Kristen Stewart planetarnu je slavu stekla zahvaljujući ulozi u filmskom serijalu Sumrak, no već u glumačkoj karijeri demonstrirala je interes za art filmove i suradnju sa snažnim autorskim osobnostima (u filmovima Oliviera Assayasa, Kelly Reichardt i Davida Cronenberga). Stoga vijest da će režirati dugometražni film nije bila iznenađenje, kao ni informacija da se radi o ekranizaciji hvaljene (ali ne svjetski popularne) memoarske knjige Kronologija vode američke autorice Lidije Yuknavitch. Adaptacija memoara je izrazito izazovna, jer ne radi se samo o prijenosu iz teksta na film, nego o preuzimanju nečije intimne priče. Drugim riječima, dok Yuknavitch piše o svom životu kakav je proživjela, Stewart odabire raditi film o tom životu, što podrazumijeva veliku autorsku odgovornost prema materijalu i pritom implicitno otkriva mnogo o samoj Stewart. Film je primljen u program na Cannesu „Un certain regard”, a kod nas je premijerno prikazan na Subversive Film Festivalu, i dobio je uglavnom pozitivne recenzije, dakle bit će da je ispunio visoka očekivanja, no prije svega nam je zanimljiv kao prilika da upoznamo priču o izuzetnoj Lidiji Yuknavitch, a preko nje i o autorici Kristen Stewart.
Kako preživjeti Psiho
Ulaz u Kronologiju vode može nas zateći nespremne, ali redateljica će nam brzo baciti pojas za spašavanje. Dok se nižu asocijativno povezani kadrovi, u offu slušamo metakomentar junakinje koja nam objašnjava da njezino sjećanje nije linearna priča koja kreće od početka, nego niz fragmenata, ponavljanja i uzoraka. Iako se ova najava neće tako radikalno ostvariti – slijedi zapravo prilično kronološka priča o junakinji, podijeljena u pet poglavlja – filmska naracija nije nimalo klasična. Tempo prolaska kroz vrijeme usporava, ubrzava i preskače, motivi se ponavljaju, stvarnost i mašta isprepliću. Nije tek pripovijedanje fragmentarno, nego su takvi i kadrovi, ponekad toliko bliski da režu ljudska lica i detalje, pri čemu fokus nije toliko na prikazanom detalju, koliko na dojmu da nekoga ili nešto ni ne možemo pojmiti u cijelosti. Taj nas osjećaj veže uz junakinju, uz perspektivu djevojčice i potom mlade žene koja pokušava obuhvatiti i posložiti krhotine vlastitog bića dok istovremeno juri kroz život.
Zbog čega je junakinja u tako krhkom stanju? Kadrovi uvodne sekvence suptilno nam sugeriraju odgovor. Naslovna voda tu dominira – ona je u bazenu, gdje se tijelo plivačice kreće gipko i moćno; u jezeru, gdje će nam izvitoperiti pogled na predmet ispod površine; u očima junakinje, dok pušta još neizrečenu tugu van; u tušu, dok se krv ispire niz odvod. Referenca na čuvenu scenu iz tuša naročito je začudna budući da ovaj film stilski nema mnogo veze s Hitchcockom. Možda više nismo u stanju vidjeti krv pod tušem bez da začujemo gudače Bernarda Herrmanna? Ili možda značenje motiva skriva poveznicu? Ubojstvo Marion Crane u Psihu mučno je jer ubojica ne samo što je želi ubiti, nego potpuno dokinuti njeno postojanje. Njegovo naknadno, pedantno brisanje krvavih mrlja u tom smislu nije tek skrivanje dokaza, nego posljednji čin ubojstva, kao da se nestankom krvi u odvodu uništava i zadnji trag Marion. Kronologija vode doduše ne govori o ubojstvu, ali ovaj motiv upućuje na Lidijina strogog oca koji seksualno zlostavlja svoje kćerke, koji ih muči do krvi i dokida im svaku mogućnost samostalnog postojanja. Zlostavljanje se jasno sugerira, ali se ne prikazuje, niti se o njemu govori (samo jednom ga junakinja direktno spominje, pred kraj filma). Iako junakinja već u prvom poglavlju odlazi iz obiteljske kuće, riječ je o temeljnom događaju oko kojeg se vrti priča, o traumi od koje junakinja do kraja pokušava pobjeći. Krvavi tragovi stoga upućuju na bol junakinje, na nezaliječenu ranu, ali i na znak da ona još uvijek postoji, na nelagodnu istinu koju nitko ne može sakriti.
