Što je muškarac bez brkova ili festival bez drame i šušura? Ovogodišnja Liburnia, iako to njeno vodstvo možda neće tako vidjeti, imala je tu sreću da je i prije samog početka proizvela mali „skandal“ u filmskoj zajednici. Neki od autora prijetili su povući film iz konkurencije, reagiralo je strukovno društvo filmaša bez navođenja „krivca“, a Facebook komentatori natjecali su se u hejtu prema animiranoj špici festivala odrađenoj korištenjem AI tehnologije. Kako ova tema izaziva sve, od straha skorašnje pojave Terminatora i Linde Hamilton uživo, pa do histerije o nestajanju cijelih branši poslova, Liburnia Film Festival objavio je javno pojašnjenje o razlozima baš takve špice, iako je gotovo svakome tko ima imalo pojma o animaciji bilo jasno što je ona i kako je izvedena. I da, između ostaloga, služi kako bi komentirala stvarnost. Oliver Sertić, glavni čovjek festivala, osjetio je na svojoj koži što znači gnjev ljudi koji taj posao nisu dobili, uredno prihvatio preporuke strukovnih društva da ne koriste tehnologiju koja derivira tuđa djela (jer naprosto još nije nađen način da se to regulira, što ne znači da neće), a nama je ostalo čuđenje koliko se povijest tehnoloških obrata ponavlja i koliko je prvotna konsternacija prema novome i nepoznatome uvijek ista. Svi se sjećamo na koji način su dočekana računala, koliko je potom trebalo da se nakon celuloidne prihvati digitalna slika koja je danas standard i koliko je sam film, sad već star više od stoljeća, bio onomad dočekan kao vražji izum.
Domaći filmaši poput Dalibora Barića, koji redovito ispituju nove tehnologije, osjetili su kolektivni bijes jer su se usudili prtljati s promptovima, ali u svijetu ipak, pa i u svakodnevici, umjetna se inteligencija koristi i za pisanje mailova strukovnih društva, Google tražilice funkcioniraju uz nju, a bogme se uz to Sotonino djelo snalazimo kad uz mape na mobitelu tražimo gdje je najbliža benzinska. Red bi bio da se ova nova tehnologija konačno izmakne iz histerije plemena koja su prvi put vidjela avion i da se zakonski i na svaki drugi način regulira, odnosno, da se umjetnicima, što oni inače rade sa svim novim medijima, dopusti eksperimentiranje. Špica Liburnia Film Festivala nije bila kolokvijalni slop, nego djelo sa smislom i razlogom koje se osvrće na društvo i stvarnost, a kad je festivalski program posložen baš tako – da dokumentarcima iskristalizira stvarnost autora – onda doista ne bi trebalo čuditi da je posegnula za najkontroverznijim suvremenim alatom.
Baš je aktualnost novog i svakodnevnog, kad su se stišale emocije online boraca i borkinja, postala jasan ključ za razumijevanje offline programa festivala koji će iduće godine ući u svojih četvrt stoljeća i proslaviti jako bitnu obljetnicu. Od Ičića pa do Opatije, ekipa koja ga producira uz pomoć nikad brojnijih volontera, lokalne zajednice, Restarta i dokumentarnog maga Olivera Sertića, jednu stvar još nije do kraja sama sebi osvijestila, prihvatila i procesuirala (računalni termin namjerno korišten) – činjenicu da se unatoč (ili usprkos) veličini, budžetu i lokaciji nametnula kao drugi najvažniji festival dokumentarnog filma u Hrvatskoj. Pauza za hvatanje ove misli i još jednom istaknuto: Liburnia je drugo najvažnije mjesto za pokazivanje dokumentaraca u Hrvatskoj. Shodno tome, njena važnost je utoliko veća jer nakon 25 godina, ona može ostati gdje jest i slobodno ploviti dalje, ili se još više izdići i zauzeti mjesto koje joj pripada.
