Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

Život pred vlastitim pogledom: Filmovi Shirouyasua Suzukija

Impression of Sunset, r. Shirouyasu Suzuki

U posebnom programu desetih Dana japanskog filma u Beču, održanih pod nazivom Japannual od 8. do 15. listopada 2026., susret s djelom Shirouyasua Suzukija otvorio je pitanje koliko je malo potrebno da svakodnevica postane film, a koliko mnogo da čovjek izdrži vlastitu sliku. U bečkom Filmcasinu 10. listopada prikazana su tri njegova ostvarenja: Impression of Sunset (1975), 15 Days (1980) i After All, I’m 70 Years Old (2005). Program koji je odabrala i predstavila Claudia Siefen-Leitich povezao je trideset godina stvaralaštva japanskoga pjesnika i dokumentarista, omogućujući da se njegova poetika razmotri kroz promjene odnosa prema snimanju, privatnosti i vlastitom tijelu.

Smotra u organizaciji Austrijsko-japanskoga društva time je svojoj ulozi posredovanja između japanske kinematografije i austrijske publike pridružila vrijedan pogled prema osobnom i eksperimentalnom filmu. Suzukijevi radovi traže drukčiju pozornost od one koju obično povezujemo s festivalskim otkrivanjem novih naslova: strpljenje prema neznatnom događaju, spremnost na ponavljanje i osjetljivost za neizvjesnost iskaza. Promatrani zajedno, oni oblikuju put od zadovoljstva zbog pronađenoga izražajnog sredstva, preko otpora izlaganju, do starosti u kojoj snimanje postaje način održavanja veze sa svijetom. Kontinuitet toga puta počiva na pitanju koje se svakim filmom iznova otvara –  što se događa sa životom kada ga njegov nositelj istodobno živi, promatra i pretvara u sliku?

Shirouyasu Suzuki (1935.–2022.) pripada autorima čije je mjesto u povijesti filma teško razumjeti odvajajući njihove različite djelatnosti. Pjesnik, snimatelj, filmski autor i pedagog, osobni je izraz razvijao između književnosti, profesionalne televizijske proizvodnje i nezavisnoga filmskog eksperimenta. Od 1963. je radio kao snimatelj japanskoga javnog servisa NHK, dok je vlastitim kamerama bilježio prizore iz neposredne okoline te je ta usporednost profesionalnog rada i privatnog istraživanja presudna za razumijevanje njegove poetike. Osobni film nastaje kao mogućnost da slikom progovori izvan zahtjeva institucije, u ritmu koji pripada njegovu iskustvu. Suzuki stoga nije amater kojemu nedostaje profesionalno znanje, nego iskusan snimatelj koji ponovno ispituje čemu to znanje služi. Nabavljanje vlastite opreme, snimanje obitelji i oblikovanje filma u kućnim uvjetima imaju značenje stjecanja izražajne samostalnosti. Kamera se približava položaju olovke kao predmetu kojim pojedinac može misliti bez prethodnog odobrenja proizvodnog sustava te je njegov kasniji pedagoški rad na umjetničkom sveučilištu Tama i u tokijskom Image Forumu dodatno proširio utjecaj takva razumijevanja filma. Važno nasljeđe čini upravo mogućnost da se stvaralaštvo uspostavi ondje gdje naizgled nema ničega dovoljno značajnog za snimanje.

