Može li ZLO definitivno pobijediti? Je li »svijet« u kojem živimo izgubio bitku s njime? Što se tu još uvijek može učiniti?
Gotovo jedino što nam preostaje jest UMJETNIČKA intervencija u naše mentalne mape. Jedna od takvih »intervencija« predstavljena nam je putem Inicijative za slobodnu Palestinu, koja je u Dokukinu KIC priredila projekciju filma Gaza: Svjedoci (Gaza Eyewitnesses, 2025). Film je nastajao u okviru projekta razvijanog u razdoblju od šest mjeseci, od travnja do listopada prošle godine. Njegov je inicijator bio Hossam Al Madhoun, palestinski pisac, glumac, redatelj i dramski pedagog. Tijekom izraelske okupacije provodio je svoje vrijeme u Gazi, živeći tamo svoj umjetnički habitus, ali i dijeleći patnju s ostalim sumještanima tog nesretnog »arhipelaga boli«.
U filmu se udružio s nekoliko palestinskih umjetnika iz različitih dijelova Gaze, od Ramallah do Jabadie, te s njima umjetnički oblikovao film Gaza: Svjedoci. Jedan je to onih umjetničkih projekata, koji osim poetske nosi i izrazito aktivističku notu. Kroz njega, gotovo benjaminovski nudi nam re-politizaciju, kao onaj moment koji gledatelja i svakovrsno zainteresiranog recipijenta upućuje na mogućnost, ali i nužnost djelovanja protiv na početku apostrofiranog ZLA.
Film započinje trominutnim zatamnjenim ekranom, a u pozadini se čuju glasovi zapomaganja nad upravo ubijenom bliskom osobom. Ovaj će se motiv ponoviti još nekoliko puta tijekom samog filma. Ipak, na početku je to svojevrsni in medias res što ocrtava cjelokupnu strukturu Gaze i njezinih Svjedoka. Ubrzo se pred gledateljem počinju nizati lica još petero umjetnika uključenih u projekt. Njihova su imena Salwa Nakkara, Ahmad Tobasi, Atallah Tannous, Aseel Farhat, Fadwa Qamhia i sam Hossam Al Madhoun. Krici, potmuli zvukovi detonacije, zujanje granata i projektila… izmjenjuju se sa zlokobnom tišinom straha i neizvjesnosti… da bismo se konačno prepustili tzv. talking heads petero glumaca, dok preostala glumica svira tužnu i tjeskobnu melodiju na kontrabasu.
Pripovijesti koje glumci pričaju dijelom su svjedočanstava što ih je Hossam Al Madhoun prikupljao u mjesecima provedenima pod okupacijom, slušajući priče ljudi bliskih netom poginulima. TRAGEDIJA JE TO KOJA SE BILJEŽILA SVAKODNEVNO. Od pripovijesti o naricanju nad mrtvima, preko sjećanja na one rijetke dane u kojima se ljudi spontano druže, do scena koje opisuju grafički drastične događaje u kojima se skupljaju posmrtni ostatci u vrećice… uklapaju se momenti nepatvorene RADOSTI ŽIVLJENJA koja ne može biti ugašena niti u najgorim vremenima. LJUDSKOST je onaj moment koji nadvladava svako ZLO.
Kakvo je bilo autorovo, Madhounovo iskustvo pri snimanju ovog filma? Pošto su umjetnici uključeni u cijeli ovaj projekt, boravišno, bili razbacani diljem palestinskog teritorija, sam je proces prikupljanja materijala bio putem zoom platforme. Jedni su od drugih dobivali informacije putem TV-a, ili preko društvenih mreža. Dakle, virtualni svijet bio im je nadomjestak, svojevrsni simulacrum najprisnijih zbiljskih, tjelesnih druženja. Sam je Madhoun bio dislociranim u Kairu, jer nije uspio dobiti vizu za Berlin. BERLIN je, pak, bio onim mjestom gdje se odvijalo konačno montiranje filmskog materijala. Snimatelj Aleko Gotscheff s jednim je od suradnika na filmu stigao u Kairo kako bi s autorom napravio njegove scene, te prikupio daljnje informacije o dramaturškom slaganju cijele ove priče.