Budući da na Kvarneru iz nekog nejasnog razloga nema jačih festivala, to je prilika za Liburniju da preuzme vodstvo u vlastite ruke. Ne gomilanjem filmova u istim terminima, niti širokim zahvaćanjem svega što se snimi, što je Sertić već pokazao da zna odmjeriti, nego čuvanjem i širenjem repertoara kojeg već ima. Ovdje to konkretno znači da je Liburnia, uz Dane hrvatskog filma, gotovo jedino mjesto koje rame uz rame pušta filmove prekaljenih profesionalaca i kino klubova, radionica i tečajeva, Akademije i najvećih produkcijskih kuća. U Opatiji se nalaze svi, i kad sjednu za stol govoriti o svojim filmovima, to je možda njihov prvi susret s filmskom zajednicom. Liburnia je posebna i po tome što, za razliku od nekih drugih festivala, ne smatra da su filmski kritičari relikt analogne prošlosti i da nagrade trebaju dijeliti filmaš filmašu, brat bratu ili sestri, a piskarala koja mora da su nerealizirani redatelji (jer što bi drugo bili), nemaju što tražiti u toj složnoj zajednici koja je, ovako mala, navikla jedna drugoj govoriti kako je baš sjajna i baš uzbudljiva i baš najbolja. Kritičarska smetala, poput našeg pokojnog prijatelja Dragana Rubeše, kojeg LFF pamti posebnom nagradom kritike (i na tome mu hvala), pokazat će se uskoro, nisu nebitni soj kojega su izjeli YouTube i TikTok specijalisti za sve, nego izlaz iz te gomile mišljenja i mišljenja o mišljenjima, pa onda i reakcijama na isto, sve u 60 sekundi vrućeg vertikalnog videa. Ili se varamo, pa Terminator ipak dođe i sve nas pobije. Ako u međuvremenu ne zaratimo.
Kako god bilo, uživajmo do skorog i izvjesnog kraja u onome što je LFF pokazao i nagradio, u popratnim programima, odličnim druženjima s filmašima u robusnom Continentalu, kasnonoćnim razgovorima u jedinom kafiću u Opatiji koji radi iza ponoći, gdje će vas sigurno naći mladi autor AI špice i po stoti se put ispričati uz rečenicu da je to namjerno radio i za to honorar dobio. Dakle, nije prekarni ni neplaćeni rad, Liburnia nije toliko luda da sama sebi reže granu na kojoj sjedi. Ipak, a bilo bi to zgodno napraviti u nekoj budućoj analizi domaćih filmova, ta grozna nova tehnologija uvukla se u sve pore filmskog svemira i pokazala se u svom najgorem licu: užasnom, sitnom i vizualnom uvredljivom kadru Microsoft Office sučelja u kojima naši junaci dnevnog života tipkaju ideje u Word dokument, veličinom slova 12, prored 1.5, misleći da će to zadnji red starkelja na opatijskoj pozornici vidjeti. [Ne:bu dobro] Karle Perice imao je uvjerljivo najveći broj tih „vizuala“, i nije jedini, ali barem je autorica to pokušala opravdati tužnom tvrdnjom da to jest Gen Z svijet, bez balkona i uzbuđenja. S jedinim izglednim uspjehom u životu kojeg predstavlja dobitak na Euro Jackpotu, znači bezizgledno, uzmemo li u obzir statistiku dobitaka. Simpatičan svijet Perice sličan je brojnim filmovima koje je kolegica Olga Dimitrijević, moderatorica razgovora na festivalu, nazvala „nova osjećajnost“, a koju filmovi poput Dragi tata Lucije Ane Večerine, Krug, crta, zeleno Marine Jurčić, pa čak i Zadnji gemišt Ane Sabolić, hrabro uzimaju kao novu generacijsku osnovu razmišljanja u kojoj se o vlastitim obiteljskim traumama razgovara na osobito, hm… osjećajan način. Recimo da ta plaha osjećajnost, iako služi za ideju autobiografskog u dokumentarnome koje pak vodi do govorenja o većim i generalnijim problemima, ponavljanjem sličnog principa vodi u maniru, ali budimo obazriviji, novi podžanr domaćeg dokumentarca može biti tzv. osjećajni film. Neka cvate tisuću cvjetova, zaista, no lagana konsternacija publike nad izjavom jedne od gornjih autorica kako se nakon ovog festivala upravo sprema promovirati film u Rusiji, gdje će ga pokazivati u sklopu akcije educiranja u alkoholizmu, postavila nam je svima upitnik iznad glave: je li u bubbleu „đenzijevaca“ znano da je Rusija zemlja u ratu u kojem je i agresor? Helou?