U kontekstu japanskoga dokumentarizma taj pomak valja promatrati uz snažnu tradiciju društveno angažiranog filma. Radovi Shinsukea Ogawe i Noriakija Tsuchimota povezivali su dokumentarno stvaranje s kolektivnim iskustvom, političkim sukobima i dugotrajnim odnosom prema snimanim zajednicama. Suzukijevo okretanje vlastitoj svakodnevici mijenja razmjere istraživanja, ali ne ukida pitanje autorova položaja. Institucija, radni ritam, obiteljske uloge i društvena očekivanja ostaju prisutni u načinu na koji pojedinac raspolaže svojim vremenom i govori o sebi. Privatnost je prostor u kojemu se posljedice tih odnosa mogu prepoznati iz neposredne blizine. Pri tome pojam self-documentary obuhvaća različite oblike takva snimanja sebe i vlastite okoline. U japanskom se kontekstu susreću izrazi shiteki dokyumentarii, odnosno osobni ili privatni dokumentarac, i serufu dokyumentarii, preuzet prema engleskome nazivu. Granice između dnevničkog filma, filmskog autoportreta i osobnog eseja pritom ostaju propusne. Njihova je zajednička osobina da autor vlastitu uključenost čini sastavnim dijelom dokumentarnog iskaza. Svoj život pretvara u građu, ali istodobno istražuje kako prisutnost kamere mijenja njegovo ponašanje i odnos prema drugima. Autobiografska činjenica zato nije dovoljna već presudan postaje oblik njezina filmskog posredovanja.

Bliskost japanskoj tradiciji ispovjedne proze, osobito takozvanom romanu o sebi, pomaže objasniti zanimanje za svakodnevicu i privatno iskustvo. Ipak, filmsko prvo lice ima vlastite teškoće, tijelo može pokazati ono što govor pokušava prikriti, trajanje kadra razotkriti nelagodu, a naknadni komentar promijeniti značenje snimljenoga trenutka. Pritom samootkrivanje ne jamči istinitost jer pred kamerom čovjek bira, prešućuje i nastupa, čak i kada želi biti potpuno otvoren. Suzukijeva je važnost u tome što takve prepreke prihvaća kao sadržaj filma, umjesto da ih prikrije uvjerljivom pričom o vlastitoj autentičnosti.

Za Suzikijevo oblikovanje osobnog izraza posebno je važan Jonas Mekas, čije je Reminiscences of a Journey to Lithuania gledao u Japanu. Mekas mu je pokazao kako obiteljski susreti i usputne slike mogu nositi složenost iskustva bez oslanjanja na konvencionalnu radnju te Suzuki tu mogućnost razvija prema upornijem ispitivanju samoga čina snimanja. Drukčiju vrstu japanske osobne dokumentaristike predstavlja Kazuo Hara, čiji Extreme Private Eros: Love Song 1974 intimnost izlaže kroz konfliktne odnose i tjelesnu neposrednost. Suzukijeva radikalnost često je tiša jer proizlazi iz ustrajnosti kojom provjerava može li osobni pogled uopće postati oblik komunikacije.

U dvadesetčetverominutnom filmu Impression of Sunset ta provjera još nosi lakoću otkrića. Nabavljena stara šesnaestmilimetarska kamera potiče snimanje supruge, novorođenog djeteta i neposredne okoline. Na razini motiva riječ je o građi obiteljskog filma, ali zanimanje postupno prelazi s onoga što kamera bilježi na zadovoljstvo i nesigurnost čovjeka koji njome rukuje. Kamera dobiva gotovo protagonističku ulogu, njezina prisutnost povezuje nježnost prema bližnjima s uzbuđenjem zbog mogućnosti izražavanja, pa se obiteljska svakodnevica istodobno otkriva kao prostor života i prostor nastanka filmske forme. U toj povezanosti počiva osobita svježina filma, naime, snimanje ne zahtijeva izvanredan događaj koji bi unaprijed opravdao svoju važnost. Dovoljni su blizina, svjetlost i osjećaj da vrijedi zadržati ono što upravo prolazi. Suzukijev pogled pritom nije bezazlena pretpostavka da je sve privatno već samim time umjetnički vrijedno. Njegov komentar prati pitanje kako od snimljenih prizora napraviti vlastiti iskaz. Zadovoljstvo obiteljskim životom isprepleće se s otkrićem da između pisanja pjesme i stvaranja filma može postojati kontinuitet jer obje djelatnosti počinju pažnjom prema iskustvu koje još nema unaprijed određen oblik.

