Trenutačno najgledaniji film u Hrvatskoj, Fiume o morte! redatelja Igora Bezinovića, svojevrsni je fenomen naše kinematografije jer su, unatoč brojnim blockbusterima i filmovima koji su na repertoaru hrvatskih kina u eri dodjele Oscara, najprestižnije svjetske nagrade na području filma – one Američke filmske akademije, gledatelji pozornost posvetili hrvatskom filmu i stvorili senzaciju!
Posebno se to odnosi na Riječane i Rijeku, grad u kojem je film većinom i snimljen. Od premijere u riječkom Art-kinu Croatia održane 8. veljače 2025. pa do danas, traži se ulaznica više. Rasprodane su unaprijed, pa u upravi kina kažu da će projekcija biti i u ožujku, odnosno sve dok postoji veliki interes posjetitelja. Fascinantan je podatak da je Fiume o morte! o šesnaestomjesečnoj okupaciji Rijeke između 1919. i 2021. godine od strane talijanskog iredentista i preteče fašizma, Gabrielea D’Annunzija, najgledaniji film u šesnaest godina postojanja riječkog Art-kina!
Angažman nekoliko stotina građanki i građana Rijeke za snimanje ovog dokumentarnog filmskog uratka – redatelj Bezinović nalazio ih je po riječkim kafićima, ulicama, tržnici i kvartovima, sigurno je jedan od razloga neuobičajenoj posjećenosti riječkoj kino dvorani. U posljednje vrijeme kina generalno bilježe manji broj posjetitelja, između ostaloga zbog brojnih platformi, a Art-kino sa svojim repertoarom art filmova ili ciklusa filmova neengleskog govornog područja, teško može parirati Cinestaru koji prikazuje spektakle i komercijalno uspješnije filmove, a neki bi rekli da su i sjedalice u Cinestaru udobnije. To su nažalost postali kriteriji odlaska u kina.
Drugi razlog zašto je Fiume o morte! rado gledan u Rijeci jest lokalpatriotizam. Rijetko se događa da se snimi film o vlastitome gradu, pa je logično da takvi filmovi polučuju dobru gledanost. Treći jest to što se u filmu većinom govori talijanskim jezikom odnosno fijumanskim dijalektom, pa ako uzmemo u obzir činjenicu da u Rijeci prema posljednjem provedenom popisu stanovništva iz 2021. godine živi 1.569 pripadnika talijanske nacionalne manjine, što čini 1,45 posto stanovništva, nameće se zaključak da velika većina pripadnika talijanske nacionalne manjine pohodi ili će pohoditi kino i pogledati film. Iako progovara o povijesnom liku kontroverzne biografije. D’Annunziju.
Redatelj Bezinović odlučio je za sam početak filma snimiti anketu među Riječanima postavljajući pitanje: „Znate li tko je Gabriele D’Annunzio?” Mlađi anketirani nikad nisu čuli za njega, dok se stariji prisjećaju onog što su učili u školi ili čuli od članova obitelji i sugrađana.
D’Annunzio, talijanski pjesnik, preteča fašizma, kicoš koji je volio žene, kokain i oružje te imao pretenzije osvajati tuđa područja, ostavio je pečat u povijesti Rijeke svojom bizarnom šesnaestomjesečnom okupacijom grada. Bio je niskoga rasta, ćelav, pa je redatelj Igor Bezinović odlučio pronaći osobe koje mu, više ili manje, fizički nalikuju. Odabrao je i angažirao čak sedmoricu glumaca, oni su u filmu jedan drugome “predavali štafetu” kako se priča razvijala. To što je Bezinović odlučio da sedam posve različitih osoba tumači D’Annunzija, a da im je zajednička samo ćelavost, ostavlja dojam da je to učinio s ciljem: prikazati okupatora na ironičan način. Svjesni su toga i sami akteri priče, a i mi smo odlučili, u Bezinovićevoj maniri, o dojmovima upitati dvojicu od sedmorice angažiranih glumaca u ulozi D’Annunzija. Obojica su bila uspješna i svaki je pristupio na vlastiti, specifičan način.
Jedan od protagonista Gabrielea D’Annunzija, inače radnik riječkog Komunalnog društva Čistoća Ćenan Beljulji, iznimno je ponosan i sretan što mu je redatelj Igor Bezinović dodijelio ulogu.
