Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search
Bizarnost priče o ogorčenim proleterskim duhovima koji opsjedaju kućne aparate kao alegorijskog medija komuniciranja uzroka i posljedica klasne nesolidarnosti idealan je parnjak visoko stiliziranom i apsurdnom vizualnom prosedeu Boonbunchachokeovog debija.
Među nagrađenim filmovima 22. ZagrebDoxa našla su se dva što tematiziraju pobune u vazda nemirnom Iranu.
U svemu, poput većine filmova istoga profila, Čovjek lavina djelo je nevisoke kategorije koje zainteresiranima nudi življi i slikovitiji uvid u lik i djelo junaka u središtu pozornosti. Osrednji film, dobrodošao audiovizualni dokument ovdašnje pop-rock scene.
Znamo li mi uopće što znači "kafkijanska" atmosfera nekog artefakta, ili, još bolje, "same zbilje"? Pa, zapravo radi se o velikoj, dječjoj znatiželji i verfremdungseffektu suočenja mladenačke nevinosti s apsurdima administriranja života sàma.
Nakon projekcija ukupno stotinu i dvanaest filmova, nagrade 22. izdanja ZagrebDoxa u subotu, 25. travnja dodijeljene su na intimnoj svečanosti lišenoj festivalske pompe.
Ovogodišnji je Kontroverzni Dox sadržavao pet naslova – četiri dugometražna filma i jedan kratkometražni dokumentarac otvorenijeg, hibridnog oblika – čije su teme sezale sve od utvrđivanja granica prava na eutanaziju do objektivnog razmatranja spornih uvjerenja preporođene zajednice "tradicionalnih žena".
Na filmskom planu, u pitanju je jedno izuzetno kinematografski pismeno djelce koje kombinira ozbiljnost i emotivni naboj s apsolutnom pitkošću, pratljivošću i toplim ljudskim humorom.
U pitanju je izuzetno informativan dokumentarac koji u nabijenom tempu i jakom ritmu vodi gledatelja kroz gusto koncentrirane detalje povijesti jedne lokalne scene u rasponu od nekoliko godina oko Titove smrti.
Ljudski je život zbroj neobičnih sastojaka. Katkad sretnih i inspirativnih, mnogo češće, pak, tragičnih i deprimirajućih. Kako bismo unekoliko uhvatili taj neobičan spoj svega ovoga, potrebna nam je – rekao bi filozof umjetnosti, Boris Groys – dokumentacija.
Na koncu, prošla je godina, što se tiče hrvatskih kratkih filmova, ponudila dosta solidnih ostvarenja koja su nam uglavnom došla od mlađih autora i među kojima nije bilo jednog jasnog favorita. Možda je i najveći dobitak potvrda o diverzitetu autorskih poetika, senzibiliteta i tema, te otpornosti kratkog metra u hrvatskoj kinematografiji