Glas je u tom postupku jednako važan kao slika. Suzuki je komentar snimao gledajući projekciju vlastitog materijala, čime između doživljenoga trenutka i njegova izgovaranja nastaje vremenski razmak. Govor zato nije neutralno objašnjenje vidljivoga, on pripada čovjeku koji ponovno susreće svoje iskustvo i pokušava razumjeti što ga je navelo da uključi kameru. Slika i riječ zadržavaju različite položaje prema istom događaju, naime, jedna čuva trag njegova odvijanja, druga pokazuje naknadno mišljenje. Esejističnost filma razvija se upravo između tih dviju perspektiva, u prostoru u kojemu iskustvo postaje predmet vlastitog preispitivanja.

15 Days, r. Shirouyasu Suzuki

Najizrazitiji formalni zahvat dodatno otežava neposredno prepuštanje obiteljskim prizorima. Rupice probušene u filmskoj vrpci pojavljuju se na projekciji kao bijeli kružići koji presijecaju fotografsku sliku. Taj postupak otvara napetost između prisnosti i odmaka, pa upravo u trenutku kada bi se prizor mogao prihvatiti kao prozor u tuđu svakodnevicu, slika podsjeća na vlastitu izrađenost. Film pritom ne gubi emocionalnu snagu, pa osjećaj blizine postaje složeniji jer uključuje svijest o posredovanju. Bilo bi, međutim, pretjerano svaku takvu intervenciju pripisati potpuno dovršenom teorijskom programu. Suzukijeva bojazan da bi materijal mogao ostati običan kućni film, te pomisao da će ga bušenje vrpce učiniti eksperimentalnijim, otkrivaju stvaralačku nesigurnost. Upravo ona čini postupak zanimljivijim, film pokazuje autora koji tek traži opravdanje svojega izraza, iskušavajući što intimnoj građi može dati javnu vrijednost. Bijeli kružići stoga mogu djelovati i kao znak nepovjerenja prema jednostavnoj ljepoti snimljenoga, Suzuki želi prihvatiti svakodnevicu, ali još provjerava smije li je prepustiti gledatelju bez dodatnoga umjetničkog opravdanja.

Zalazak sunca daje toj potrazi vremensku dubinu. Prizor nestajuće svjetlosti povezuje trenutačno zadovoljstvo gledanja s nemogućnošću zadržavanja onoga što gledamo. Filmska snimka omogućuje povratak prizoru, ali ne vraća trenutak njegova nastanka. Tako i slike novorođenčeta, premda usmjerene prema početku života, već pripadaju vremenu koje je prošlo. Nije potrebno pretvoriti ih u izravne simbole smrti da bi se osjetila njihova ranjivost. Dovoljno je prepoznati da je filmsko očuvanje uvijek nepotpuno: čuva izgled prisutnosti, dok se život nastavlja izvan snimke. Nježnost ranog Suzukijeva filma zbog toga nosi jedva primjetnu melankoliju.

U filmu 15 Days odnos prema kameri postaje znatno neugodniji. Autor uspostavlja jednostavno pravilo: tijekom petnaest dana svakodnevno snimati približno šest minuta vlastitoga govora. Materijal nastaje od 19. studenoga do 3. prosinca 1979., a dovršeni film iz 1980. u bečkom je programu prikazan u trajanju od 93 minute. Dnevnički zapis ovdje dobiva čvrst vremenski okvir, dok sadržaj ostaje otvoren. Takva kombinacija discipline i neizvjesnosti omogućuje da se promjena odnosa prema kameri razvije pred gledateljem, bez potrebe za unaprijed pripremljenom dramaturgijom priznanja ili konačnog samorazumijevanja.

Početni je otpor izlaganju također i posebno važan, naime, Suzuki kameri okreće leđa, ali čovjek koji upravlja aparatom ne može podnijeti položaj takvoga objekta. Time se raspada pretpostavka da autor, snimajući sebe, automatski raspolaže većom kontrolom nego kada snima druge. On može odrediti kadar i trajanje, ali ne može potpuno nadzirati dojam koji će proizvesti. Leđa okrenuta objektivu postaju vidljiv oblik toga rascjepa. Tijelo je prisutno, govor se odvija, no lice se uskraćuje. Film već tim jednostavnim odnosom pokazuje kako želja za izražavanjem može istodobno sadržavati potrebu za zaklonom.