Dok Hitchcocka intrigira sam ubojica, odnosno pitanje što stoji iza takve zlobe i mržnje, u fokusu Stewart nije zlostavljač, nego žrtva. Kako djevojka koja u djetinjstvu prođe takvu traumu živi dalje? Kako uspostavlja odnos sa sobom i drugima dok joj nedostaje temeljni osjećaj sigurnosti? Kako da odraste u osobu koja prima i pruža ljubav kad je iskonski susret s roditeljskom bliskošću bio tako užasan? Trauma je poput kaveza za mladu ženu, a njena priča tjeskobna, tim više što je pratimo iz njenog ugla. No film nam pruža nadu time što demonstrira kako Lidia na razne načine uspijeva pronaći pukotine kroz koje se poput vode probija i raste. Bilo kroz plivanje, kroz ljubav ili kroz pisanje, Lidia dolazi u kontakt sama sa sobom i pronalazi osjećaj sklada. Ništa pritom nije jednostavno, jer svaka aktivnost kad-tad vodi novom udarcu o zid, svaki moment opuštanja izaziva refleksno stezanje, svaki komadić slobode pretvara se u autodestrukciju, a svaki ljubavni odnos pada u agresiju jer je to osnovna reakcija koju Lidia poznaje. Ali ne odustaje, trudi se, otvara i odrasta kroz film, što čini film neobično optimističnim, kao i dinamičnim jer se pripovijedanje ne vrti u zatvorenom krugu, nego kruži u spiralu.
Visoka dramatičnost, doza komičnosti
Iz svega navedenoga slijede vrline i ograničenja filma. Pripovjedni kostur temelji se na spomenutoj knjizi, ali upečatljivost slike, zvuka i montaže upućuje na izrazitu autorsku prisutnost Kristen Stewart. Sudeći po režijskim rješenjima, Stewart je samouvjerena, vješta i jako dobro upoznata s baštinom filmskog modernizma, za što zasluge svakako idu i iskusnoj montažerki Oliviji Neergard-Holm (Holy Spider, The Apprentice). Glumačka postava je jako dobra, pri čemu treba izdvojiti dva imena. Prvo je, naravno, Imogen Poots, glavna glumica, koja je dobila najznačajniju ulogu u svojoj dosadašnjoj karijeri i odigrala ju je maestralno. Poots glumi djevojku koja konstantno potiskuje svoje osjećaje, pritom tako snažne da djeluje kao da će svakog časa buknuti van. To znači da glumica treba istovremeno demonstrirati emocionalni intenzitet i izuzetnu suzdržanost. Uz to, Poots glumi istu osobu kroz dvadesetak (burnih) godina, pri čemu se njen lik jasno mijenja – kroz osobnost, ali i kroz ponašanje, način govora, geste, mimike i stav – pri čemu ipak ne gubi svoju srž. Poots suptilno utjelovljuje tu transformaciju jer odlično razumije svoj lik, što upućuje na njezinu emocionalnu inteligenciju, predanost zadatku i dobru suradnju sa Stewart. Nadajmo se stoga da Poots i u budućnosti očekuju ambiciozne uloge kakve očito želi i može igrati.
