Može li biti mira bez pravednosti? Ima li pravednosti bez želje za boljim, istinskijim, ljepšim svijetom? Te, kako ostvariti te žudnje bez stalnog govorenja i prikazivanja Istine o nepravednom, lažnom svijetu?
DAAA, film jest i treba biti sredstvo političke borbe. Zasigurno, ne smije se ograničiti na opstojnost tek kao kulturalnog artefakta ili medija. Dokumentarac nastao 2013. godine u režiji Barbare Babačić – što je bio njezin prvi takovrsni dugometražni uradak – upravo je takvo »sredstvo«. Zapravo, oruđe, ili pak oružje intelektualnog i umjetničkog angažmana oko prevažne stvari za očuvanje posljednjih ostataka naše humanosti. Nota bene, ne kao »humanitarno sredstvo«, već upravo kao politički iskaz prema nikad dostatno kritiziranoj stvarnosti u kojoj globalno obitavamo.
Naseljenici – naši novi susjedi s oružjem film je o izraelskoj okupaciji Zapadne obale i dijelova pojasa Gaze, toponima toliko bolno aktualnog i danas, gotovo tri godine nakon izbijanja genocida nad domicilnim palestinskim stanovništvom, upravo u ovom, stalno turbulentnom dijelu svijeta. Autorica bilježi svoje susrete s autentičnim svjedocima događanja koja su se počela odvijati aktivnom okupacijom tog područja od 2008. Naime, u židovskoj mističkoj ikonografiji, taj dio svijeta podaren je od Boga potomcima Abrahamovim. U takvom diskursu, i cijela je tzv. »međunarodna zajednica« kapitulirala sa svojom, toliko hvaljenom »vladavinom prava« Pred kamerom se izmjenjuju Palestinci koji ostrašćeno, ali ne i očajnički govore o svemu tome. Nakon uvodnog dijela filma, u kojem uglavnom vidimo izraelske »naseljenike«, najčešće pred golemim Zidom u – meni osobno – grotesknom ritualu molitve, nižu se dojmljiva svjedočenja, na tragu onoga što opisuje Giorgio Agamben u svojoj knjizi Ono što ostaje od Auschwitza (2005.). Betlehem – Hebron – Jeruzalem. Arhiv i svjedočenje mogao bi biti podnaslov i ovog filma.
No, osim govorenja, film obiluje i autentičnim snimkama s mjesta zločina. Kamera se počesto trese, gubi fokus, te pada ispod razine bilo kakve razaznatljivosti prizora kojima svjedoči. No, tu je i, spontanitetom ostvaren, rijetko viđeni dinamizam montažne akcije, podcrtan i glazbenom pratnjom. Nemoguću komunikaciju »između kamenja i pušaka«, oslikava i osebujni Franci Blašković i njegov navlastiti cabaret-punk projekt znan pod imenom Gori uši Winnetou (band koji bez trunke zadrške i tzv. »političke korektnosti«, na ovim prostorima beskompromisno »praši« već 40 ljeta!).
Ovih dana aktualan je posjet hrvatskog ministra obrane, Ivana Anušića Izraelu. Ali ne političkom vrhu, već njegovoj vojnoj industriji i tehnici! Po tko zna koji put od svoje u pravednom ratu stečene neovisnosti, »naša«(?) nam se zemlja – barem službenom politikom – svrstava uz najzločinačkije i najnemoralnije režime kakav je onaj Netanyahuova Izraela. Nije li to zapravo čudno? Ipak, ne… jer, nihil sub sole novum.
Treba istaknuti i jedan dojmljiv poetski motiv filma Barbare Babačić. Isti je vezan uz simboliku – ali ne samo simboliku – Masline. Ova je biljka simbol Mira. Maslinove grančice svake nam godine obilježuju Cvjetnicu. Palestincima iz Ni’lima, pak, ova je biljka godinama bila izvor uspješne ekonomije kroz proizvodnju maslinova ulja. Nakon 2008., međutim, izgradnjom zida teškog sveukupno 6 tona betona, srušila se i ova proizvodna grana, a tzv. »naseljenici«, uz stalnu prisutnost vojnih i policijskih odreda uzurpiraju zemlju i molestiraju palestinske starosjedioce. Pritom, ne preza se niti od pravnog, a ni od fizičkog nasilja prema njima. Doslovce, to je, u ironijskom mitskom preobratu, borba Davida i Golijata; bacanja kamenja i Molotovljevih koktela, naspram tehnološki najsavršenijeg naoružanja i »strojeva za ubijanje«. Svojim, pak, narativnim ritmom film posvema uspijeva u prijenosu empatije za potlačene ljude, svojevrsnu gledateljsku katarzu.
Stoga je posebice bila značajna ova projekcija filma producentske kuće Filmaktiv. Takvom ju je i najavila voditeljica programa koji se u KIC-u odvija pod naslovom/egidom Dokukino Eter. Ne moram posebično isticati edukacijsku vrijednost što ga ovakvi programi imaju u jednoj mentalno devastiranoj sredini poput ove naše i događanjima koja se u njoj odvijaju od srpnja mjeseca prošle godine. Jer, film upravo govori i o »fašizaciji«. I to o fašizaciji koja je inicirana međunarodnim Pravom koje se pokazuje NEPravom i posvemašnjom NEPravdom u odnosu prema Palestincima danas. Aktualitet poruka ovoga film nadmašio je i očekivanja pisca ovih redaka. Jer… ovdje se radi o o jednom posve autentičnom dokumentiranju s istinskom političkom sviješću. A to je nešto što rijetki HR-film doista baštini. Naravno, izuzimajući ovdje temeljni filmski rod – dokumentarac. Ramljakov Mirotovorac (2025.) možda je ponajbolji u novije doba u toj domeni.
U »svijetu« – što se takvim neutemeljeno nazivlje, jer svijet implicira svijest, samosvijest i savjest! – zapravo, okolini u kojoj preživljavamo, prevažne su ovakve artističko-političke subverzije. Njima se potvrđuje teza ponajvećeg židovskog mislioca 20. stoljeća Waltera Benjamina. Kroz shvaćanje povijesti kao stalne težnje za otkupljenjem njezinih nevinih žrtava, pregaženih, mučenih i ubijenih ljudi svih konfesija, nacija i nepoželjnih političkih opredjeljenja – dosežemo mesijanski potencijal otkupljenja. Ne za budućnost, već za nas sada i ovdje.
Stoga, film Barbare Babačić razotkriva totalnu nakaznost, ne samo vladajućeg svjetskog poretka nego i posebičnu neosjetljivost ovdašnjeg, hrvatskog nam političkog državnog aparata. To se čini neoprostivim.
Naime, deset godina nakon ovog filma počinje se dešavati posvemašnji genocid nad stanovništvom Gaze. I, umjesto da se odmah i bezuvjetno krenulo u priznanje Države Palestine, još uvijek globalne korporacije i državne sile »razvijenog Zapada«, te lokalno i »Lijepa naša«, kompromitiraju ono malo preostalog moralnog kredibiliteta – ako tako nečeg uopće još i imadu.
Naseljenici – Naši novi susjedi s oružjem jest istinski politički film. Oružje je to kako idejne i artističke beskompromisnosti, tako i neutažive čežnje Čovjeka za Mirom. No, mira ne može biti bez Pravednosti. Bojim se, potrebna je, možda, i benjaminovski detektirana Katastrofa kako bi se Kaleidoskop kroz koji gledamo na povijesna zbivanja – RAZBIO.
Prema Godardu, »film je forma koja misli«. U slučaju kino-uratka Barbare Babačić – on to dosta i JEST.
