U Belgiji su to braća Dardenne, u Italiji su bila braća Taviani, S.A.D.-u Coeni ili primjerice braća Safdie. Hrvatska? Žanrovski i formatski možda i nisu, kreativno i stvaralački…? Hajmo se usuditi reći da su to braća Popović. Zašto do vraga i ne bismo? Ako se na međunarodnoj razini može naglas govoriti o animatorskoj braći Quay, možemo se i mi ponositi našim Popovićima. Dečki možda za sobom imaju tek niz kratkometražnih animiranih ostvarenja, ali i uz njih su već postigli mnogo, kako na domaćem, tako i internacionalnom planu. Nakon iznimno uspjelog 3D/CGI eksperimenta imena Biciklisti s kojim su na najbolji mogući način oživjeli slike i sjećanje na velikog Vaska Lipovca, Veljko i Milivoj Popović su se našli u misiji novog “kroćenja zmaja”. Njegovo ili točnije rečeno, njezino ime je Tisja Kljaković Brajić, proslavljena splitska slikarica, ilustratorica i književnica za koju su zbog fenomena U malu je uša đava, Oni i Oni 2 čule čak i babe na pijaci.
Zahvaljujući određenim ilustracijama Tisje Kljaković Brajić i poglavljima njezine spomenute knjige U malu je uša đava te autoričinom koscenarističkom doprinosu, Popovići su kroz trinaestominutni film Žarko, razmazit ćeš dite! uspjeli uloviti esenciju predloška, osjećaje nostalgije i topline bezbrižnog odrastanja jedne djevojčice, točnije, same autorice u Splitu 80-ih godina prošlog stoljeća pa sve tamo do prvih ratnih uzbuna na pragu novog desetljeća. Već kroz sam uvod zatičemo članove obitelji u alarmantnoj situaciji jer je mami taman puknuo vodenjak, a tata je uz ručak ipak popio malo previše i mora se naglo otrijezniti kako bi je odveo u bolnicu. Taj urnebesni trenutak izložen kroz naraciju male Tisje (glas joj posuđuje autoričina kći Issa) evocira nostalgiju Fellinijevog ili u ovom slučaju još i točnije, Smojinog prikaza mediteranskog stanja uma svojih protagonista, a kroz narednih desetak minuta dobivamo topli koktel emocija, obiteljske humoreske i kronike jednog izgubljenog vremena i države.
Uz jednostavnu primjenu klasične animacije nadahnutu samim autoričinim ilustracijama, Popovići koriste i druge tehnike poput kolaža stvarnih fotografija autoričine obitelji i/ili Tita, odnosno, arhivskih video snimaka vijesti, TV emisija dočeka Nove godine, vatrometa ili prvih prizora ratne agresije. Sama priča je dakako inspirirana odrastanjem Tisje Kljaković Brajić i njezinog sjećanja na obitelj, ponajprije baku Nevenku i dida Žarka koji su je tetošili, mazili, a na kraju i razmazili, i gotovo svi pripadnici njezine ili generacija koje su odrastale tih životopisnih 80-ih lako će moći povući paralele s vlastitim životima i sjećanjima koje film s lakoćom budi. Od prizora taksiste koji fizionomijom nemalo podsjeća na legendarnog Mišu Kovača (op.a. tamna kosa i brkovi, tamne naočale i raskopčana košulja kroz koju proviruju dlakava prsa), preko kafića obavijenog nepreglednim oblakom dima cigareta i starim grbom Hajduka na zidu, Tisjine prepirke s didom oko Coca Cole i Pipija pa sve do proslave Božića u zgradi i milicajca koji po dojavi dolazi smiriti galamu pa se polakomi dočim kroz odškrinuta vrata stana ugleda pladanj s pršutom, Popovići kroz niz anegdota s lakoćom izvlače osmijeh gledateljima, stoga i ne čudi što su filmom osvojili srca publike, ali i kritike na brojnim domaćim i međunarodnim festivalima.
