Sredinom 1970-ih, na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti u Zagrebu netom diplomirani glumac N. P., provincijalac s neidentificiranog kamenjara, nije osobito zadovoljan mogućnostima koje se nude mladim glumcima. I odgovoran i ležeran, u svom poslu dobar, snalazi se svaštarenjem, živeći razmjerno nesigurno, obilazeći prepoznatljive zagrebačke (i druge) vedute, promišljajući što i kako dalje.
Krajem istoga desetljeća, student arhitekture u Zagrebu, Janko Vizek (Mladen Vasary), provincijalac iz okolice Bjelovara, blizu je diplome i čini se da mu je dobro krenulo. Sretna mladenačka veza s Martinom (Sanja Vejnović), djevojkom iz bolje obitelji – upoznaje ju u dosjetljivo osmišljenom meet cute križancu stvarnosti samoupravnog socijalizma i filmske bajke obojene, recimo, češkim humorom – dovodi ga na strelovit karijerni put. Njezin otac (Boris Buzančić), generalni direktor društveno-politički i poslovno dobro ukotvljenog arhitektonsko-graditeljskog poduzeća Urbing, odmah ga, protekcionistički, s povelikim povjerenjem, angažira u tvrtki. I odgovoran i ležeran, u svom poslu dobar, Janko, međutim, idealistički odbija postati sudionikom dobro uhodanog sustava korupcijske umreženosti, što ga dovodi u nemilu situaciju na rubu egzistencije. Izdržavat će se i kao fizički radnik ekipe za rušenje bespravno sagrađenih objekata.
N.P., protagonist kratkog dokumentarnog filma Moj prijatelj N. P. (1976), stvarna je osoba, a scenarist i redatelj Milivoj Puhlovski, kamerom Srđana Segarića, skicira je i prati kroz (barem) višetjedno razdoblje, nastojeći i uspijevajući uhvatiti životni meandar mladog čovjeka kojemu se, po završenom fakultetu, valja snaći u širokom svijetu zadanih okolnosti te pronaći mjesto koje, po vlastitu mišljenju, zaslužuje. N. P. je Niko Pavlović, a iz zbilje znamo da je u tom naumu uspio, postavši višedesetljetni ravnatelj Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija.
Sudbina fikcijskog Janka Vizeka, protagonista igranog filma Živi bili pa vidjeli (1979), cjelovečernjeg prvijenca Milivoja Puhlovskog, scenaristički i redateljski ostvarenog u tandemu s također debitantom Brunom Gamulinom, snimljenog kamerom Živka Zalara, na koncu se priče ne čini blistavom, no pesimizam pogleda na društvo sljubljen je s iskricom optimizma glede mladenačkog elana za stvaranje drukčije budućnosti.
Ti rani radovi Milivoja Puhlovskog ostvarenja su živahna bila, zagledana u neposredan svijet oko sebe što, uz ostalo, dokumentiraju izgled i vibraciju jednog dijela života Zagreba. N. P. se kreće i, u tek poslije proslavljenom, trokutu Masarykove ulice: Kazališna kavana/Kavkaz-Zvečevo/Zvečka-Blato, a Janko Vizek, odjeven uglavnom u traper, mopedom klizi prepoznatljivim gradskim vizurama, preko Student servisa radi na Zagrebačkom velesajmu i kao kondukter u tramvaju. Kao znak urbanog prikopčavanja zapadnom svijetu slikom će nakratko, zacijelo ne slučajno, biti uhvaćen i jedan od ranih ovdašnjih skateboardera. Zagreb onoga vremena oslikan je i višeminutnom završnom vožnjom kamiona vučne službe koji prevozi krevet s upravo deložiranim mladim parom i njihovim dojenčetom.
Sljedeći, jedini samostalni cjelovečernji igrani film Puhlovskog, omladinska komedija S. P. U. K. (1983), prema scenariju Hrvoja Hitreca temeljenom na „filmskoj priči“ Pere Kvesića i Nenada Burcara, snimljena kamerom Enesa Midžića, zadržat će živost i trepet. Komika će biti u prvom planu, posuta prstovetom ironično-satirične kritike, no u cjelini je riječ o djelu namijenjenom lakoj zabavi što omladinske radne akcije, glasovite ORA-e, prikazuje u svjetlu kakvim su i službeno bojene, kao poprište društveno korisnoga djelovanja kojim se grade drugarstvo, solidarnost i zajedništvo, bez obzira na pokojeg zabušanta te neizostavne mušice i osobenosti što rese svakog pojedinca. Iako nudi poneko duhovito redateljsko rješenje i dobro nasmijavanje te odiše privlačnom neobveznošću i anarhičnošću – smještajem svojevrstan parnjak svojedobno vrlo uspješne ode ORA-i, Prekobrojne (1962) Branka Bauera – S.P.U.K. (akronim za: Sreća pojedinca, uspjeh kolektiva) nije naišao na pozitivan odjek ni u publike ni u kritike, djelomično zbog donekle nehajnog odnosa prema izvedbi, djelomično zbog toga što je ORA tada u stvarnosti bila na izdisaju.
