„Kakav je ovo motor, koje je ovo sranje, daj, molim te,…“, kaže John iznervirano nakon što su Zeus i on ušli u provaljeno vozilo koje nikako ne uspijeva ubrzati dovoljno. „To je Yugo, napravljen je da bude ekonomičan, a ne brz!“, odgovori mu Zeus napokon ubrzavši njujorškim ulicama. Dio je to dijaloga iz najgledanijeg filma u svjetskim kinima 1995. godine, dok je automobil u središtu razgovora proglašen najlošijim u povijesti industrije. Idealan kontrast. Film je američki akcijski kriminalistički spektakl Umri muški 3, izvorno Die Hard with a Vengeance, režirao ga je John McTiernan koji je redatelj i inicijalnog dijela serijala iz 1988., a policijskog detektiva Johna McClanea i njegova suputnika Zeusa Carvera tumače holivudske zvijezde Bruce Willis i Samuel L. Jackson. S obzirom na činjenicu da je za prikriveno oglašavanje tj. unošenje nekog proizvoda u filmski sadržaj (eng. product placement) u Hollywoodu potrebno osigurati i vještine, i sredstva, svaki bi proizvođač vozila učinio sve da mu se u automobilu nađu junaci jednog od najpopularnijih akcijskih serijala proteklih četrdesetak godina. Umri muški 3 nije bio samo najgledaniji kinonaslov u svijetu 1995., nego je postao i najgledanijim u cijelom serijalu te uz izvornik dobio i najviše ocjene.
Međutim, Yugo, nekadašnja perjanica srbijanske i jugoslavenske tvornice automobila Zastave iz Kragujevca, u ovom je kinohitu samo opravdao titulu „najlošijeg automobila na svijetu“ kakvim su ga nazivali mnogobrojni vozači, ali i oni koji nikada nisu zakoračili u njegovu unutrašnjost. Jason Vuic napisao je i knjigu The Yugo: The Rise and Fall of the Worst Car in History, a sve je počelo nakon što je Zastava 1985. isporučila prve primjerke vozila na najkompetitivnije tržište kada su posrijedi osobni automobili, ono američko. Nakon prvih veoma dobrih rezultata kojima je zasigurno pripomogla iznimno niska cijena, konkretno 3.995 američkih dolara pri čemu se Yugo oglašavao kao „najjeftiniji automobil u Americi“, sve je promijenila ocjena neovisne organizacije za testiranje proizvoda Comsumer Reports da je „bolje kupiti polovno vozilo, nego li novi Yugo“. Je li Yugo uistinu zaslužio atribut najlošijeg vozila uopće, ili je kasnijem neuspjehu njegove prodaje u SAD-u kumovalo nešto drugo? Što Yugo znači danas u zemlji koja ga je proizvela i koja se samo nekoliko godina nakon početka „yugomanije“ u SAD-u pod vodstvom predsjednika Ronalda Reagana, raspala u nizu krvavih ratova? Može li netko tko nije bio svjedokom tih događaja – političkih, društvenih, gospodarskih i kulturoloških – na pravi način rekonstruirati fenomen vozila Yuga?
Navedene činjenice tijekom svoga jednoipolsatnog dugometražnog dokumentarnog filma Yugo ide u Ameriku koriste redatelji Filip Grujić i Aleksa Borković. Grujić je i scenarist filma, a Borković njegov snimatelj. Rođen 1995., dakle u godini kada Bruce Willis u trećem nastavku serijala Umri muški žestoko prigovara voznim mogućnostima Yuga, Filip Grujić prema vlastitom priznanju u filmu nema baš nikakvih sjećanja ni na Yugo, ni na Jugoslaviju u kojem je on tituliran „poslom stoljeća“ s obzirom na entuzijazam glede mogućega prodora na američkom tržištu. Što je onda mladoga novosadskog filmaša nadahnulo na poprilično ambiciozno zamišljen dokumentarac o razotkrivanju prave istine o najlošijem automobilu na svijetu, a u kojem on sam sudjeluje zajedno s kolegom Borkovićem? Naravno, obiteljski kontekst i želja da se iz filmske perspektive rekonstruira jedna od konstitutivnih priča bivše države u posljednjem desetljeću njezina postojanja. Nazvan prema zemlji u kojoj je proizveden, Yugo je uistinu postao simbolom nje same. S proizvodnih je traka prvi put sišao 1980. kada je preminuo doživotni jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito. Na američko je tržište nakon niza poteškoća u poboljšanju svojih performansa stigao 1985. nakon što je godinu dana ranije Sarajevo osvojilo svijet organizacijom XIV. Zimskih olimpijskih igara. Prvih je godina prodaje u SAD-u itekako zamijećen, a sve je krenulo nizbrdo početkom 1990.-ih kada se Jugoslavija raspala, a Srbija kojoj su Ujedinjeni narodi uveli oštre sankcije zbog otpočinjanja rata u Bosni i Hercegovini, onemogućena u izvozu.
