Na početku bijaše obični hrvatski filmski kritičar. I njegov prilično uzaludan i mukotrpan posao. Jer tek što se uspio othrvati optužbama važnih kinematografskih osoba o nevoljenju hrvatskog filma – za što zasluge ne pripadaju njemu, nego hrvatskom filmu – stigao je još teži posao. Suočavanje s običnim pučkim ignorantom. Štoviše, pučkim većinskim ignorantom. Toliko velikim da mu možemo pridodati i velika početna slova – Pučki Ignorant. Zalud očito podizanje kvalitete hrvatskog filma i zalud međunarodni uspjesi koje je obični hrvatski filmski kritičar bilježio. Jer, „gdje je tu kvantiteta?” i „tko to uopće u kinima gleda?”, hladnokrvno će Pučki Ignorant upitati običnog hrvatskog filmskog kritičara. Ne mareći za složenost obrazloženja i „nije to baš tako” argument, hrvatskog će filmskog kritičara jednostavno proglasiti elitistom. Zbog takve optužbe i obični hrvatski filmski kritičar pridobiva velika početna slova – Kritičar Elitist.
Sredinom siječnja Hrvatski audiovizualni centar je objavio kako je 2025. po gledanosti bila druga najuspješnija godina hrvatskog filma od osnutka krovne institucije domaće kinematografije. Statistika, naravno, ne bilježi što je sve tome doprinijelo pa tako ni da je 2025. bila jedna od najluđih godina po hrvatsku kulturu, posljedično i film. Gotovo pa incidentna. Incidentan je svakako bio broj sjajnih hrvatskih dokumentaraca na čelu s Fiume o morte!, koje je publika dobro prihvatila, incidentna je bila i po tome što je jedan mali film poput Južine neočekivano dogurao do skoro osamnaest tisuća gledatelja, donekle incidentna bila je i po tome što smo na repertoaru imali dva dječja ostvarenja (Drugi dnevnik Pauline P. i Bumbarovo ljeto) koja tradicionalno pumpaju gledateljski prosjek. No, svakako je vrlo incidenta bila po političkom udaru na kulturu, što je kao reakciju izazvalo solidnu prođu Mirotvorca u kinima i upravo nevjerojatnu na Loli.streamu; da bi opet kao svojevrsna reakcija na reakciju, uslijed buđenja starih sukoba uvjetovanih društvenom napetošću i jednog koncerta, dva filma koja heroiziraju i žrtvoslovljuju Domovinski rat (260 dana i Sokol), vidjelo oko devedeset tisuća ljudi. Zanemarujući sve to, naš Kritičar Elitist je utaman poželio prošetati bedž s brojkom od 328 526 provocirajući Pučkog Ignoranta, istovjetno kako je onomad s brojem nezaposlenih popularna pjevačica provocirala nepopularnu političarku… A onda ih je Igor Šeregi obojicu pozvao na Svadbu.
U trenucima nastanka ovog teksta Svadba nastavlja s rušenjima rekorda, onaj gledanosti jednog hrvatskog filma općenito, barem od kad je mjerljivih rezultata, a svakako od državne samostalnosti, već je srušen. I treba odmah priznati kako je takav ishod (i) zasluga ne naročito kreativne, ali odlično stratificirane kampanje plasirane primarno preko društvenih mreža, ali i neumornim nastupima Šeregija i njegove ekipe u elektroničkim i drugim medijima. Isti ti mediji su neumoljivo nanjušili komercijalne potencijale filma i ta je sinergija – uz tradicionalnu sklonost kino gledatelja prema komedijama „u teškim vremenima” – učinila svoje. Gledanost prvog vikenda prikazivanja osigurala je da se priča zavrti. I eto sreće. S dobrom 2025. i Svadbom ulazimo u kinematografsko blagostanje. Brojke su u tržišnom kapitalizmu uvijek bile sve. Pretpostavljivo, tu je prijelomnicu prepoznao i Pučki Ignorant. Što tu može Kritičar Elitist? Čekati da Pučki Ignorant iz kina izađe. Te ponešto zabilježi.
Prije svega, Svadba je romantična komedija sa svim svojim žanrovskim zadatostima koje neumitno uključuju i nizanje stereotipa. Šeregi je to odmah shvatio. Dok se autor kakvog prosječnog američkog romcoma silno mora truditi likove uvodno društveno pozicionirati, kod nas je to puno lakše. Srbi i Hrvati, naši i vaši, zazor jednih, predrasude drugih, sve je jasno. U Svadbi je to riješeno u prvih frenetičnih desetak minuta. Na svoj rođendan tipični hrvatski poduzetnik i glava tradicionalne nacionalističke obitelji (Rene Bitorajac), doznaje da mu je tvrtka zapala u gadne probleme, a da je kći koja studira u Londonu (Nika Grbelja) trudna. Otac djeteta (Marko Grabež), sin je srpskog ministra i glave tradicionalne nacionalističke obitelji (Dragan Bjelogrlić). Vijest iz Londona šokira obje obitelji. No, što da se radi? Valja zaboraviti nazore i zazore te pripremati vjenčanje koje, međutim, nudi i nove političko-poslovne prilike. Stereotipi, dakle, u naznačenom žanru ne bi trebali biti problem. Pitanje je samo koliko će puta oni biti uspješno opetovani do kraja filma koji je i opet stereotipno zadan? Ili, kako ra(z)graditi stereotipe da bi u stereotipu sve opet skončalo? To je svakako najveći i tek dijelom prebrođen problem Svadbe.
