Oscar 2022. – Briga za gledatelje ili šamar društvenom ukusu

28.3.2022.

Dina - redatelj: Denis Villeneuve

Dina – redatelj: Denis Villeneuve

Televizijskim događajima zaista nije lako u doba internetski dostupnih sadržaja. Uz sve snažnije streaming servise, razno-razne platforme i društvene mreže orijentirane na filmsko izražavanje, ogromna je konkurencija za pažnjom gledatelja. Prema zakonitostima liberalnog tržišta takvo je stanje dobrodošlo i prirodno jer, ipak, kapitalistički model potiče na inovacije. Poput novih okusa gazirane vode, novih punjenja u čokoladi i novih priča iz filmskog svemira opsjednutog franšizama, sve se trudi slati univerzalne poruke o prihvaćanju, ljubavi i – (ne)opravdanom nasilju.

Američka Akademija filmskih umjetnosti i znanosti, koja se već godinama suočava s producentskim izazovima rekordno malene gledanosti, ove je godine zastarjelu formulu uspjeha dodjele legendarnih kipića pokušala inovirati komičarskim nastupima i istupima, kompaktnijim trajanjem i boljom reprezentativnošću među nominiranima i nagrađenima. No, za rukom joj je pošlo samo na jednom zamišljenom frontu.

Nakon prošlogodišnjeg debakla koji je, usprkos trudu koproducenta Stevena Soderbergha, redatelja nezavisnih (Seks, laži i videovrpce, 1989.) i komercijalnih uspješnica (serija originalnih Oceanovih filmova), da pripremi istinsko kino-iskustvo, oborio rekord najmanjeg broja gledatelja, i nakon što su se nanizala tri nesretna izdanja bez voditelja, ove su svečane godine show vodile tri komičarke, Amy Schumer, Regina Hall i Wanda Sykes, i osigurale Oscar kakav je „nekoć“ bio: pun osobnih, uglavnom bezubih šala u atraktivnoj maniri roastanja u kojima nije jasno tko manje uživa – zvijezde ili obični smrtnici pred ekranima. Najmanje od svih čini se da je ipak uživao suprug Jade Pinkett Smith, dobitnik nagrade za najbolju mušku ulogu kao otac teniskih sestara Williams, Kralj Richard, muški zaštitnik večeri – Will Smith. Potaknut ne odveć smiješnom šalom komičara Chrisa Rocka na račun njegove žene, Will se u fikcionalnom zanosu penje na pozornicu i daje šamar. Kasnije daje i govor zahvale na nagradu, kao i isprike zbog svog ponašanja, suzama omekšavajući fizičku i verbalnu agresiju opravdanu životnim uvjetima.

Oskari su odavno zadobili reputaciju zbog neugodno dugog trajanja od tri i pol sata, što bi bilo dovoljno za dva cjelovečernja žanrovska filma ili par epizoda najnovije miniserije. Ovogodišnji prijenos uživo zato je bio pošteđen dodjele osam nagrada, među kojima i onih za scenografiju, zvuk, šminku i frizuru, te montažu, čime se uštedjelo oko deset minuta u usporedbi s prijenosom 2018. godine. Usporedimo li s prošlom godinom, slavlje najboljih postignuća u filmskoj, holivudskoj industriji završilo je dvadesetak minuta kasnije. Među skraćenim dodjelama najviše je nagrada osvojio epski blockbuster u režiji Denisa Villeneuvea, Dina, one za oblikovanje zvuka i originalni soundtrack talentiranog Hansa Zimmera, i montažu Villeneuveog dugogodišnjeg suradnika, Joea Walkera.