U duljim, pretežno statičnim kadrovima neugoda dobiva trajanje koje montaža ne uklanja. Oklijevanje, ponavljanje i nezadovoljstvo vlastitim riječima ostaju dijelom susreta. Gledatelj nema pred sobom samo informacije o autorovu životu nego i vrijeme potrebno da se te informacije izgovore. To je ključna razlika između priče o samopropitivanju i njegova filmskog izvođenja, Suzuki, naime, ne prenosi dovršene uvide iz neke već svladane krize, on izlaže proces u kojemu tek pokušava odrediti što misli, a aparat bilježi i ono što u tome pokušaju zapinje, rasipa se ili ostaje bez zaključka. Kamera zbog toga poprima ulogu sugovornika koji ne odgovara, iza nje nema osobe čija bi reakcija mogla ublažiti nelagodu, potaknuti objašnjenje ili potvrditi smisao rečenoga. Ipak, snimanje podrazumijeva nekoga tko će to sve tek poslije gledati budući da dokumentarni kontakt nastaje baš kroz tu vremensku razdvojenost. Njegova se prisnost ne temelji na stvarnom zajedništvu trenutka, nego na mogućnosti da tuđe oklijevanje prepoznamo kao iskustvo koje i sami poznajemo. Samoća snimanja tako proizvodi neobičan oblik odgođenog susreta.

Postupno okretanje lica prema objektivu mijenja taj odnos, ali ga ne razrješava jednostavnim oslobođenjem. Lakše podnošenje kamere ne dokazuje da je pronađeno neko konačno, istinito lice. Moguće je i da autor razvija novu izvedbenu sposobnost, uči kako pred aparatom živjeti i govoriti. Snaga filma počiva upravo na održavanju obiju mogućnosti. Povećana otvorenost može biti znak povjerenja, ali i navikavanja na vlastitu reprezentaciju. Suzuki zato ostaje istodobno onaj koji istražuje i onaj koji se prilagođava uvjetima istraživanja. Njegov se identitet pred kamerom oblikuje, umjesto da jednostavno izlazi iz prethodne skrivenosti.

Ponavljanje dnevnog postupka daje filmu strogoću koja ga približava strukturalnom eksperimentu. Unaprijed određena mjera vremena proizvodi očekivanje kontinuiteta, dok se unutarnja stanja odbijaju razvijati urednom putanjom. Novi datum ne jamči novu misao jer se ista dvojba može vratiti, a govor ostati zatvoren u krugu te upravo tu leži i moguća gledateljska iscrpljenost: trajanje samo po sebi ne jamči dubinu, niti svako oklijevanje postaje spoznaja. Film ostaje uvjerljiv onoliko koliko dopušta da se ta opasnost osjeti. Njegova strogost uključuje mogućnost neuspjeha, bez koje bi samopropitivanje postalo unaprijed zajamčena predstava iskrenosti.

Pitanje se narcizma pritom ne može jednostavno odbaciti. Autor zauzima središte slike i od publike traži znatnu količinu vremena za vlastite nedoumice. Međutim, isti postupak izlaže i granice njegova autoriteta, Suzuki se ne prikazuje kao osobito dostojan divljenja te se suočava i s vlastitom odbojnošću, taštinom i nemoći da sebe prihvati onako kako izgleda snimljen. Kritička vrijednost filma proizlazi iz tog razmaka između zamišljene i vidljive osobe. Privatno iskustvo postaje šire relevantno ondje gdje razotkriva koliko malo kontrole imamo nad slikom kojom ulazimo u tuđu svijest.

