Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

In memoriam Boris Kolar (1933. – 2026.)

Boris Kolar na dodjeli Zlatnog Oktavijana za životno djelo 2023., foto Sanja Bistričić

„Hvala vam na nagradi za životno djelo, ali moje životno djelo još nije završeno, jer zaposlen sam na novim epizodama Profesora Baltazara i nadam se da ćete uskoro u njima uživati“, rekao je prigodom primanja Zlatnog Oktavijana za životno djelo devedesetjednogodišnji Boris Kolar. Bio je to vjerojatno najdojmljiviji trenutak svečane dodjele nagrade Oktavijan, održane 8. travnja 2024. u zagrebačkoj Kinoteci.

Autor animiranih filmova te jedan od utemeljitelja Zagrebačke škole crtanog filma, Kolar je kao jedan od posljednjih svjedoka zlatnog doba hrvatske animacije i jedan od autora animiranog serijala Profesor Baltazar i u svojim poznim godinama aktivno sudjelovao u izradi novih epizoda svoga čeda.

Lik Profesora Baltazara, prisjetimo se, prvi se put pojavio u samostalnom kratkom filmu Izumitelj cipela (1967) u režiji i animaciji Zlatka Grgića, koji je scenarij napisao u suradnji s Borivojem Dovnikovićem, dok je glazbu skladao Aleksandar Bubanović. Nedugo potom, nakon značajnog uspjeha djelca, pod krovom iste produkcijske kuće, Zagreb filma, osmišljena je i serija Profesor Baltazar s rečenim dobroćudnim znanstvenikom kao središnjom figurom koja u Baltazargradu probleme svojih sugrađana, uglavnom humaniziranih životinja, rješava čudesnom tekućinom iz svog neobičnog laboratorija. Likovni identitet izvornika ponešto je izmijenjen i oformljena je stalna postava autora: Zlatko Grgić, Boris Kolar i Ante Zaninović, uz scenografiju Zlatka Boureka i uvijek osebujnu glazbu Tomice Simovića. U koprodukciji s Windrose-Dumont Time iz Kölna, do 1978. proizvedene su četiri sezone, s ukupno pedeset devet epizoda, uz aktivno sudjelovanje brojnih predstavnika zagrebačke škole crtanog filma, poput Zdenka Gašparovića, Pavla Štaltera, Milana Blažekovića i drugih.

Kako bilježi Joško Marušić u Filmskom leksikonu (LZMK, 2003): „U cjelokupnoj povijesti zagrebačke škole, Profesor Baltazar je jedini produkt koji je, dosljedno se koristeći njezinim osnovnim načelima (autorski artizam, umjetnička stilizacija-redukcija u animaciji, ironija i pacifizam u porukama), postigao zavidan tržišni uspjeh.“ U novom tisućljeću, pod okriljem produkcijske kuće Diedra ostvarene su još tri epizode: Augustova treća sreća (2019), Vrline iz dubine (2022) i Hektorovo otkriće (2025), a Kolar je sudjelovao u svima, kao redatelj ili kreativni savjetnik.

Profesora Baltazara hvalilo se i zbog naglašenih ekoloških nagnuća, no Kolar je o tomu daleke 1991., rekao: „Netko drugi je otkrio da smo jako u trendu, da se bavimo ekologijom. Svjesno nismo. U Zagrebu u to doba, u našoj zemlji, nitko nije govorio o ekologiji. Ali eto, to je još jedan od elemenata koji su se sretno poklopili da je ta serija imala dosta dugi život.“ Te ćemo riječi, kao i ponešto o idejnim vodiljama serije, a naravno i o Kolarovu dotadanjem umjetničkom stvaralaštvu, čuti u Kolaru posvećenoj polusatnoj epizodi dokumentarne televizijske serije Zagrebačka škola crtanog filma (Zagreb film, Hrvatska televizija, 1991) autora, urednika i voditelja Nenada Pate, u režiji Zorana Tadića.

Posve prikladno, epizoda je djelomično snimana u tadašnjem snack baru Baltazar, danas istoimenom restaurant & baru na Novoj Vesi, ugostiteljskom objektu nazvanom, kažu prema profesoru Baltazaru, otvorenom 1982. u susjedstvu zgrade Zagreb filma. „Taj lokal je bio ugodno mjesto susreta i otaca Baltazara i drugih suradnika, na desetke kolega i kolegica koji su ovamo svraćali na kavu. Ne bi bilo pretjerano reći da su se i neke ideje ventilirale, popravljale ili čak rađale u atmosferi kad se čovjek malo odmori od napornog rada“, spominje se Kolar.

