Kao i njegova prethodna izdanja, devetnaesti Subversive Film Festival učvrstio je svoj međunarodni položaj pametnog asamblaža filmskog i diskurzivnog sadržaja, izraženog vrijednosnog usmjerenja. Pod samosvjesno višeznačnom krilaticom “Neljudska moć: algoritmi kapitala”, ovogodišnji je Subversive potvrdio svoju preokupaciju uplivom infrastrukture kapitalizma i klasne nejednakosti u međuljudske odnose i suvremene društvene trendove. Osvježavajuće duhovitu obradu ovih tema mogli smo pronaći u jednom od najuspjelijih naslova igrane konkurencije, Korisnom duhu (Pee chai dai ka) debitantskog tajlandskog redatelja Ratchapooma Boonbunchachokea. Koristan duh već se prvim kadrovima otkriva kao kompetentan debi: Boonbunchachoke djelo kadrira analognim 16 milimetarskim filmom uokvirenim poput vinjete, uz očiglednu pažnju posvećenu simetričnosti prizora i zrnatim shemama boja. Sanjivo snimani i granično distopijski Tajland u filmu pati od štetne prašine koja je predstavljena kao nuspojava gospodarskog boljitka, pa naš neimenovani protagonist (Wisarut Homhuan) – koji se predstavlja kao “obrazovani feminizirani pederčić” – kupuje usisavač koji tijekom noći ljudskim glasom kašlje usisanu prašinu. Umjesto tehničara koji bi popravili ili zamijenili defektnu kupnju, dočekuje iznenađujuće zgodnog muškarca izbijeljene kose (Wanlop Rungkumjad) koji ga u farsičnu alegoriju filma uvodi kao u pripovijest o sve češćim pojavama ukletih kućnih naprava. Priča unutar priče započinje u lokalnoj tvornici koja je dozvolu za rad izgubila kad je duh Toka – zaposlenika koji se zbog prašine ugušio tijekom rada, no čija je smrt lažno prijavljena kao srčani udar – počeo opsjedati aparaturu. Hladnokrvna i besprijekorno odjevena upraviteljica tvornice Suman (fenomenalno ravnodušna manekenka Apasiri Nitibhon), koja je tvornicu naslijedila od mrtvog supruga, Tokovog duha bezuspješno uvjerava da nije preminuo zbog tvornice i da bi ih stoga trebao prestati terorizirati.
Rješenje problema Suman i karikaturalne rodbine njezinog supruga, mnoštva zadrtih snobova lakiranih sijedih frizura i napadnog nakita, javlja se kad se supruga njezinog nježnog sina Marcha (Witsarut Himmarat), koja je preminula tijekom spontanog pobačaja, svojem udovcu odlučuje vratiti kao usisavač. Nat (Davika Hoorne) naizmjence viđamo kao živahan bordo usisivač te, iz Marchevog gledišta, kao ženu zalizane bordo kose i apsurdne tamnoplave oprave s izraženim ramenima. Marcheva majka, tete i ujaci isprva se jednoglasno protive njegovoj vezi sa svjesnim usisivačem koji govori. Njihovo je protivljenje dijelom potaknuto praznovjernim strahom od utvara, no groze se većinom jer su Nat neprimjerenom udavačom smatrali i dok je bila živa, a Marchev ih je stariji brat već razočarao svojom homoseksualnom vezom s Australcem. Budući da, prema tajlandskoj predaji, duhovi opstaju jer ih se netko blizak sjeća, obitelj nastoji izbrisati Marcheva sjećanja na suprugu podvrgavajući ga elektrošokovima, uz kulisu klinike čiji su zidovi sazdani od brutalističkih, betonskih piramida. Kako ne bi nestala jer ju je suprug zaboravio, Nat odlučuje postati naslovni korisni duh i – u ispravnom tumačenju alegorije filma, katkad isprekidane reakcijama “obrazovanog pederčića” na priču zgodnog stranca – pristaje igrati ulogu klasnog neprijatelja. Iz jedinstvenog položaja duha, Nat upada u snove radnika tvornice kako bi ustanovila čija sjećanja Tokov agresivni duh vraćaju na mjesto nesreće. Toka naposljetku pronalazi u snu kolege radnika s kojim je potajice bio u vezi, prekida ih usred sanjanog seksa i pokuša Toka razborito odvratiti od napastovanja tvornice. Buržujska zajednica Natine svojte elektrošokovima briše sjećanja Tokovog partnera, a tvornica se opet otvara. Uz sve snažnije zgražanje “obrazovnog pederčića” na njezin manjak solidarnosti, duh Nat mijenja taktiku samoodržanja i postaje klasna izdajica, čiji je opstanak u suprugovim sjećanjima uvjetovan njezinom spremnošću da briše sjećanja na druge duhove iz umova njihovih bližnjih.