I S.P.U.K.-om, smještenom nedaleko od Zagreba, snimljenom „za vrijeme III. smjene ORA Sava ’83. u naselju Sedam sekretara SKOJ-a“, dakle, u autentičnim okolnostima, Puhlovski potvrđuje zanimanje za svijet koji mu je stvarnosno blizak, za mlade, Zagreb i njegovu okolicu.
Između ta dva cjelovečernja filma, Puhlovski je 1982. režirao svoje najglasovitije i najuspješnije ostvarenje, antologijsku, kultnu, voljenu TV seriju Smogovci, kolažnu priču za djecu (i odrasle) o stanovnicima izmišljenog zagrebačkog naselja Naselak na Peščenici, sa šestoricom braće Vragec, jedan drugomu do uha, kao središnjim likovima. Opet Zagreb, opet mladi, opet dopustivi dašak kritičkog pogleda na život u samoupravnom socijalizmu. Malom čovjeku nije lako, no poteškoće se savladavaju s mjericom bezbrižnosti. Neće biti bajno, ali sve će biti (dovoljno) u redu. Pet polusatnih epizoda humorističnog scenarija Hrvoja Hitreca, prema njegovu istoimenu romanu, Puhlovski režira prepoznatljivim spojem funkcionalne opuštenosti, povremene zahtjevne preciznosti, nerijetke citatne zaigranosti i počestog stripovskoga poteza, stvorivši nizanku što je namah osvojila neodoljivim šarmom. A tako je djelovala i na naraštaje što su Smogovce gledali reprizno ili se s njima prvi put susreli u narednim sezonama (1984., 1987., 1989., 1992., 1997., ukupno 38 epizoda), koje su se scenaristički i redateljski činile sve manje nadahnutima.
Kuća za rušenje, peta i posljednja epizoda prve sezone Smogovaca, osovljena je oko nastojanja Vrageca da spriječe rušenje svoje novoizgrađene kuće. To se zgodno nadovezuje na isti motiv iz filma Živi bili pa vidjeli, utoliko više što se poigrava s istom začkoljicom, onom da se objekt ne smije rušiti ako u njemu živi trudnica ili bolesna majka.
Uz Naše malo misto (1970)/Velo misto (1980) Miljenka Smoje i Daniela Marušića odnosno Joakima Marušića, Kuda idu divlje svinje (1971) Ive Štivičića i Ivana Hetricha, Prosjake i sinove (1972/1984) Ivana Raosa i Antuna Vrdoljaka te Gruntovčane (1975) Mladena Kerstnera i Kreše Golika, Smogovci su jedna od najomiljenijih i najpopularnijih hrvatskih TV serija ostvarenih za vrijeme Jugoslavije, onih što postaše društvenim fenomenom. I gnijezdo je jedne od najpamtljivijih filmsko-televizijskih replika: „Oni su mali, ali su veliki. Odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali.“ Savršeno pogođenim izrazom i tonom, izgovara je glumac Ilija Ivezić, u ulozi (pre)brižnog i (pre)strogog oca, inspektora Petrovića zvanoga Žandar.