„Kada sam se prijavio za statista nisam ni sanjao da će me ovaj „mali, a tako veliki čovjek“ zamoliti da preuzmem ulogu glavnog glumca! U prvoj sekundi pomislio sam: „Ovaj čovjek nije normalan“. U trećoj sekundi rekao sam: „Apsolutno! Nitko to ne bi mogao odraditi bolje od mene“. Igor Bezinović je redatelj nevjerojatne snage, ljubavi i poštovanja prema svakome, pokazao mi je što znači biti pravi vođa i prijatelj. Zahvaljujem mu što mi je dao šansu da budem dio ovog nezaboravnog projekta – dio obitelji, povijesti, dio nečega što će trajati dulje od nas. Ovo me iskustvo promijenilo i ostat će urezano u mom srcu zauvijek. Hvala cijeloj ekipi na ljubavi i podršci. Ovo je priča koja će trajati i kad nas više ne bude“, objavio je Beljulji na društvenoj mreži uz dopuštenje da njegove riječi prenesemo, ujedno nam je otkrio da je Igor Bezinović, pročitavši njegov status, bio ganut do suza.
D’Annunzija je u filmu utjelovio i umirovljeni novinar talijanske redakcije HRT Radio Rijeke Andrea Marsanich. Bez obzira na dugogodišnje iskustvo u novinarstvu kaže da mu set i snimanje filma predstavljaju najuzbudljivije trenutke u životu. No nije bilo ni jednostavno ni lako, prisjeća se Marsanich koji je u rujnu morao na snimanju biti u vojnoj odori i toplome šinjelu, na 30 Celzijevih stupnjeva, da bi se vjerno rekonstruirala činjenica da je D’Annunzio u to vrijeme imao gripu.
„Slušao sam redatelja jer je i meni bilo bitno da moja uloga bude temeljena na povijesnim činjenicama. Nekad hodaš gradom, a da nisi svjestan što se u nekim dijelovima kroz povijest događalo. Pa i u slučaju okupacije grada od strane D’Annunzija. Mnogi danas ne znaju upravo te povijesne činjenice, a ovaj film je, osim što je zabavan i ironičan, ujedno i edukativan, zahvaljujući Igoru Bezinoviću koji je sve to prikazao na razumljiv i prihvatljiv način. Iznimno mi je važno što se u filmu čuje i fijumanski dijalekt koji nažalost odumire. Meni je bilo puno lakše tumačiti ulogu D’Annunzija jer mi je talijanski jezik materinji, za razliku od ostalih protagonista koji su morali učiti izgovarati rečenice na talijanskom. I bili su izvrsni! Cijeli tim, na čelu s redateljem bio je izvrstan i tijekom snimanja filma, a trajalo je to 10 godina, postali smo kompa. Nije mi to bio prvi angažman u filmu jer sam 1982. godine bio statist u Pravac Kina (High road to China, 1983) koji se snimao u Opatiji, ali me za audiciju za Fiume o morte! nagovorila kći Sara koja u filmu tumači zapaženu ulogu. Nisam bio siguran hoću li imati dovoljno vremena, ali iz današnje perspektive mi je jako drago što me uspjela nagovoriti jer je iskustvo fenomenalno! I ostali članovi moje obitelji su u filmu, ali imaju manje uloge. Šalio sam se s Bezinovićem da bi me trebalo nominirati za najbolju mušku ulogu za nagradu Oscar, a on mi je isto šaleći se, odgovorio da ne bi mogao odlučiti između Beljuljija i mene“, istaknuo je Marsanich.
Što se gledatelja tiče, iz prepune kino dvorane izlazili su ozarenih lica. Fascinantno je da je film privukao gledatelje mlađe, srednje i starije generacije, raznih profila, političkih i ideoloških stajališta. Mlađi su se uglavnom zabavljali i više su ih privukle igrane scene, dok su stariji preferirali dokumentarne dijelove filma.
„Posebno sam iznenađena na koji je način film posložen da tako kažem, kombinacija igranog i dokumentarnog dijela. Pretpostavljam da je to zasluga redatelja. Glumci, odnosno građani amateri od kojih su neki prvi put pred kamerama, su izvrsni, kapa do poda, odradili su uloge maestralno, osmijeh mi još uvijek ne silazi s lica. Koliko god nagrada film dobio, svaka je zaslužena. Ja vjerujem da će ih sigurno biti još mnogo. Topla preporuka svima da pogledaju film, ja ću barem još jednom!“, istaknula je gledateljica Snježana Juričić.