Četvrt stoljeća poslije, tridesetšestominutni After All, I’m 70 Years Old premješta naglasak prema tijelu koje se više ne može uzeti zdravo za gotovo. Suzuki bilježi vrijeme uoči sedamdesetog rođendana, pogođen gripom, bolovima u leđima i koljenima te otežanim kretanjem. Već naslov povezuje priznavanje dobi s blagim odmakom prema vlastitoj situaciji, starost se ne pojavljuje kao apstraktna tema koju treba objasniti, nego kroz konkretne prepreke u običnom danu. Tijelo koje je omogućivalo pogled sada traži pozornost za sebe, određujući mogućnosti djelovanja i ritam svakodnevice. Pri tome su osobito važni prizori vježbanja. Potaknut predanošću studenata njihovu radu, Suzuki pokušava ojačati oslabjele noge i leđa. Njegov trud istodobno je ozbiljan i nespretan, pa otvara prostor humoru koji proizlazi iz razmaka između namjere i izvedbe. Autor je i sam zabilježio iznenađenje smijehom publike na projekciji, taj odziv pokazuje da osobni iskaz može proizvesti učinak koji njegov stvaratelj nije predvidio budući da tijelo postaje mjesto susreta kroz prepoznatljivu nesavršenost. Dostojanstvo prizora počiva na ustrajnosti koja podnosi mogućnost da izgleda smiješno, bez potrebe da se preoblikuje u uzvišenu sliku nadvladavanja starosti.

Pogled na božur u dvorištu dodatno proširuje odnos prema prolaznosti. Nabujali pupoljak, cvjetanje i očekivano venuće uvode vrijeme koje se odvija izvan autorove tjelesne nelagode. Cvijet se može povezati sa starenjem, ali bilo bi osiromašujuće iscrpiti ga u ulozi ilustracije ljudske sudbine. Njegova boja i rast imaju vlastitu osjetilnu prisutnost, sposobnu privući pogled čovjeka zaokupljenog boli. U tome je upravo i važan pomak, taj da samopromatranje ostaje otvoreno prema onome što postoji neovisno o autoru. Kamera održava mogućnost zanimanja za svijet i onda kada tijelo sužava prostor kretanja.

Usporedba triju filmova otkriva promjenu načina na koji Suzuki podnosi vlastitu vidljivost. U ranom radu kamera je predmet zadovoljstva i obećanje izražajne slobode, u 15 Days postaje izvor pritiska, a u kasnom filmu prati napor nastavka svakodnevice. Taj razvoj ne treba pretvoriti u urednu priču o konačnoj pomirenosti. Bol, nelagoda i potreba za samopotvrđivanjem ne nestaju. Mijenja se, međutim, prostor koji autor ostavlja nepredviđenom: bijelom prekidu slike, vlastitom neprihvatljivom izgledu, smijehu publike ili cvijetu koji zaokuplja pogled. Osobni film traje zahvaljujući onome što pojedinac ne uspijeva potpuno podrediti svojoj namjeri.

Bečki je izbor filmova stoga omogućio da se Suzukijevo stvaralaštvo sagleda kao dugotrajno istraživanje uvjeta pod kojima život može postati filmski iskaz. Njegov doprinos nadilazi uvođenje privatnih tema u dokumentarac, važan je način na koji povezuje intimnost s kritičkom sviješću o aparatu, govoru i gledanju. Svaki čin približavanja sebi pritom otkriva novi razmak, npr. između doživljaja i snimke, tijela i njegove slike, autora i publike.

U tim razmacima nastaje i poezija njegova filma. Zalazak, lice koje izbjegava objektiv i starije tijelo zaokupljeno vježbanjem ostaju konkretni prizori pojedinačnog života, dovoljno otvoreni da u njima prepoznamo vlastitu izloženost vremenu. Suzuki ne postiže bliskost time što o sebi govori sve, postiže je dopuštajući da se vide granice njegova pokušaja, kamera ne zaustavlja prolaznost, ali čovjeku omogućuje da joj posveti pogled te da taj pogled, sa svom njegovom nesigurnošću, nekome preda.

Picture of Ante Pavlov

Ante Pavlov

Ante Pavlov (Split, 1979.) diplomirao je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu...

Svi članci

Posljednje objave