Puhlovski je očito imao oko, odnosno uho za aktualnu popularnu glazbu. Za Živi bili pa vidjeli skladali su je i svirali slovenski Buldožeri – za to nagrađeni Zlatnom arenom – a film sadrži vjerojatno najbolji audiovizualni zapis njihova nastupa. Janko i Martina posjećuju koncert Buldožera u zagrebačkom Lapidariju. Jednostavnom i efektnom režijom (nije riječ o stvarnoj snimci s koncerta) dojmljivo su uhvaćeni pankerski naboj dugokosih hipija i energična drskost tadašnjeg glavnog pjevača Marka Brecelja, u izvedbi nove, subverzivne pjesme Novo vrijeme koja će postati antologijskom. U Smogovcima, ljubavni par Mazalo (Damir Šaban) i Dunja (Anamarija Petričević) posjećuju koncert Azre, ni više ni manje nego onaj iz niza glasovitih nastupa grupe u Kulušiću 1981., kad je snimljen međašni trostruki koncertni album Ravno do dna. Ekipa Puhlovskog tamo se našla zacijelo zato što su se ti koncerti, za koje se nije moglo znati da će ući u legendu, održavali u vrijeme snimanja Smogovaca. Ipak, netko je morao izabrati da se snima baš Azra, tada i ondje, a ne netko drugi negdje drugdje. Bit će da je odluku donio redatelj, a ako je tako, očito je odlično osjetio trenutak. Ako ju je donio tko drugi, Azra u prvorazrednom izdanju nalazi se u seriji s njegovim redateljskim potpisom. Kao i u slučaju Buldožera, opet je riječ o najboljoj i najreprezentativnijoj audiovizualnoj snimci grupe, u postavi dinamičnog novovalnog trija što je tad osvojio Jugoslaviju. Pjesma je Marina, snimka također pseudokoncertna, aranžirana za televizijsko snimanje, no posve vjerna stvarnom Azrinu nastupu. S.P.U.K. je doslovno nakrcan pop i rock pjesmama sijaset ovdašnjih izvođača tog vremena, a na kraju za omladince uživo koncertiraju The Animatori, izvodeći pjesme Ljeto nam se vratilo i Ostat ću mlad. Snimivši neke od ponajboljih tadašnjih (pop-)rock sastava u dvama od najvrućih tadašnjih koncertnih prostora – Lapidariju zvanom Lap i Kulušiću – Puhlovski je, moguće, pojedinac koji je filmski najbolje uhvatio puls glazbenog novog vala. Živi bili pa vidjeli, prva sezona Smogovaca i S.P.U.K. tim se fenomenom zapravo ne bave, no o duhu i atmosferi doba koje ga je iznjedrilo, bilježenima neposredno, govore barem jednako, ako ne više i vjerodostojnije, nego četiri sezone ovdašnjem glazbenom novom valu posvećene i njime nadahnute serije Crno-bijeli svijet (2015-2021) Gorana Kulenovića i Igora Mirkovića.
Popularnost je stekla i serija za djecu Lažeš, Melita (1984) prema književnom predlošku i scenariju Ivana Kušana, a do kraja stoljeća Puhlovski režira još nekoliko manje zapaženih televizijskih serija i televizijskih filmova. U novom tisućljeću okrenut će se sapunicama i telenovelama (Ponos Ratkajevih, Zabranjena ljubav, Najbolje godine, Larin izbor, Urgentni centar…) i, poput, primjerice, kolege Branka Ivande – koji je, doduše, uz to snimio i poneki autorski film – postati zanatlija, redatelj po narudžbi što profesionalno, u roku i proračunu, obavlja traženi industrijski zadatak, ne mozgajući glede umjetničke vrijednosti. Ambiciozniji iskorak autorskim, taman cjelovečernjim (61 min) dokumentarnim filmom Big Frather (2013) ostao je više-manje nezapažen. Baš kao što ni njegovi prvi, kratki dokumentarni filmovi, neki od njih svojedobno hvaljeni i nagrađivani, poslije gotovo nisu spominjani niti su ostali u optjecaju, čak ni u slobodnim svemrežnim strujanjima.
Uostalom, doima se da je Puhlovskom i bilo važnije komunicirati s publikom i zabaviti je negoli polemizirati i zabrinjavati je, tako da se njegova posvećenost pitkom žanru sapunica u kasnijem razdoblju karijere čini posve prirodnim izborom.
Rođen u Zagrebu 1947., diplomirao je filmsku i televizijsku režiju na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti (danas ADU) u Zagrebu, gdje je poslije bio nastavnik i profesor. Njegovi kratki dokumentarni filmovi iz prvog razdoblja karijere privukli su stanovitu pozornost. Prvi put na Divljem zapadu (1974), snimljen u SAD-u (gdje je Puhlovski proveo jedan semestar studija na Columbia Collegeu u Chicagu), nagrađen je Brončanom medaljom za dokumentarni film u Atlanti. Moja žena (1973) i spomenuti Moj prijatelj N. P. nagrađeni su na Festivalu jugoslovenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu, potonji Zlatnom medaljom Beograd. Većinu opusa ostvario je za televiziju, ponajprije za HRT.
U medijima ga (posljednjih desetljeća) nije bilo ni mnogo ni često, a njegov iznimno zanimljiv, uvelike osebujan desetominutni slikopisni portret režirao je 2004. Nebojša Slijepčević, u epizodi Zagreb dokumentarne serije City Folk, koja se, barem u vrijeme pisanja ovog teksta, može gledati na platformi HRTi. Preminuo je u Zagrebu, 30. srpnja 2026.
