Bol, posljednje je u impresivnom nizu hibridnih, dokumentarno eksperimentalnih ostvarenja konceptualnog umjetnika Ivana Faktora, preminulog nakon teške bolesti u studenom 2023. godine. Iznimno potresno okončanje umnogome autobiografski intoniranog opusa publici je predstavljeno poslije umjetnikove smrti, premijerno na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, a onda i na ZagrebDoxu te na Međunarodnom festivalu kratkometražnog filma u Oberhausenu gdje je i nagrađen.
Kategoriziranog kao dokumentarni film kratkog metra, u trajanju od svega 22 minute, gledatelj Bol međutim neće doživjeti tek kao autoreferencijalni odlomak bolešću i starošću opterećene egzistencije, nego upravo suprotno, kao poetizirani, ali i gotovo epski razvučen kronikalni prikaz trpljenja, jer neugodi u kadru nema kraja, a nema joj doduše ni početka. In medias res uvučeni smo u situaciju koju tijekom pet desetljeća veoma agilni multimedijalni autor – a sada iznemogao čovjek koji jedva barata kamerom mobitela – osjeća kao klopku, kao pat poziciju izvan prostor-vremena, nešto što bi s obzirom na složenu dijagnozu moglo svakog časa završiti ali i, gledano iz subjektivne vizure neizlječivog bolesnika, potrajati zauvijek.
Tijek filma nelinearan je, (bez)događajnost oštro i usitno fragmentirana, pa i značenjski zablurana, a cjelinom dominira zgusnutost klaustrofobije i psihofizičke patnje materijalizirana u svojevrsnim svjetlosnim efektima, odnosno bljeskovima te švenkanju. Film je pokušaj vizualiziranja bespomoćnosti visokointelektualne i osviještene osobe koja se polako gasi u tijelu koje rapidno propada; u gledateljskoj memoriji zadržat će se kao koncentrat boli – ili bola. Kako ovu imenicu razlikujemo u dvama rodovima, u značenju fizičke boli i emocionalnog bola, u nedostatku padeža ili gramatičkog člana ne možemo sa sigurnošću znati na što je autor svojim naslovom mislio; kako bilo, ona je to vrsta i razina bola/boli koja ga je na koncu odvojila od njegove umjetnosti, jer umjetnik živi samo dok radi, sve dok radi. Bol je stoga otisak čistog arta, svemu usprkos, u finalnoj dionici jednog bivanja i stvaranja, u momentu kad umjetnost više nije spojiva sa životom.
Malim svjetlosnim intervencijama, čak mikro diverzijama ili naprosto optičkim senzacijama koje sam ne proizvodi, nego zamjećuje i bilježi u svom domu, Faktor usložnjava jednostavan dokumentarni prosede. Remeteći lirskost opisa vlastite svakodnevice rastrzane tegobnim manifestacijama progresivne bolesti, redatelj na planu forme konkretizira svoj osjećaj izglobljenosti i dezintegracije. Premda sebe ne snima, autoportretiranje mu uspijeva neizravno, kroz ritam teturavog kretanja i zvučnost bolno hrapavog stenjanja. Vrlo je ustrajan, pa i invazivan u namjeri da se izloži, da za sobom ostavi intimistički, ali nimalo patetičan zapis o jednom martiriju. Da, dakle, zabilježi naprasni ili barem preuranjen svršetak višedecenijskog filmskog, performativnog i aktivističkog djelovanja, koje je angažirano, zapitano i zaigrano pulsiralo na margini, bez institucionalne podrške i u inat establišmentu, što je tragično izbanalizirala biologija u trenutku dok je potreba za stvaranjem bila još itekako snažna i neupitna. Disanje na rubu gušenja i usporeno struganje papuča po podu, na što mu se očito pod zadnje svelo koračanje, auditivno podcrtavaju već ionako iskrzanu prezentaciju umjetnikova životnog i radnog prostora koji više nije kadar napuštati, pa ni funkcionalno koristiti, a u kojem jednako vrijedno kao elementi njegove neposredne i predvidljive realnosti supostoje supruga u prolazu, televizor, kutijice s lijekovima.
Ovogodišnji laureat Oktavijana u kategoriji kratkog dokumentarnog filma doima se poput poezije gdje nismo sasvim sigurni razabiremo li svaku intenciju, svaku konotaciju, ali na intuitivnoj, duboko ljudskoj razini razumijemo baš svaku točku oproštajnog pisma samotnjaka s istoka, izuzetnog pojedinca koji često nije imao s kime dijeliti svoje umjetničke zanose. Ma koliko ovo ostvarenje natapale nemoć i smrt, njime je Ivan Faktor ispisao istinu o sebi, o vjernosti eksperimentu, o cjeloživotnoj strasti za pokretne slike, o nepokolebljivoj predanosti vlastitom jeziku i putu, a što Bol iz turobnog dnevnika bolovanja promeće u blistavu apoteozu slobode.
