Krenimo od kadra.
U Sve jedno drugo pojede, tada friško diplomirani redatelj praške Akademije kameru je postavio ispred oranice, iskonskog motiva ljudske egzistencije na zemlji, smještene u prvom planu, i crkve, tisućljetne božje institucije na zemlji, u drugom planu. To je plan određen ljudskom mjerom postojanja. Ali nepomični kadar donjeg rakursa, snimljen širokokutnim objektivom, sugerira i sveobuhvatnost svog izreza. On je i Božje oko, kroz njega nas promatra nešto veće od nas. Vrijeme sjetve i vrijeme vjenčanja smjenjuje se s promjenom godišnjih doba. Kokoši jedu sjeme s oranice, čovjek jede kokoši, život jede čovjeka… Ali Rajko Grlić već je preveliki bonvivan da bi u tome vidio nepreglednu apokalipsu. Sve jedno drugo pojede je mala tragikomedija Božjeg čuda. To je redateljska perspektiva, programatski utemeljena već na početku karijere: nema apokalipse, nema tragedije; samo život.
Krenimo sada od kadra prema kulturi, proširimo izrez jednog kadra na sve Grlićeve kadrove: filmske i televizijske, igrane i dokumentarne, redateljske i producentske, profesorske i festivalske. Krenimo od kadra prema filmskoj kulturi i kinematografiji. Berković je govorio da kinematografija ima svoju urbanističku strukturu: ulice, trgove, raskrižja, škole, kina, festivale… Praški student krenuo je od kadra, od jedne organske stanice, pa od nje stvorio čitav organizam. To tijelo, smješteno unutar hrvatske, jugoslavenske i svjetske kinematografije, jest kinematografija Rajka Grlića. Tu je Praška, Zagrebačka, Motovunska, Petrijin vijenac i ulica Ustava Republike Hrvatske. Tu je korčulanska škola, newyorška Columbia, losandželeski UCLA, zagrebačka Akademija i Imaginarna filmska akademija u Grožnjanu. Čitav jedan grad, jedna zemlja i još šire i začudnije od toga. Vidimo česmu s pitkom vodom i slobodom, tezgu s jagodama, cvjetnjak Ratka Mladića, Budilicu i Pipa, Šteficu Cvek i Mr. Frndića, Maestra i Čarugu, buldožer i novo vrijeme. Gledamo Grlom u jagode, Pleterje, Samo jednom se ljubi, Karaulu i Neka ostane među nama. Smjenjuju se godišnja doba, kokoši jedu sjeme s oranice, čovjek jede kokoši… sve prolazi i ništa ne prolazi. Vrijeme dolazi i odlazi, kinematografija ostaje: kao grad, kao oranica. Taj život, to Božje čudo jest Rajko Grlić.