Zdravko Bakarčić se osvrnuo i na povijesne činjenice o kojima film progovara. „Riječanin sam, a dio povijesti koji se spominje u filmu mi je poznat. Imam koju godinu i jako mi je drago što sam odlučio otići u kino i pogledati film na velikom platnu. Simpatičan je uradak, sviđa mi se! Za okupaciju D’Annunzija znam da je bila i mislim da je on ustvari Italiji napravio veliku uslugu, jer je kasnije Rijeka bila pod okupacijom Italije u pravom smislu, upravo Italije koja je D’Annunzija povukla iz Rijeke. Ne ponovilo se, Rijeka je trebala biti slobodna, kao što je danas, ona je naša i takva treba ostati“.
No činjenica je da je Rijeka u povijesti bila pod mnogim „čizmama“, a svaka je od njih ostavila nesagledive posljedice. Najbanalnije rečeno: dobre i loše. Ratovi, razaranja i ubojstva su srećom iza nas, a arhitekturu, ostatak infrastrukture, jezik, kulturu i narodne običaje, Italija je primjerice u „nasljeđe“ ostavila na hrvatskome tlu populaciji koja, kako vrijeme odmiče, a generacije se mijenjaju, ipak lagano gubi onu „talijanštinu“ koju su mnogi prezirali, a mnogi su s njom i srasli. Iz talijanskog jezika u Rijeci je nastao fijumanski dijalekt kojeg još uvijek cijene, štuju i govore pripadnici talijanske nacionalne manjine.
Carola Gasparini film je pogledala iz, kako kaže, perspektive jedne „Fiumane patoche“, rođene Fijumanke.
„Film govori o kontroverznoj figuri D’Annunzija, ali i maloj riječkoj talijanskoj zajednici u kojoj svatko poznaje svakoga. Bilo je zanimljivo u filmu gledati lica meni vrlo poznatih ljudi iz grada, jer kad pripadaš jednoj tako maloj zajednici, ispada da sve poznaješ. Iznimno mi je drago što su upravo Fijumani pokazali veliki interes za angažman u filmu. Cameo uloga gospodina Bachicha primjerice, koji šetajući po riječkome Korzu ispred zgrade Radio Rijeke počne na talijanskom jeziku ispitivati „D’Annunzijeve ardite“, rijedak je primjer (pre)ostalih Fijumana u Rijeci, a tko poznaje gospodina Bachicha zna da on svakodnevno šeće Korzom i uživa u čavrljanju s ljudima.
Ja sam“ Fiumana patoca“, govorim fijumanskim dijalektom i moja ga djeca govore. Film vidim kao jednu od rijetkih priča o spornoj i vrlo složenoj povijesti grada koja svakako utječe na život male talijanske zajednice u Rijeci. Vrlo malo današnjih građana Rijeke zna da je talijanska zajednica prožeta brojnim političkim i kulturnim tenzijama, da je već 80 godina uronjena u drugačiji jezični i kulturni kontekst, ali je unatoč svim zavrzlamama ipak uspjela održati vlastiti jezik i identitet. Smatram da je tema Fijumana u filmu, osim što je kompleksna, vrlo važna za grad i drago mi je što je to u filmu prikazano.“
I jest. Redatelj Igor Bezinović je Riječanin, jako dobro svjestan svih tih činjenica, a osim što je dao priliku da se fijumanski dijalekt u filmu čuje i na taj ga način ovjekovječi, dobro je „odvagnuo“ kako će prikazati, u očima Hrvata i hrvatskih državljana, omraženog D’Annunzija. Koristio je originalne dokumentarne snimke D’Annunzijeve okupacije Rijeke, a gotovo svaka snimka ili fotografija pretočena je u igranu verziju na groteskan način. Prikazao ga je „ludom“, a ta je luda uspjela nažalost na šesnaest mjeseci pokoriti Rijeku. Nevjerojatan je podatak da su mu Talijani u Trstu 2019. godine, točno stotinu godina nakon njegove okupacije Rijeke, podignuli spomenik. To se u Rijeci, a kako je to kategorički rečeno pri kraju filma, neće dogoditi nikad. I tako je na samo sedamdesetak kilometara udaljenosti, u Rijeci i Trstu, D’Annunzio u suvremeno doba ovjekovječen za različite načine. Doslovno i figurativno.
