Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

Posljednji kritičarski kauboj

Tomislav Čegir (1970. - 2024.)
Tomislav Čegir (1970. – 2024.)

Naš nedavno preminuli kolega Tomislav Čegir zvanjem je bio profesor povijesti i povijesti umjetnosti. Nimalo ne sumnjam da se radu s učenicima OŠ Jakovlje, kojima je predavao povijest, posvećivao s ogromnom predanošću i strašću, na način identičan onom na koji je pisao kritičke i analitičke tekstove o filmovima i stripovima. Sedma i deveta umjetnost u njegovu su se radu preplitale izuzetno skladno i čvrsto, zapravo nerazdvojivo, u što se mogu uvjeriti svi koji zavire u neku od njegovih knjiga u kojima se iznimno stručno, upućeno i temeljito bavio dinamičnim ‘pokretnim slikama’ i statičnim sličicama / kadrovima u filmu po mnogo čemu srodnoj sekvencijalnoj vizualno-narativnoj umjetnosti stripu. Filmom se kontinuirano i intenzivno bavio dulje od tri desetljeća, stripom zbog stanja u domaćoj kulturi a dijelom i zbog prirode medija nešto kraće, a u svojim se tekstovima uvijek predstavljao kao izuzetan erudit iza kojeg je bio cjeloživotni staž praćenja bogate stripske i još bogatije filmske produkcije na svim meridijanima i paralelama.

Tomislav je bio zatravljen objema umjetnostima i medijima, s njim se uvijek moglo nadugo i naširoko razgovarati o filmovima i stripovima, o klasičnim naslovima koji su definirali i presudno obilježili oba medija, kao i o recentnim ostvarenjima koja je pratio s podjednakim žarom i entuzijazmom. U svakoj rečenici bilo kojeg njegova teksta razvidna je golema ljubav prema filmu i stripu, osobito prema žanru vesterna koji je i u autorskom i u čitateljskom kontekstu možda ključan u afirmaciji i recepciji obiju umjetnosti. U njegovom bogatom filmskokritičarskom opusu kao iznimno vrijedan i poticajan izdvojio se serijal o vesternima svojedobno objavljivan u Hrvatskom slovu i Hrvatskom filmskom ljetopisu, niz tekstova u kojima se Tomislav potvrdio ne samo kao autor djetinje iskreno oduševljen najameričkijim filmskim žanrom, nego i kao kritičar zanesen dalekim prostranstvima, stetsonima, revolverima i čizmama s mamuzama. I kad je pisao o manirističkom vesternu Sergija Leonea, i kad se osvrtao na revizionističke tendencije u žanru 60-ih i 70-ih, i kad je iznosio reminiscencije o osvojenim prostranstvima u vesternu 90-ih, i kad je u knjizi Filmski prostori analizirao hrvatske rekonstrukcije vesterna, podjednako kao i kad je s druge strane obrazlagao interpretaciju klasičnog vesterna u strip-serijalu Poručnik Blueberry ili utjecaj žanra u postapokaliptičnom serijalu Jeremiah, Tomislav je u svemu bio izvoran, autentičan i svoj. Svakako i autorski uvijek prepoznatljiv, detaljan, slikovit i ‘plastičan’, toliko da bi se tijekom čitanja njegovih tekstova pred očima čitatelja stvarale raskošne slike koje su se pretvarale u zasebne filmove ili stripove. Ne samo one i onakve koji su bili sukladni njegovim doživljajima određenih djela, pri čemu su ti doživljaji često bili osebujni i po nečem apartni, nego i takve koji su izvorna ostvarenja obogaćivali novim detaljima, slojevima i interpretacijama.

Njegovi su tekstovi uvijek bili ponajprije emotivni i edukativni, ponekad i uzbudljivi i duhoviti, a bez iznimke bogati intrigantnim detaljima i tumačenjima. Možda bi bilo pretjerano i patetično napisati da su njemu pokretne filmske i formalno nepokretne stripske slike predstavljale čitav život, ali svakako je u njima tražio i pronalazio esenciju života, kroz obrade tema plemenitosti, odanosti, požrtvovnosti, ljubavi, etičnosti i prijateljstva. U tome se krio možda i glavni razlog njegove naglašene sklonosti vesternu, u tome što je kao dosljedni kršćanin i vjernik beskompromisno i do posljednjeg daha vjerovao u prevlast zakona nad bezakonjem, civilizacije nad neredom, u konačnici dobra nad zlom, u ono što je tumačio na nizu tribina posvećenih obradama kršćanskih tema i motiva na filmu, naposljetku u ono što se u govoru o vesternu pojednostavnjeno opisuje kao kultiviranje divljine. Zaronite stoga u njegove tekstove i o filmu i o stripu, izronit ćete obogaćeni novim sugestijama, spoznajama i zaključcima. A autor ovog teksta Tomislava vidi kao svojevrsnu inačicu Luckyja Lukea iliti Taličnog Toma, dok u posljednjem kadru filma ili stripa svog života na vjernom konju jaše prema zalasku sunca. Žene i djeca iz mjesta koje je upravo oslobodio braće Dalton ili Billyja Kida mašu mu i pozivaju ga da se vrati i ostane, upravo onako kako dječak Joey na samom kraju filma doziva Shanea. Tomislav se ne osvrće, čekaju ga daljine i ona daleka prostranstva, tek uspravan sjedi u sedlu i tiho pjevuši ‘usamljeni kauboj sam ja, daleko od doma svog’…

Oznake:
Josip Grozdanic

Josip Grozdanic

Rođen 1969. godine, diplomirao na FSB-u u Zagrebu. Završio nižu i dva razreda srednje muzičke škole u Šibeniku. Kao filmski kritičar djeluje od 2003. godine...

Svi članci

Posljednje objave