Neke od mladih nada od kojih puno očekujemo, poput Davida Gaše, čije je prošlogodišnje snimanje seksi akcije u grmlju hanekeovski briljantno, sada su odradile skoro pa studentsku vježbu naslova Sve ostalo, loveći čudake po oglasima koji prodaju sve i svašta, uključivo sebe i svoju kolekciju masivnih dilda. Gašo je nezainteresirano protrčao kroz oglase, ne povezujući ih i ne mareći čak i za one najpoticajnije (poput žene koja čisti još neupražnjene grobove) i tako propustio priliku da opet kažemo, hej, ovo je netko tko će zaista napraviti dobre stvari. Puna je Pula Elvisa Lenića je također film propuštenih prilika, iako je u rukama imao fenomenalan arhivski materijal koji je tek zvučno obrađen, a vizualno je ostao u korektnoj galeriji pomičnih slika. Zvuk, s druge strane, predstavlja glavnog aktera u filmu Ja, moćni Velebit Nevena Hitreca, prekaljenog profesionalca koji u ovom formatu hrabro riskira, pa je surovi dokumentarizam snimaka svih mogućih vremenskih nedaća s planine (u nekima je čak vidljivo i da oprema otkazuje) odradio u zanimljivom ključu bez prikazivanja sugovornika. Sve je u zvuku, njihova lica nikad ne vidimo i Hitrec kao da je kanalizirao dokudramsku misao Zvonimira Bajsića i upregnuo je u film. Nažalost, nagrada, barem za zvuk mu je izmakla, odnijela ju je Iva Kraljević za Ovu sobu ostavite zakopanu (nagrađena i kao najbolji regionalni film) koja u zvuku također radi dobre stvari, dok u slici ponekad očigledno govori o opasnosti od nuklearnog oružja uz korištenje snimaka s Atola. Poetika je ipak održana eksperimentalnijom strukturom i korištenjem teksta na ekranu. Nažalost, niti jednu nagradu nije dobio Mladen Ivanović za Spomenik revolucije, duhovit i istovremeno tužan primjer gotovo pa čistog filma, koji uz minimalne intervencije pokazuje na što je spala baština, kako je obezvrjeđuju turisti i hodači po grobovima žrtava, a još više institucionalni (ne)mar koji se svodi na jednog jedinog radnika, koji poput gorskog Sizifa, pokušava popraviti mala vrata na betonskom i metalnom mastodontu.
Govoreći o institucionalnoj brizi i nebrizi, dva filma s najviše nagrada (po dvije svaki) odmah su se istaknuli kao favoriti. Ono što treba činiti Srđana Kovačevića već je poznati osvajač brojnih priznanja koji jednostavnim aktivističkim pristupom generira sadržaj, odnosno iz sadržaja čini to isto, usput i duhovito, jasno govoreći o radničkim pravima i kako ih ne prepustiti samostalnom beznađu zakona i još jednog potrebnog papira i pečata. I onda još jednom. Drugi film, Vučja gozba Jadrana Bobana, također ima svoju institucionalnu kritiku, ali puno suptilnije smještenu u drugi plan, jer su u prvome stanovnici dalmatinskog zaleđa, skoro pa zarobljeni u glibu prošlosti koja još uvijek traje i budućnosti koja pristiže agresivno poput kamenoloma, vjetroelektrana i vukova koji proždiru njihovo živo blago. Žena koja se tu pojavljuje kao Calamity Jane iz kamenjara, dolazi s neopisivom ljubavlju za kraj i životinje, i pokušava stanovnike uvjeriti da se klone teorija zavjere koje toliko dobro zvuče kad u selu nemate vode, ponekad ni struje, a preko puta na sunčanoj dalmatinskoj obali stranci se praćkaju i piju besramni Aperol Spritz za 10 eura. Bobanova Gozba ništa od svojih motiva ne iznosi izravno pred gledatelja, nema aktivističku špicu i poziv, ne sprda se ni sa kim niti donosi vidljivi stav i zato je najbolja u svojim unutarnjim slojevima. Pitanja zašto teorije zavjera uspijevaju u napuštenim i socijalno isključenim krajevima („država u dogovoru s EU namjerno uvozi čipirane vukove koji potom kolju stoku pa ista država plaća odštetu za tu stoku“… porazmislimo na trenutak koliko je suluda tvrdnja u koju zdušno mještani vjeruju) ili zašto je baš taj kraj isključen (moguće jer je preostalo stanovništvo srpsko ili su baš svi utekli u Split?), Vučja gozba smješta u prizore surovog kraja i života jedne pomalo luckaste heroine koja je odlučila, baš tu, preseliti se i izgraditi kuću na ruševinama. Ta dama je ujedno i tračak optimizma u kraju u kojem vrijeme slabo prolazi.
