Možda će se u nekoj dalekoj budućnosti NAZA moći gledati i promišljati kao klasični dokumentarni film, koji nam donosi nova saznanja ili otvara nove perspektive na poznatu temu, ali u trenutku svog nastanka to nije moguće. Osim ako nismo posljednjih godina živjeli na zabačenom otoku, ne možemo biti iznenađeni informacijama koje nam NAZA prenosi niti možemo prema tim informacijama zauzeti novi „kut gledanja” jer jedino možemo biti zgroženi nad onime što nam film nedvosmisleno govori – a govori o nevjerojatno bezdušnoj ubilačkoj politici Izraela nad stanovništvom Gaze. Izraelska vlast naravno niječe ratne zločine, a svatko tko u Izraelu tvrdi drugačije izlaže se životnoj opasnosti, zbog čega hrabri izraelski redateljski dvojac ovog filma, Yuval Abraham i Rachel Szor, zaslužuje divljenje. Zato je na festivalskoj premijeri u Veneciji publika na kraju filma ustala i pljeskala 25 minuta. No u slučaju izraelske agresije informacije su već toliko protočne, zločini toliko strašni, a politika Izraela toliko evidentno genocidna da više nije moguće ništa nijekati. Možemo se samo pitati kako se nositi s gvaljom bijesa, nemoći i očaja zbog zločina koji se odvijaju pred našim očima. Zato sam s ostatkom publike u riječkom Art-kinu na kraju filma ostao sjediti u tišini.
U tom smislu čini mi se da je i klasična kritika ovakvog filma nemoguća. Trebala bi mi nezamisliva distanca da bih mogao kontemplirati nad time kako film izlaže informacije, kako ih stilski oblikuje, otvara li prava pitanja i nudi li prave odgovore. Tema je naprosto toliko vruća, emotivna i stvarna da se apstraktnim razmišljanjem možemo samo opeći. Drugim riječima, kad govorimo o suvremenom trenutku, lako je filozofirati je li čaša polupuna ili poluprazna. A kako raspravljati je li Gaza polupuna ili poluprazna?
No što nam drugo preostaje nego kontemplirati? To nije retoričko pitanje, ali vratit ćemo mu se putem, a sad pređimo na film. Koncept mu je jednostavan – nalazimo se u Tel Avivu noću, pratimo redatelja Abrahama koji na krovovima zgrada razgovara s bivšim i sadašnjim funkcionerima izraelske vojske. Zamračeni da bi sačuvali anonimnost, oni nam otkrivaju kako vojska koristi umjetnu inteligenciju i špijunsku tehnologiju da bi locirala ljude iz Hamasa i isplanirala napad, kako se cinično računa prihvatljivi broj civilnih žrtava u napadu na objekt u kojem se nalazi meta (broj sakriven iza anagrama NAZA), pri čemu i presretanje dječje poruke „da je tata došao doma” može poslužiti kao povod za bacanje bombe na obiteljski stan. Priča je šokantna, ma koliko nam je poznata, a može nas iznenaditi i da ovakva zloporaba nove tehnologije nije distopijska fantazija, nego već realnost. Ista kamera koja u filmu s lakoćom zumira u nepoznate stanove, isti dronovi koji nam prenose panoramsku sliku telavivskih nebodera, uz sitne modifikacije koriste se za uništenje čitavog grada, tek 60 kilometara dalje. No ruku na srce – jesmo li iznenađeni? Jesmo li mislili da se umjetna inteligencija razvija s ciljem da bi zabavljala srednju klasu diljem svijeta svojim mediokritetsko bizarnim umjetničkim izražajem? Jesmo li očekivali da izraelska vojska ima ikakvih skrupula pri špijuniranju i bombardiranju palestinskih civila? Film teško da nas može upoznati s nečim novim, nego nas može tek podsjetiti na aktualno zlo, toliko prisutno da ga ne možemo zanemariti, a tako nepodnošljivo da smo ga morali svjesno ili podsvjesno blokirati.
