Može li se prestati čitati? Je li moguće prestati pisati? I… možemo li prestati snimati filmove? I to… nakon što smo cijeli život činili upravo to: čitali, pisali i snimali filmove (ili ih barem gledali)!? Ovaj »šok« prestanka u stanovitom se momentu pretvara u paniku. A što onda? Što ću ja sada?
Panika od bezdana ništavila i suočenja s neizbježnosti i konačnošću kraja aktivnog življenja očito opsjeda draga nam filmskog umjetnika, jednog od rijetkih preostalih kino-autora današnjice. Onih, »kultnih«. Naime, Pedro Almodóvar ponovno snima film o »kraju«. Možda, i »svoga puta«. Ali ovoga puta… tako da njegovi protagonisti izbjegavaju staviti točku i nastavljaju dalje. Jer, takav je ponovni autorov bijeg u »autofikciju«, prvi nakon filma Tuga i slava (Dolor y Gloria, 2019).
Film započinje nepodnošljivom migrenom Else (Bárbara Lennie), redateljice reklamnih spotova, koja upornim radom pokušava izbjeći period žalovanja nakon smrti majke. Elsu obuzima panika. Ona si, naime, ne može oprostiti što nije bila s majkom u ultimativnom trenutku smrti. Njezin je ljubavnik, vatrogasac/striper (sic!) Bonifacio/Beau (Patrick Criado) vozi u bolnicu gdje se Elsa prisjeća rada na svom drugom i posljednjem filmu. (Filmovi su propali kod gledatelja, ali su zbog malena sljedbeništva proglašeni »kultnima«!) Otada, ona snima samo reklame… Uostalom, povodom toga i upoznala je svog mlađeg partnera. Priča se ovdje prekida i… shvatimo da je ista tek »autofikcija« redatelja Ráula (Leonardo Sbaraglia) koji piše scenarij za svoj budući film, prvi nakon pet godina. No, u tom trenutku, on prekida i s dugogodišnjim tajnicom Monicom (Aitana Sánchez Gijón), koja je vodila njegova karijeru punih 20 godina. Dakle, imamo priču u priči. Radi se o meta-filmu, ili metafikciji. Zapravo, o Almodóvarovoj »autofikciji«. Ova usložnjenost, tako, pripovijest čini uvjet(ova)nom.
Dakle, veliki španjolski redatelj, predvodnik La movide madrileñe iz 80-ih, zadaje sebi vrlo zahtjevan i težak fabulativno-narativni zadatak: ispričati zanimljivu kino-pripovijest na više razina. Ali, Almodóvar danas, u svojoj 77. godini daleko je od onoga kakvog sam upoznao, zajedno s YU-kino publikom. Primjerice, bio je tada onaj koji je ZGB-publiku zaveo/očarao svojim Ženama na rubu živčanog sloma (Mujeres al borde de un ataque de nervios, 1988). Bio je to eskplozivni, urnebesno-dinamički, humorni film sjajnih karaktera i ritma. No, ne mislim previše lamentirati oko toga… I tempi passati. Između toga, Almodóvar je (p)ostao jednim od najvažnijih perjanica europskog autorskog kina.
Kako stvari stoje s filmom Gorki Božić (Amarga Navidad, 2026)? Ponajprije, očito je da se radi o kino-ostvarenju koje se – ponajprije zbog svog autora – nije smjelo propustiti. (Dvorana kina Gorgona u MSU ispunila se skoro do kraja na projekciji koja je očito bila tražena, nakon što se film ljetos »izigrao« u Cinestaru, a mnogi su ga tada propustili pogledati.) Ambicija Almodóvara da progovori o nužnosti svog kino-pripovijedanja, naravno, legitimna je. Kako već rekoh na početku, On »mora« čitati, pisati i snimati filmove. Međutim, opet, kako to rezultira u posljednjem mu (barem zasada) kino-uratku?
