Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search
Iako ZagrebDox regiju definira nešto šire, sasvim je logično da su njegovom regionalnom konkurencijom dominirali filmovi iz uže shvaćene regije koju možemo nazvati, ne baš uvijek i svugdje popularno ili politički oportuno, bivšom Jugoslavijom.
Autori filma, redatelj i scenarist Ramljak te scenaristi Drago Hedl i Hrvoje Zovko, uz razvidan doprinos montažera Damira Čučića, zauzeli su jasan i odlučan stav kojim su namjerili zanemariti potencijale senzacionalističkog burkanja i eventualnog bockanja starih rana lako izvedivim udarcima, već su podsjećanju na nemilu tragediju pristupili marnim istraživanjem, predstavljenim u mirnom, staloženom, nehuškačkom, nezapaljivom tonu koji se nadaje pomirljivo objektivnim, staloženim izlaganjem, nepristranim iznošenjem podataka i prisjećanja svjedoka i sudionika vremena i događaja, znalački uvezenih u zaokruženu pripovijest bez nedvojbenog zaključka i bez sretnog svršetka.
Distributerskom voljom ili slučajem se dogodilo da su se u hrvatskim kinima istodobno pojavila dva domaća dugometražna ostvarenja primarno zasnovana na međuigri dvoje glumaca/protagonista. Ta je utemeljenost tek načelna jer zahvaljujući spretnosti i umijeću njihovih redatelja oba – i to svaki na svoj način – čudnovato izlaze iz zamke hermetičnosti, ako istu doživljavamo u pejorativnom kontekstu.
Djelo dinamičnog, bibavog ritma razmjerno pravilno izmjenjuje vizualno i emocionalno uzburkane prizore izraelskih rušilačkih pohoda s prizorima smirenijeg poćuta, ostvarenih u predasima između navala neumoljivih bagera, a u kojima Masaferjaćani, a ponajviše Adra i izraelski mu drug, angažirani posjetitelj Abraham, kontempliraju neizglednu prošlost, sadašnjost i budućnost seljana i vazda napetog izraelsko-palestinskog odnosa, a u kojima će se naći i poneki kadar zamjetnije estetizacije.
Mislim da su mi, kad su u pitanju slike koje generira umjetna inteligencija, korisničke želje najveći misterij. Lako za to što je proizvod najčešće poprilično loš; ali zašto bi itko htio da ta slika postoji?
Sniman tijekom perioda od dvanaest godina, film strpljivo bilježi burno odrastanje dječaka Sanyija u Budimpešti i njegovu transformaciju od malog buntovnika s ulice do problematičnog adolescenta.
Iako je samorazumljivo da namjena, odnosno želja za stvaranjem određenog djela kao i specifični umjetnički koncept postoje iza svakog filma, s razvojem, a i potrebom suvremene (filmske) industrije, pojavila se specifična filmska forma čiji je naglasak isključivo (možda i jedino?) na njegovoj direktnoj svrsi usmjerenoj targetiranoj publici i prikazivačkoj platformi. No, što je uopće filmično u namjenskom filmu, što ili koja je namjena namjenskog filma? Drugim riječima, na što da se fokusiramo u njegovoj analizi i promišljanju?
Prostor kao tkivo podložno iščitavanjima različitih narativa, tragova i otisaka, odnosno prostor kao proizvod vremena i društvenih promjena, može se promatrati kao provodna nit bogatog  dokumentarno-eksperimentalnog opusa multimedijalne umjetnice i filmske autorice Ane Hušman.
Malim svjetlosnim intervencijama, čak mikro diverzijama ili naprosto optičkim senzacijama koje sam ne proizvodi, nego zamjećuje i bilježi u svom domu, Faktor usložnjava jednostavan dokumentarni prosede. Remeteći lirskost opisa vlastite svakodnevice rastrzane tegobnim manifestacijama progresivne bolesti, redatelj na planu forme konkretizira svoj osjećaj izglobljenosti i dezintegracije.
Zahvaljujući određenim ilustracijama Tisje Kljaković Brajić i poglavljima njezine spomenute knjige U malu je uša đava te autoričinom koscenarističkom doprinosu, Popovići su kroz trinaestominutni film Žarko, razmazit ćeš dite! uspjeli uloviti esenciju predloška, osjećaje nostalgije i topline bezbrižnog odrastanja jedne djevojčice, točnije, same autorice u Splitu 80-ih godina prošlog stoljeća pa sve tamo do prvih ratnih uzbuna na pragu novog desetljeća.