Uz nju, treba izdvojiti Jima Belushija u ulozi Kena Keseyja, poznatog pisca i Lidijina spisateljskog mentora. Kesey je tip koji se klaunira da bi ohrabrio polaznice i polaznike svoje radionice pisanja, ali koji je dovoljno mudar da bi ih znao procijeniti i zaštititi, zbog čega postaje nenadana očinska figura u Lidijinu životu. U Belushijevoj interpretaciji Kesey djeluje komično, uglavnom simpatično, ali i rubno naporno, pa u trenutku kad Lidia osjeti strah da bi Kesey mogao postati seksualno nasrtljiv, nismo sigurni radi li se o pretjeranoj reakciji ili o stvarnoj prijetnji, što nam jasno prenosi dojam koliko je teško pružiti povjerenje. Belushi je sličan tip uloge igrao u trećoj sezoni Lyncheva Twin Peaksa, što je dosta neočekivan zaokret za glumca koji se proslavio u popularnim sitcomima. Očito se comic relief može pokazati kao nužno osvježenje ne samo za junakinju ovog filma, nego i za ambiciozne art filmove općenito.
Prevelik, ali dobar zalogaj
Ograničenja filma proizlaze pak iz sužene pripovjedne perspektive koja ne uspijeva pokriti sve teme koje ambiciozna priča otvara. Prije svega, zbog primarnog fokusa na junakinju svi ostali likovi su uglavnom van fokusa. Bliski likovi su dovoljno jasno ocrtani da nam je jasno kako nose neku svoju priču, ali taj pripovjedni potencijal se ne ostvaruje budući da kroz priču ulaze i izlaze praktički kao funkcije u životu junakinje. Pritom neki likovi dobivaju značajnu minutažu (ponajprije članovi obitelji i flegmatični ljubavnik Philip), pa se stječe dojam da se Stewart nije mogla odlučiti hoće li ih tretirati kao sporedne likove ili će im otvoriti prostor za narativni razvoj. To je karakteristična poteškoća pri adaptaciji dužeg književnog djela u kraći film, ali manjak odlučnosti je raspirio znatiželju za širim pripovjednim svijetom koju film nije mogao utažiti.
Slično vrijedi za aktivnosti kojima se Lidia bavi. Plivanje i pisanje funkcioniraju prije svega kao načini na koje se Lidia pokušava osloboditi, istražiti i izraziti. Stoga pratimo kako Lidia tjelesno, intelektualno i emotivno rezonira s tim aktivnostima, a ne ulazimo dublje u pojedinosti profesionalnog plivanja ili proznog pisanja općenito. No budući da su te aktivnosti toliko značajne i u životu junakinje i u strukturi filma, ostaje dojam površnosti u prikazu. Tako je, recimo, katarzična uloga pisanja često prikazana putem teških klišeja – kroz kadrove poetičnih fragmenata nadahnuto pisanih rukom po papiru, kroz Lidijino euforično tipkanje teksta u naletu inspiracije ili kroz dramatično utišanje kad se domisli naslovu svoje knjige. Bilo je tu potencijala za drugačiji pristup, ponajprije jer se Lidia do jedne točke svog života primarno bavila plivanjem, da bi potom postala spisateljica, što iziskuje tjelesno, intelektualno i kreativno potpuno drugačiji pristup svakodnevici. No film ne stigne ući u te finese, iako bi Stewart možda i to željela.
Ali sjajno je što problemi debitantskog filma proizlaze iz želje redateljice da pokaže previše, svakako puno bolje nego da je obrnuto. Ako Stewart zadrži jednaku strast, s iskustvom će joj rasti kapacitet da prati svoju ambiciju. U ovom filmu Stewart pokazuje interes za žrtvu teške traume, za njen proces prebolijevanja, ali ne da bi je sažalijevala, očajavala ni moralizirala, nego da bi je hrabro, znatiželjno i s pametnim optimizmom proučila i podijelila što vidi. Na razini tematskih i stilskih interesa, Stewart onda može ući u krug srodnih i uzornih autorica, kao što su Lucrecia Martel, Celine Sciamma ili Jane Campion. Naravno, puno još kolutova filmske trake treba Stewart spržiti da bi kvantitetom i kvalitetom ušla u kategoriju ovih autorica, no Kronologija vode definitivno nije vanity project slavne glumice, nego zanimljivo djelo talentirane autorice koja ima što izraziti. Veselimo se idućem filmu.