Glumica i redateljica Marina Musulin snimila je Od jutra do sutra kao posvetu Golikovom klasiku Od 3 do 22, samo što je njezina junakinja bitno modernizirana i kreće u naporni dan na riječkoj ribarnici ravno s techno partyja, pritom nije šutljiva, ponizna i pasivna, i s lakoćom će odbrusiti turistima koji radnice slikaju kao kakve žive izloške u zoološkom vrtu. I one imaju neka prava, jasno je. A prava foto-turista, pitate se? Ta prava onih koji ribu na tržnici ne kupuju (od čega dotične radnice žive), bolnom je istinom postavila Marinina zvijezda riječima: „oni ionako jedu i seru u hotelima“, tako da, dobrodošli turisti, ali kupite nešto i podržite lokalnu privredu. Još jedan važan film s Liburnije su Koze! Tonćija Gaćine, koji uz Medu u šparugama Ivana Grgura, zatvara životinjsko-prirodnu sekciju festivala, započetu vukovima, a nastavljenu životinjama iz eksperimenata s nastanjivanjem otoka. U drugom slučaju i vrlo slične teme nastanka krivog javnog mnijenja, kao u Bobanovoj Gozbi. Grgurovog Medu su, kaže priča, doslovno izmislili i fotošopirali kako bi ubrali više šparoga (šparuga?), ovaj puta ne zli Slovenci koji ih uvijek pokradu najviše, nego lokalci koji brzinom viralnih objava odmah razvijaju dodatke priči i tako medo ode u legendu, a da nije ni postojao. Ili jest. Ili je opet nacrtan. Ili će završiti u Word dokumentu djevojke koja nema balkon, u svakom slučaju, zabavno i otrežnjavajuće po putove i način nastajanja laži i glasina. Koze! su nažalost jeziviji, krvaviji i ružniji dio stvarnosti koji nema veze sa deep fakeovima, nego s kamerom koja prati lovce koji te životinje istrebljuju, a potom ih poput Fassbinderovih mesara gule, melju, prevoze i pretvaraju u nešto što se zove koštano brašno, čime opet valjda šopaju druge životinje, da nam opet zaprijeti globalna epidemija kravljeg ludila i sličnih bolesti. Ključ svega jest u tome da su nesretne koze proizvod ljudskog planiranja, a sada ih se žele riješiti, jer se plode i množe brže nego otočani i otočanke. Gaćina je u intervjuima isticao poantu neprihvatljivog rješavanja drugosti nasiljem, što ide u kategoriju „Things that make you go hmmm“, no slažemo se, nije rješenje u ubijanju tolikih životinja, nego možda u podsjećanju stanovnika da se više seksaju pa će dječice biti više nego koza. Kad bi se čeljad držala nedjeljnih propovijedi, koze ne bi bile problem i opservacijski (omiljena riječ svih žirija) dokumentarizam bi se bavio manje krvavim epizodama života na otoku.
Tragovi pripadanja Tatjane Božić jedan su od naslova koji nije snimao sebe u spavaćoj sobi, nije dramio nad nedostatkom balkona, niti je i jedna životinja nastradala za vrijeme snimanja filma. Redateljski snimljeni stilom koji živošću montaže i lokacija potpuno odudara od „kućnih“ filmova (znamo, budžeti su mali, ali zato treba slušati Kovačevića i nešto činiti), Tragovi vrlo sigurno naznačuju kako netko postaje stranac kad ode trbuhom za kruhom (za ljubavlju ili nečim drugim) i potom proživi cijeli život u drugoj državi, u kojoj ga ili ju opet ne prihvate kao svoga ili svoju. Ostaje boravak u „nepripadanju“ niti ovdje, niti tamo, i Božić istražuje kako to stanje, ne promijeniti, nego prihvatiti i to u vrlo pozitivnom ključu. Realizirana osoba iz ovog filma veliki je kontrast našim „dženzijevcima“ koji bi malo njurgali, pa malo ne bi, montažno superiorna većini (auto)biografskih ili (auto)referencijalnih naslova koji su povjerovali u onu staru da je dokumentarac najbolji kad govori o onome što najbolje poznajete, iliti, o sebi. Pitajte Herzoga i druge majstore je li baš tako ili je to možda lokalna, prolazna moda. U svakom slučaju, lijepo je vidjeti cijelu novu generaciju filmaša koji su se oslobodili okova akademskog dokumentarizma, koji eksperimentiraju s formom, formatima i izrazom (u to spadaju i Word dokumenti kao proces nastanka priče, ali samo ih smanjite, nisu toliko bitni) i baš ne poštuju stare uzore, jer je to jedini način da budu mladi, bezobrazni, aktualni i posebni. LFF je dobro mjesto da tu svoju osobnost njeguju, Oliver Sertić i ekipa dovoljno su punk da sve to razumiju, pa smo svi na kraju u velikom plusu. Nije bitno jesu li svi filmovi najbolji, ili kako kaže ona davna izreka – bolje završen, nego savršen. Zato Liburniji unaprijed, sretna nadolazeća 25. obljetnica! Virtualna ili prava torta, sasvim je nebitno, bitno da se proslavi.