Upravo tom procesu svjedočimo pri intervjuima s izraelskim informantima. Oni nisu vojnici s terena, niti su na visokim pozicijama na kojima se donose odluke, nego su obrazovani mladići iz srednje klase kojima je povjerena intelektualno zahtjevna provedba ubilačke politike. Svi su redom ljudi od logistike, vješti u planiranju napada i pronalaženju inteligentnih rješenja, a potpuno nevoljni ili nesposobni sagledati moralni aspekt svog djelovanja, pri čemu se paralela s Eichmannom nameće sama po sebi. Jedan sugovornik uspoređuje svoje zločine s igranjem igrice, pri čemu očito tehnologija omogućuje fizičku i emotivnu distancu od zlodjela koje se vrši, no kako znamo s Eichmannom, da bi netko postao takav tip zločinca, nisu nužni neki naročiti gadgeti. Dovoljno je osobu postaviti u neupitnu strukturu i dati joj zadatak za čije će ispunjenje biti nagrađena.
No, sudeći po dvadesetak sugovornika koji su pristali sudjelovati u filmu, možda ipak nije moguće tako lako odsjeći sve ljude od njihovog moralnog rezoniranja. Ili? Sugovornici su zamračeni zbog anonimnosti, no njihove tamne siluete i blago modulirani glasovi ujedno nam prikrivaju znakove eventualnog kajanja, uz to što ih vizualno smještaju u neku drugu, mračnu sferu. Abraham pritom intervjue vodi mudro nenametljivo, bez nagona da sugovornike suoči s osudom, nego ih pažljivo pušta hoće li se zaplesti u moralne reperkusije svog iskustva ili će se izmigoljiti. Je li moguće govoriti o tisućama civila koji su pobijeni, u čijem su ubijanju sami aktivno sudjelovali, a pritom ne dovesti vlastito djelovanje u pitanje? U ratnom ludilu jest. No zašto su onda ti ljudi stali pred kamere redateljskog dvojca koji javno ima reputaciju „državnih izdajnika”? Zašto pred kamerom otkrivaju detalje o nedvojbenim ratnim zločinima? Je li riječ o tome da ti ljudi istovremeno imaju podsvjesnu potrebu artikulirati i preispitati svoje postupke, iako im to na svjesnoj razini nije jasno? Ili su toliko cinični da se pred kamerom otvoreno hvale ubijanjem civila? Ili se naprosto boje zauzeti ikakav stav? Činjenica da ne znamo odgovore na ta pitanja već pokazuje koliko je svakodnevna situacija u Izraelu sumanuta.
Možda je naprosto stvar u tome da se ovi ljudi nisu u stanju suočiti s istinom da su suučesnici u masovnom ubijanju nevinih ljudi. Taj nam je mehanizam poznat, zar ne? Nije se lako suočiti ni s puno blažim istinama. Na kraju filma gledamo arhivsku snimku iz Gaze, oca koji po ruševinama traži svog malog sina, krajnje jednostavan prikaz o kakvoj je tragediji ovdje riječ. Osjećam nepodnošljivu bol, gnjev i bespomoćnost; istovremeno osjećam olakšanje što se nalazim daleko, što sjedim u toplom i sigurnom prostoru koji se neće srušiti pod naletom bombe, okružen normalnim ljudima koji ne bi ni muhu zgazili. Zašto to osjećam, iako su implikacije ovog filma upravo suprotne? Je li moguće osvijestiti i prihvatiti opću nesigurnost i vlastitu bespomoćnost, a ipak zadržati osjećaj zaštićenosti koji je potreban za svakodnevno funkcioniranje? Kako pogledati ovakvom mraku u oči, a ne pasti u defetizam? To su pitanja koja NAZA otvara meni, vjerojatno i drugima poput mene, ali bitno je na kraju naglasiti da se u filmu ne radi o tome. Ovo nije film koji govori u metaforama niti koji otvara velika pitanja o čovječanstvu, nego dokument o masovnom zločinu države Izrael nad Palestinom. NAZA će se možda jednom gledati kao refleksija o izraelskom, europskom ili globalnom stanju ovog vremena, možda kao novo oprimjerenje banalnosti zla, možda kao nešto treće. No prije svega ovo je filmski trag o konkretnim ljudima koji su umrli i još umiru na prostoru Gaze. Počivali u miru.