Šeregi je dovoljno samosvjestan pa ne prodaje svoj film pod nešto pametnije od onoga što film jest. Glumci su mu odreda solidni do odlični, čak i kad se jednu Jelisavetu Seku Sablić svede na razinu karikaturalnih epizoda. Trudi se redateljski održati ritam posežući ponekad za svojevrsnom burleskom i ludizmom kao u možda najboljoj sceni uvođenja mahnitog reperskog dvojca naziva Težak život ili uvođenjem novih likova poput bivše mladoženjine djevojke za zabavu – što se na kraju doima kao populističko čeprkanje po vulgarnom turbofolku. Iako mu određena doza vulgarnosti nije bila strana ni u scenaristički puno čvršće postavljenom prvijencu ZG 80, mora se priznati kako ih je Šeregi u Svadbi sveo na minimum. Uz klasični romcom zaplet, ponešto vezivnog tkiva ponudio je na planu situacijske komedije pa čak i slapsticka, a da mu film ne bi bio samo nizanje izoliranih skečeva koje će publika kasnije prepričavati. Dionice komedije karaktera odvele su ga, pak, još jednom na teren stereotipnog.
I ako ćemo već o u brojkama apsolutnom hrvatskom filmskom rekorderu, pošteno je reći kako Svadba najviše zajedničkoga ima s elementima tradicije srpske pučke filmske komedije. Ne upotrebljavamo ovaj izraz kako bi Šeregijev film odstrijelili, niti u isključivo pejorativnom kontekstu pa čak ni u kontekstu masovnog hrljenja publike na film i njezinih niskih očekivanja. Štoviše, ta podvrsta komedije je prilično širokopojasna i seže od ranih filmskih nastupa Mije Aleksića i Miodraga Petrovića Čkalje preko serijala Lude godine i njezinih brojnih izvedenica u osamdesetima te dijelom najvažnijih ex-jugoslavenskih komedija poput Ko to tamo peva i Maratonci čine počasni krug do suvremenog opusa Srđana Dragojevića. Uostalom, izvori te slikopisne komedije su u književnom djelu komediografa Branislava Nušića, jednog od najvažnijih književnika ovih prostora. Nušić je, baš kao i njegovi nasljednici u svim umjetničkim formama, polazio od poznavanja balkanskog mentaliteta i lako prepoznatljive tipologije karaktera ovdašnjih ljudi. A to je svakako najvažnija stavka u gledateljskom prepoznavanju Svadbe. Ljudi se smiju ljudima koje prepoznaju, u konačnici i sami sebi. U prihvaćanju i obradi stereotipa Svadba je prilično nalik Dragojevićevoj Paradi. No, s obzirom na to da je primarno zamišljen kao romantična komedija bez pretjerane sklonosti ludističkoj ekstravaganciji, da je u načelu kreiran pravocrtno češući se o baš sve stereotipe postjugoslavenske stvarnosti, od društvene tipologizacije do glazbe, da je jednim dijelom naslonjen i na međugeneracijsko nerazumijevanje te da je već najavljen nastavak filma koji bi se lako mogao pretočiti u serijal, Šeregijev film je ipak najbliži (boljim) dijelovima serijala Lude godine/Žikina dinastija Zorana Čalića, koji je od kraja sedamdesetih harao kinima bivše države. A kako je početkom prosinca prošle godine u kino-distribuciju krenuo Povratak Žikine dinastije, od kojeg je Svadba i bolji i gledaniji film, eto nam prilike za zaključak o definitivnoj smjeni filmske generacije na našim prostorima.
Konačno, koliko god to ne bi htio biti, Svadba je i politički zanimljiv film. Njegovi autori od politike načelno bježe, ali upravo je politički kontekst ono na čemu on počiva i zbog čega ga toliko ljudi u regiji gleda. Ako je srpski dječji film Leto kad sam naučila da letim Radivoja Andrića, prije par godina proglašen „filmom normalizacije”, Svadba je film u kojem se „normalizira nenormalno”, odnosno koji želi u humornom ključu normalizirati stanje u kojem jedni pored drugih egzistiraju loši političari i još gori poduzetnici. U tom smislu razloga za antipatije prema Šeregijevu filmu imaju samo ljuti nacionalisti s obje strane i oni koji misle da su nam srpski političari i hrvatski poduzetnici (može i obrnuto) toliko zagadili i uništili živote da se s njima nije za šaliti.
xxx
„I kako ti se sviđa Svadba?”, upitat će na kraju priče Pučki Ignorant Kritičara Elitista.
„A ono, nasmijao sam se par puta.”
„Ma da nije film baš super. Ali sretan sam izašao iz kina. Uglavnom trojka.”
„Trojka.”
I tako, mamurni od Svadbe, Pučki Ignorant i Kritičar Elitist zagrljeni oteturaju u bolje hrvatsko filmsko sutra.