Kako bismo mi, današnji i ovdašnji, mogli ocijeniti vrijednost i – što je još puno značajnije – važnost ovog umjetničko-vizualnog projekta? Ima li on svoju smislenost i izvan okvira političke agitacije i aktivizma? Što je to u njemu što posreduje univerzalnost?
Naravno, ovdje se radi, u prvome redu, o artističkoj invenciji lišenoj bilo kakvih efekata i senzacionalnijih oblika filmskog zapisa. Narečeni talking heads ekspresijom svog lica i »bojom«, kao i tonom iskaza »stvaraju« dramaturgiju filma. Madhoun je morao tek montažno i narativno posložiti ekscerpte svjedočenja u poetski smislenu cjelinu. Učinio je to na intuitivno i cerebralno jedini mogući način… slijedeći svoj osjećaj empatije prema patnjama izloženom palestinskom narodu. U svijetu u kojemu ZLO, naizgled, potpuno dominira on nam uspijeva prenijeti suosjećanje i, ponovno, RADOST ŽIVLJENJA.
Uokvirujući ovaj artefakt u suvremene teorije, moglo bi se reći da je Gaza: Svjedoci dijelom one popudbine koju nam opisuje i prenosi filozof Boris Groys. Prema njemu, dokumentacija je onaj jedino mogući način egzistencije istinske umjetnosti danas. Pritom, u tomu glavnu ulogu igra naracija. Ako uz konceptualnost i performativnost, imamo i postav (Ge-Stell – Heidegger!) instalacije, onda je ovaj film svojevrsni postav koji služi kao artističko oruđe (oružje?) protiv sile ZLA. Ipak, moram napomenuti, niti u jednome momentu film ne širi animozitet prema ljudima u Izraelu, niti »demonizira« njihovu državu (a takvu će optužbu globalno, primjerice, ovih dana izreći Benjamin Netanyahu, protiveći se Nobelovoj nagradi za mir, uručenoj južnoafričkoj borkinji za ljudska prava, Navi Pilllay). U filmu, supostavljen je tek odnos između snage ŽIVOTA, naspram sile SMRTI. Prikazujući i pripovijedajući patnju palestinskog naroda u Gazi, na Zapadnoj obali i diljem ovog dijela svijeta, Hossam Al Madhoun priča o univerzalnoj snazi OTPORA svakom zlosilju.
Posebično je u filmu upečatljiva priča o festivalu Magaraca. Naime, kazališni i TV-redatelj Mustafa Nabih, organizirao je diljem okupiranog teritorija narečenu priredbu. Magarce su odjenuli u šarenu, svjetleću tkaninu, stavili im šešire s cvijećem na glavu i usmjerili ih na hodanje po Crvenom tepihu. Ova nam je sekvenca pokazala da ljudi u Gazi nisu izgubili želju da se smiju, vesele i zabavljaju unatoč svoj svojoj patnji. S druge strane, prisjetili smo se i na činjenicu da je skromnost i poniznost u služenju Čovjeku i onome Drugome (a što je vjekovno obilježje ove životinje), nešto najvrjednije što baštinimo i svi mi… Ako nismo zaboravili? Jednako tako, autori filma Gaza: Svjedoci približili su se i univerzalnoj biblijskoj poruci, evocirajući Isusov ulazak u Jeruzalem na Magarcu.
Na koncu, ne mogu, a da se ne osvrnem i na djelatnost žena iz Inicijative za slobodnu Palestinu. Prije projekcije u KIC-u, 9. listopada navečer, najavile su i prosvjed pred izraelskim veleposlanstvom u Zagrebu sutradan. Naime, 10.10. jest i godišnjica tzv. »prekida« vatre koji Gazi nije donio mir. U apolitičnoj i od empatije eutanaziranoj HR, ovo je ultimativno umjetničko-ljudski gest. Cure, HVALA vam!
