Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search
Program 22. Human Rights Film Festivala ponudio je, uz ostalo, retrospektivu filmova Kamala Aljafarija (1972), višemedijskog palestinskog umjetnika rođenog u Ramli u Izraelu, filmski školovanog u Njemačkoj, donedavno s prebivalištem i radno produkcijskim stožerom u Berlinu, odnedavno u Parizu. 
Frka je, dakle, štono bi se reklo, mali, niskobudžetni, poluamaterski film. I, upravo tako i izgleda. U promo-materijalu, stoji, to je »film od mladih za mlade«.
Dostojanstveno, veličanstveno… herojski, ponosno… pridjevi su koji ponajčešće odjekuju u javnom (ustvari, zapravo, medijskom) diskursu na ovim prostorima.
Ovogodišnji Human Rights Film Festival prikazao je brojne dokumentarne i eksperimentalne naslove koji direktnim aktivističkim pristupom prikazuju i propituju raznolike politički i povijesno kompleksne prilike u svojim državama, kao i brojne diskriminatorne prakse i kršenja ljudskih prava.
Pisati o velikim festivalima jest pisati s distance. I vremenske i prostorne. Ti veliki filmski festivali su uvijek negdje drugdje, o tim velikim festivalima piše se kad se dojmovi slegnu, kad se misli kristaliziraju.
Hrvatskom filmu ne uvijek naklonjenoj javnosti ove je godine za oko vrlo galantno zapeo kratkometražni igrani film Čovjek koji nije mogao šutjeti.
Suvremenu bismo filmsku industriju i proizvodnju dugometražnih igranih filmova produkcijski, ideološki i estetski mogli podijeliti u tri skupine. U jednoj su populistički i uglavnom eskapistički multipleksni filmovi.
Tri desetljeća nakon što je njegov cjelovečernji redateljski prvijenac ovjenčan kanskom Zlatnom kamerom, Jacques Audiard u Cannesu je proljetos predstavio svoje najnovije ostvarenje – stilsko-žanrovski eksperiment koji se samo naizgled doima kao radikalan iskorak u opusu francuskog redatelja.
Zagrebački filmski festival (ZFF) u 22. izdanju donosi opet dobre programe igranih filmova, daje priliku pogledati i puno filmova koji su kandidati svojih zemlja za prestižne nagrade poput američkoga Oscara u kategoriji međunarodnoga filma i »europskoga Oscara«, to jest nagrade Europske filmske akademije (EFA).
Dogodilo se tako da je točno dvadeset godina nakon što je njegov znatno mlađi zemljak Alejandro Amenábar filmom Život je more snažno promovirao pravo na eutanaziju, Pedro Almodovár predstavio svoj novi naslov Susjedna soba, kojim također afirmira plemenitu težnju za dignitetnim okončanjem života što uslijed teške (i bolne) bolesti gubi svaki (razabirivi) smisao.