Kako bi ostvarila svoj san zasnivanja obitelji s Marchem unajmljivanjem surogat majke koja će nositi dijete začeto jajašcima koje je smrznula prije smrti, Nat je prisiljena istjerivati duhove koji opsjedaju čitavu četu korumpiranih ministara s enormnim utjecajem na društvo, stranačkih skorojevića, vojnih lica i licemjernih vjerskih vođa. Razmjer njezine klasne izdaje uskoro nadiđe istjerivanje duhova proletera koji su poginuli u tvornici njezine svojte, jer Nat treba brisati sjećanja na žrtve tajlandske turbulentne političke povijesti. Dok Nat istjeruje duhove studenata ubijenih na prosvjedima i lumpenproletera koji nisu preživjeli kasni kapitalizam, March se otuđuje od svoje neočekivano okrutne supruge i odlučuje obrazovati o povijesti tajlandskog političkog nasilja. U paralelnom mikrokozmosu zbližavanja “obrazovanog pederčića” i zgodnog stranca, pederčić shvaća da je stranac zapravo duh koji opsjeda njegov usisavač. Stranac mu otkriva da se zove Krong i da su mu moćnici, zbog disidentskih stavova, stopala okovali betonom i potom ga utopili u jezeru. Nat u tragikomičnom raspletu dobiva željeno dijete, no brončana bista izlivena u čast njezine klasne izdaje pada na njezinog supruga, koji umire od posljedica udarca i sveprisutne prašine. Lišena Marchevih sjećanja, Nat iščezava, a pederčić iz jezera izranja Krongova stopala i odnosi ih u dom korumpiranog ministra Paula, gdje četa duhova disidenata ubija ministra te sve njegove suradnike.
Bizarnost priče o ogorčenim proleterskim duhovima koji opsjedaju kućne aparate kao alegorijskog medija komuniciranja uzroka i posljedica klasne nesolidarnosti idealan je parnjak visoko stiliziranom i apsurdnom vizualnom prosedeu Boonbunchachokeovog debija. Za prvi film, Korisni duh pohvalno je cijepljen scenarističkog suviška, jer svi sumanuti dijalozi i farsične sekvence opsjednutih usisivača, hladnjaka i klima smisleno pripadaju radnji. Korisni duh je najslabiji u dosljednosti svoje podložne metafizike, budući da Krongov duh i duhovi njegovih suboraca opstaju zbog sjećanja nasumičnog debeljka s kojim je jednom spavao, dok Nat iščezava premda je se njezina sve naklonija svekrva i tucet korumpiranih moćnika očito sjećaju. Boonbunchachokeovi su debitantski napori vrijedni hvale jer svoju estetiku naglašeno simetričnog kadriranja, bezizražajnog čitanja replika, pedantne kostimografije i analognog vizualnog prosedea izvodi bez dojma da oponaša veća redateljska imena koja vezujemo s visokom stilizacijom, poput Wesa Andersona, ili nerijetko nadnaravnim apsurdom, poput Yorgosa Lanthimosa. Uz tako duhovitu uporabu disidentskog potencijala seksualnosti i klase, Boonbunchachokeovim sljedećim filmovima preostaje samo postati manje revnim u opetovanom objašnjavanju vlastite poruke.