No glavna atrakcija večeri bio je uspjeh dramedije američke redateljice Sian Heder o odrastanju djevojke, djeteta gluhih roditelja (C.O.D.A. eng. za „child of deaf adults“) kao jedinog člana obitelji koji čuje. CODA je proglašena najboljim filmom, a osvojila je i nagradu za najbolji adaptirani scenarij i najboljeg sporednog glumca za Troya Kotsura. Emocionalnu, zanimljivu, ali u dijelovima već viđenu priču iz prosjeka je uzdignula činjenica da se za uloge gluhih ljudi angažiralo ljude s autentičnim iskustvom, što nije bio slučaj s francuskim predloškom (Obitelj Bélier) prema kojem je CODA snimljena. Mada je pozitivan znak da se gluhoća prikazuje van stereotipa „tragične krivnje“ koja onemogućuje „normalan“ život, fokusiranjem na jedinog čujućeg člana radi suprotno od onoga što Ryusuke Hamaguchi postiže u nagrađenom Drive My Car. U Hamaguchijevom filmu, najboljem stranom filmu prema izboru Akademije, jednu od uloga u višejezičnoj izvedbi Čehovljeva Ujaka Vanje dobiva i gluha Yoon-a (Park Yoo-Rim), pri čemu se ne naglašavaju razlike već sličnosti u međuljudskoj komunikaciji.

U glumačkim kategorijama nagrađeni su još već spomenuti Will Smith i Troy Kotsur, Jessica Chastain za utjelovljenje ekscentrične televizijske persone, evangelistice i zagovornice LGBT-prava Tammy Faye i Ariana DeBose, queer glumicu afro-latinskog podrijetla za sporednu ulogu u Spielbergovoj adaptaciji mjuzika West Side Story. Njezina pobjeda slavi se kao zgodan i „prvi takav“ trenutak u pretežito muškoj i heteronormativnoj povijesti zlatnih kipića. Na isti način zapamćena je i pobjeda Rite Moreno kao prve latinoameričke glumice s Oscarom, dobivši nagradu za istu ulogu u hvaljenom ali etnički izrazito problematičnom filmu Roberta Wisea i Jeromea Robbinsa iz davne 1962. godine. Zašto je reprezentativnost važna razjašnjava se sjetimo li se rasističke prakse brownfacea iz „originala“; srećom, ako Spielbergova interpretacija u čemu uspijeva, to je u razini osviještenosti i osjetljivosti na društveno opterećena pitanja američkog društva – i šire. Iz tog razloga vrijedi slaviti i uspjeh Jane Campion, vizionarke novozelandskog filma, miljenice europskih A-festivala, za revizionistički vestern Šape pasje u Netflixovoj distribuciji.

Nagrade na stranu, jasno je da one same po sebi nisu dovoljne da bi šou bio zanimljiv – ili uopće gledljiv. Jer vremenski je isplativije pogledati samo recap uz najpamtljivije trenutke večeri, uz izvedbe pjesama tijekom večeri, nego se posvetiti maratonskom praćenju izorkestriranih pošalica, situacija i insajderskih dovitljivosti. Uostalom, čak ni produkcijski najsnažnija izvedba – ona s početka Black pop-dive Beyoncé – nije bila izvedena uživo. Čak je i producentima oskarovske noći jasno da je neke stvari pametnije izvesti u kontroliranim uvjetima i sigurnosti vremenskog odmaka. Oslanjajući se na moć elipse, višesatna ceremonija – koju navodno ni sami glumci ne trpe, radije se opuštajući u baru i puštajući svoje „statiste“ da se u dvorani znoje – mogla bi se upakirati u pitki spektakl bez čekanja i inih gafova. Ili pretvoriti u kraval eurovizijskog tipa, u doticaju s publikom željne gag-worthy trenutaka. U suprotnom dobivamo kvalitetno produciran sadržaj na tragu hrvatskog glazbenog natjecanja, nešto između potrebe da udovolji, zadovolji i(li) samo odradi. Ruku na srce, s Oscarima barem ljubitelji/pratitelji mode dođu na svoje, uživajući ili kritizirajući suptilan glam neodoljivih Timothée Chalameta i Zendaye.

Oznake: