vremena razvijati svoje karaktere, pa u tri priče imamo tri različita rezultata. U prvoj imamo dvojicu redateljevih provjerenih suradnika – Drivera i Waitsa, a pridošlica Bialik ionako ima najmanje posla, pa improvizacija funkcionira. U drugoj tri snažne glumice nemaju prostora za dramski sukob punih razmjera, pa to pomalo iznevjerava očekivanja. Konačno, treća priča je prostorno najrazdrmanija, a dvoje mladih nositelja uspostavlja kemiju nalik na onu viđanu u filmovima Richarda Linklatera.
Na kraju, Jarmusch nam slika detaljne slike, tka slojevite tapiserije, ali nam nikada ne servira gotove zaključke. Emocije i odnosi su komplicirani, podsjećaju na igrokaz, dok ne ostanemo doista sami. Otac majka sestra brat je film, koji ne samo da predstavlja povratak Jarmuscha na staze ozbiljne kinematografije, nakon neuspjelog eksperimenta s parodijom Mrtvi ne umiru, već služi i kao dokaz da on itekako ima što reći o životu, i to iz različitih pozicija.