Yugo je tako postao labuđim pjevom bivše države koja je u 1990.-ima punila medijski prostor sukobima, ratovima, zločinima i neuspjesima u dogovorima oko mira. Četiri desetljeća nakon što je prvi Yugo stigao u Ameriku, Filip Grujić koji je kao novorođenče prevezen u obiteljski dom upravo u crvenom Yugu, a koji su njegovi roditelji kupili 1989., kreće u svojevrsnu potragu za vlastitim korijenima, i to američkim cestama od istočne do zapadne obale. Istočne, jer je ondje stigao prvi kontingent obećavajućih vozila, a zapadne jer je u Los Angelesu kao središtu američke filmske industrije Yugo postao šalom. Grujićev i Borkovićev film na licu mjesta želi doznati kako je proizvod „za Zapad dobrih komunista“ s kraja Hladnog rata, u samo par godina postao vozilom bez budućnosti, unatoč tomu što je svojim američkim uvoznicima, a uvozila ga je tvrtka Yugo America iz New Jerseyja, donio popriličan profit, jednomu od njih čak dvadeset milijuna dolara. Film počinje Grujićevim pokušajem da nabavi crveni Yugo nalik onom roditeljskom i dopremi ga u SAD. Zbog carinskih prepreka to nije moguće te redatelj i njegova ekipa u SAD-u kupe zamjenski crni Yugo kojim će prijeći vlastitu Americanu kako bi dobili odgovor na početno pitanje. Svojevrsni spoj dokumentarnog filma ceste i nostalgije te autorefleksivnog dokumentarca, Yugo ide u Ameriku prepun je detalja o doslovce mukotrpnom putovanju naslovnog automobila od jednog na drugi kraj SAD-a u kojem automobil niže kvarove, zastoje i potvrđivanje predrasuda, dok se sama ekipa, neovisno o problemima i poboljevanjima, izvrsno zabavlja.
Na putu će naići i na automehaničare iz Bosne i Hercegovine, pojedince iza kojih stoji dolazak automobila na američko tržište sredinom 1980.-ih, a među kojima su Malcolm Bricklin i Tony Ciminera s vrha tvrtke Yugo America, zatim na mjesne ljubitelje Yuga te ljude koji su pojavama i sami filmični, kao iz neke groteskne komedije. Ton je filma pritom krajnje obazriv prema središnjem objektu svoje pažnje te je crni Yugo iz ove dokumentarne priče nedvojbeno glavni lik sa svim svojim manama i vrlinama, netko ili nešto tko vas privuče svojom slojevitošću i namjernom nesavršenošću. U tom je smislu Grujićev i Borkovićev rad pogodio bit jer je ovo nostalgično ugođena priča koja će u konačnici dati odgovor na inicijalno pitanje, i to upravo onda kada se Yugo nekako dovuče do plaža Los Angelesa. S druge strane, film samo djelomice povezuje sudbinu automobila sa sudbinom zemlje svog podrijetla. Pritom se stječe dojam da je naslovni automobil svoje prave priče doživio na cestama nekadašnje Jugoslavije i uz domaće vozače, dok su oni američki, a osobito oni holivudski, imali neku svoju priču, udaljenu od izvorne.
Neovisno o tome, Yugo ide u Ameriku više je nego dopadljiv i komunikativan rad iza kojeg stoji nadarena ekipa mladih filmaša koji rasterećeno i neopterećeno „voze vlastiti film“, i to s mnoštvom efektnih opservacija. S obzirom na to da su se Grujićevi roditelji razveli, baš kao što je američki crni Yugo došao u vlasništvo nakon jedne brakorazvodne parnice, ovaj automobil koji se prestao proizvoditi 2008. možda nije „the worst car“, nego, kako to shvati redatelj, „a divorce car“. I ljudi, i zemlje.