Rođen 1933. u Zagrebu, 1951. je, još gimnazijalac, bio karikaturist u humoristično-satiričkom tjedniku Kerempuh, kad ga je Fadil Hadžić angažirao da u trideset radnih dana nacrta knjigu snimanja za planirani crtani film Duga filma Crvenkapica. „Nakon petnaest dana sam shvatio da je nemoguće da to dovršim, pa sam molio da ne dolazim, skrivajući se, u Dugu, jer je moja gimnazija bila pedeset koraka dalje, u Križanićevoj ulici. Nabavio sam odgovarajuću liječničku potvrdu za školu, osamio sam se doma petnaest dana i u zadnji čas završio knjigu snimanja“, prisjetio se svojih filmskih početaka. Crvenkapica je realizirana 1954., u režiji Josipa Sudara, u proizvodnji Zora filma. Godine 1956. Kolar je jedan od osnivača studija za crtani film u Zagreb filmu, gdje je do kraja desetljeća učestalo glavni crtač filmova Dušana Vukotića. Godine 1960. režira prvi vlastiti film, modernu bajku Dječak i lopta, ostvarenu u karakterističnom duhu i stilu škole, u scenarističkoj suradnji s Androm Lušičićem, daleko nadahnutu Malim princem/kraljevićem Antoinea de Saint Exuperyja.

Najcjenjenija, nedvojbeno antologijska, dva su mu sljedeća ostvarenja, oba komunikativne, poetične, duhovite i gegističke, no ne i neozbiljne antihladnoratovske alegorije reducirane, plošne animacije i igralačkog grafizma što se svođenjem oblika na simbole gdjegdje približavaju apstrakciji. Nadahnut vjesticom iz novina, Kolar je ideju za Bumerang (1962, I. nagrada u Karlovym Varyma, II. nagrada u Beogradu) razrađivao služeći vojni rok. „Moram reći da mi je ambijent koji sam tamo zatekao i s kojim sam morao živjeti godinu dana itekako pomogao da složim tu priču. Kad sam se vratio iz vojske, imao sam gotovu knjigu snimanja.“ Vau, vau! (1964, III. nagrada u Oberhausenu), djelo iznimna crtanofilmskog koncepta, donosi možda i najoriginalnije zamišljenog i nacrtanog psa u cijeloj povijesti filma.

Nipošto ih ne omalovažavajući, no da posebice ne nabrajamo daljnje filmove prije i poslije Profesora Baltazara (čije je mnoge epizode sam režirao), recimo da ih je bilo nekoliko desetaka – samostalnih, serija minifilmova, promidžbenih, edukativnih, festivalskih najavnica… – a da se na tom putu od uglatog, šiljatog i geometrijskog u crtežu Kolar vraćao prema oblom, podatnom i mekanom, od apstraktnog prema figurativnom. Ilustrirao je knjige, slikovnice, udžbenike, bavio se grafičkim dizajnom, poučavao je animaciju u Zagreb filmu, objavio je autobiografsku knjigu Sjećanja i razmišljanja jednog Zagrepčanca (Udruga profesor Baltazar, 2014).

Surađivao je i s inozemnim produkcijama, pa ćemo tako crticu o njemu, kao i nekoliko njegovih filmova (Specijalist/The Specialist, 1971. i Čovjek: Zagađivač/Man: The Polluter, 1972./1973.) pronaći i na mrežnoj stranici National Film Board of Canada. Na mrežnim stranicama Zagreb filma zainteresiranom gledatelju su uz spomenutu Tadić-Patinu seriju o zagrebačkoj školi crtanog filma na raspolaganju za slobodno gledanje Bumerang i Vau, vau!, epizoda Građanin IM-5 (1962) serije Inspektor maska, cijela serija Profesora Baltazara te brojni drugi animirani filmovi u kojima je sudjelovao neredateljski. Sve restaurirano, u visokoj rezoluciji. Dragocjena mogućnost suvremenog doba, u kojem te i brojne druge filmove zagrebačke škole možemo gledati ne samo kao artefakte povijesti, nego zbog iskričavog užitka u njihovoj vazdazelenoj svježini, živosti, domišljatosti, duhu i majstorstvu.

 

Picture of Janko Heidl

Janko Heidl

Janko Heidl (Zagreb, 1967), studirao je filmsku režiju na ADU u Zagrebu. O filmu piše od konca 1980-ih za razne tiskovine i elektronske medije, najdulje u Večernjem listu (1994-2009).

Svi članci

Posljednje objave