Gorki Božić film je koji posjeduje sve elemente prepoznatljive »almodovarovske« ikonografije. Bizarnost, homoseksualizam, bliskost među ženskim karakterima priče… kič/camp poetika… sve garnirano posebičnim melodramatskim štihom na tragu kako Douglasa Sirka tako i RW Fassbindera. U najboljim ostvarenjima, neprijeporno i vispreno pametno, Almodóvar dostiže i duboku, iskrenu emocionalnost. Ali, avaj… Gorki Božić miljama/eonima daleko je od svega toga. Kada gledatelju nakon dvadesetak minuta postane jasna višeslojnost naracije, on je već daleko od bilo kakve mogućnosti da se nađe iznenađenim bilo kakvim scenarističko-redateljskim manevrom autora. Vrlo brzo, fabulativna komponenta filma postaje predvidljivom i… doooosadnom. (Nota bene, autoru ovih redaka nije ni na kraj pameti da se odrekne onog najboljeg u tzv. »dosadnom« art-kinu! Pače, veliki je fan i tzv. slow- cinema od Andreja Tarkovskog i Béle Tarra, pa sve do, npr. Pedra Coste). Ali, ipak, »dosadnost« je riječ koja mi prvo pada na pamet nakon odgledavanja Gorkog Božića. Pandan joj je i monotonija, tj. Strah od monotonije (Pekinška patka, 1981!).
Dramaturški, sve je tu složeno po nekim zakonitostima i zadanostima. Dakle, od višeslojne naracije, kao i mogućeg postulata postmoderne sebe-citatnosti, do meditacije o neizbježnosti starenja umjetnika i gubitka nadahnuća mu i kreacije. No, čak i površnijem gledatelju – ali koji se nije slučajno zatekao u kino-dvorani – biti će jasno da Almodóvar priča pripovijest o samome sebi na kraju karijere. Njegova je ambicija, čini se, negdje zapela u cul-de-sacu repetitivnosti i… dosade. Ipak, Almodóvar ne bi bio onaj koji jest da i tom Ge-stellu ne bi pokazivao – barem u detalju – tragove svoje genijalnosti. To su svakako motivi s pjesmama Chavele Vargas. Pogotovu je upečatljivo Angelitino a-capella pjevanje o »kraju životnog puta i sjećanjima, te žalu za ljubavima iz mladosti«.
Drugi dojmljiv moment je Bonifaciev striptiz pred uspaljenim djeverušama i ženama na djevojačkoj večeri. Rául će primijetiti da je njegov lik Beaua/Bonifacia, ostao zanemarenim u scenariju. I doista… Autoironijski, to će potvrditi i sam Almodóvar u dugom solilokviju kojeg izgovara kroz usta svog protagonista-redatelja. A Rául je – i najdoslovnije! – njegov alter-ego. Jer, tu je i moment u kojem ovaj izgovara da mu je nuđeno, za veliki novac, snimati TV-filmove za Netflix. Jednaka je sudbina zadesila i samog Almodóvara, kojemu je također odaslana takovrsna »nemoralna ponuda«. Nadalje, tu je i motiv majčine smrti kojeg su artistički »eksploatirali«, kako Rául tako i Almodóvar. Naizgledni preokret pri dovršavanju scenarija, zapravo, konačno je razotkrivanje »autofikcije« koja je pogonila Gorki Božić.
Eh da…. Film u prepunoj dvorani MSU ostavio mi je pomalo »gorki okus« (B. Štulić, Filigranski pločnici, 1982) u ustima. Svjedočio sam nekovrsnom zamoru materijala u autorskom opusu velikog redatelja. No, još uvijek se nadam da nije do kraja u-moreno i svojstveno nadahnuće mu. Jer, ipak, i ja sam (benjaminovski!) sklon tugaljivoj patetici, melankoliji, i dobroj, almodovarovskoj melodrami… Mea culpa.
