Korištenje obiteljske arhive u filmovima često nosi rizik od patetike i pretjeranog izlaganja tuđe intime. U kratkometražnim dokumentarnim filmovima Idemo van? i Krug, crta, zeleno te u eksperimentalnom filmu Kupljena sjećanja, autori nude drugačiji pristup, pretvarajući arhivski materijal u promišljene eseje o obitelji, vremenu i sjećanjima. U sva tri filma autori grade priče koristeći specifične posrednike te time izbjegavaju očekivanu, tešku obiteljsku dramu i izlaganje trauma.
U filmu Idemo van? Dorian Milović tog posrednika pronalazi u svom prvom psu. Iako film na prvu djeluje kao priča o ljubimcu, pas je zapravo okidač za prisjećanje na djetinjstvo i nostalgiju za vremenom prije nego što se obitelj razdvojila. Komentirajući arhivske snimke, autor priznaje ključnu stvar: on se tih trenutaka, kada je obitelj još bila zajedno, zapravo uopće ne sjeća. Kamera tako postaje jedini svjedok cjelovite prošlosti, dok autorova naracija bezbrižnost slike pretvara u spoznaju o krhkosti obiteljskog okvira.
Takav osjećaj gubitka i potreba za rekonstrukcijom intimnog svijeta nastavlja se i u filmu Krug, crta, zeleno, u kojem Marina Jurčić posrednika pronalazi u vizualnom jeziku djetinjstva. U filmu se prate četiri sestre odrasle u obitelji obilježenoj traumom, ali autorica nam samo sugerira o kakvim se događajima radi, namjerno uskraćujući detalje kako bi izbjegla voajerski uvid u njihovu bol. Taj se njihov intimni svijet istovremeno sudara s vanjskom stvarnošću u kojoj se sestre susreću sa sudskim spisima i procesima, čime je obiteljska priča svedena na birokratsku formalnost. Unatoč tome, naglasak nije na samoj traumi, već na sestrinskoj otpornosti. Svoj unutarnji svijet nakon raspada obitelji, sestre gledateljima dočaravaju kroz vizualni jezik boja i geometrijskih oblika, što funkcionira kao pokušaj uvođenja reda i sigurnosti u nastali kaos.
Franko Dujmović u Kupljenim sjećanjima arhivi pristupa na eksperimentalniji način, radeći odmak od vlastite i okrećući se tuđoj. Potaknut dolaskom djeteta, poručuje da neće opsesivno snimati svaki trenutak njegova odrastanja. Umjesto toga, kupuje odbačene VHS snimke s buvljaka. Spajanjem tuđe prošlosti i vlastitih očekivanja od budućnosti, autor stapa vremenske tokove, otvarajući pitanja o vrijednosti sjećanja i o tome kako nečiji najintimniji trenuci s vremenom postaju jeftina roba na sajmu. Zvuk i naracija pritom služe kao emotivni korektiv nesavršene slike, pretvarajući analogne zapise u posvetu prolaznosti.
U spomenutim filmovima arhivski materijal se ne predstavlja samo kao zapis prošlosti, već kao građa koju autori aktivno oblikuju kako bi prenijeli vlastiti doživljaj. Iako se služe različitim posrednicima, prihvaćaju da su sjećanja rascjepkana i izblijedjela. Umjesto da pokušavaju popuniti praznine, te nesavršenosti koriste kao ključne elemente svog filmskog jezika, podsjećajući nas pritom da vrijednost sjećanja ne leži u njihovoj točnosti, već u emotivnom tragu koji ostavljaju.
Matea Milun
Tekst je nastao u sklopu radionice filmske kritike Inkubator na 35. Danima hrvatskog filma pod mentorstvom Nine Kovačića.
